U mosorski zaselak Rodići ni dandanas se ne može nego pješice ili dobrim terencem, a teška srca su poljičko mjestašce, među posljednjima napustili Marija (84) i Miljenko Rodić (86), pa prije dvadesetak godina sišli u šest kilometara niže Trnbuse. Od rada u brdu izgradili kuću, poškolovali šestero djece, tri kćeri i tri sina, pa uživaju u 35-ero unučadi i praunučadi. No, par iz planine nije prestao teško raditi čak ni u poodmakloj dobi, kažu, kad se gori u orkanskim visovima izboriš za mjesto pod suncem i uspiješ dobro živjeti, nije lako sjediti i gledati televiziju ...

ŽIVOT POD MOSOROM

‘Sasici goru od Svetog Ante do Svetog Petra pa prodaji’

Piše: Damir Šarac / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

- Bilo je u Rodićima šest, sedan kuća, a kako smo svi imali obilato dice, naraslo je naroda i do sedandeset duša. Mi smo ostali zadnji. Od čega smo živili? A oko kuća su bile vrtače i dočići, nije bilo poljca ka doli, i onda u vrtaču utraj volića i ori. Živilo se bolje nego u puno sela, a dobro se i radilo. Sasici goru od Svetog Ante do Svetoga Petra, pa prodaji, a u osmi misec je popali, tako se širila zemlja.

Sijali smo raž i šenicu, sadili kapulu i kapulicu, luk, imali po pedeset janjaca i kozlića, imali smo od petsto loza po četiri stolitra masta, pa gonjaj u Omiš da bi se štokod kupilo. Lovali bi gori lisice i kune, one šta su gospoje nosale oko vrata, i tu bi kapnulo lipo. Do sedme godina nisam ima ni opanke dok ih sebi nisan napravija - kazuje Miljenko, koji se u srednjim godinama zaposlio u omiškoj cementari.

Preselio je - poštar

- Do Omiša je bilo tri ure oda, pa bi ostali priko sedmice, a onda se vraćali doma. Bilo je lako nać posal, a gori je ostalo dice, ćaća, mater, žena, dvi tetke... E kad smo malo ojačali, kupili smo u Trnbusin trista kvadrata zemlje i napravili kućicu. Al opet se nije bilo lako vratit, gori je svo stanje bilo. Pa je Marija ostala gori, zadnja je sašla - prisjeća se Miljenko. - Volila san ja brdo neg selo - dodaje teta Marija - tako me volja potezala.

Sašla san doli kad je poštar reka: “Marija moja, ne mogu ti se više uspinjat gori!” Inače san ja iz Rudina, vidiš tamo di su oni dubovi u daljini, to se zvalo Gornje Polje - kaže Marija Rodić.

Stara je priča kako su Trnbusi poljičko selo tik uz Cetinu, a jedini nemaju vodu, koja se dobacila sve do Brača, Hvara i Šolte!

- Gori smo imali dvi čatrnje, jednu kraj kuće veliku i jednu manju koja nikad nije prisušila. Trnbusima obećavaju vodu - doće, doće - ali su zaboravili reć kada - smije se Miljenko, koji je pored vrtla u vrtači izgradio ogromni, kiklopski zid, u nekim je klesancima više od tone. To mu je, kaže, sjećanje na rodne Rodiće, gdje su sve kuće od velikog kamenja, kakav je Mosor dao.

I sada vazda nešto rade, čuvaju pet ovčica, tek da se nađe, rade u velikim vrtilma, drže vinograde s tisuću loza... - Za održat se nabitnije je puno radit i hranit se zdravo, sipat samo stajski gnoj, a ne budalašćine. Pa da vidiš kako rađa - savjetuju.