Dalmacija, zemlja mora, kamena, drače i soli. Zemlja ljubavi, ljepote, muke i ponosa. Tisuće puta opjevana, ni sa kraja svijeta ne zaboravljena. Na moju veliku žalost sve je manje i manje one istinske Dalmacije o kojoj tako lijepo u svojoj Dalmatini* piše gospodin Stipišić. Sve je manje tovara u poljima, sve je manje težaka koji motikom svoju zemlju obrađuju. Naša stara sela, nekad puna života, dječjeg smijeha i plača, sada umiru polako. Ruše se kolone, padaju krovovi. Drača je zakrčila puteve u dvorove koji su ne tako davno bili puni života. Zaboravljena su mjesta koja su nas čuvala i štitila sve od trenutka kad bi nas majke prvi puta mlijekom podojile, pa do časa kad bi nas na čimatorje u četvero nosili ...

Dalmatino, povišću pritrujena

Tekst i Slike: Mirko Beović
Izvor: www.mirkobeovic.com

Dalmacija, zemlja mora, kamena, drače i soli. Zemlja ljubavi, ljepote, muke i ponosa. Tisuće puta opjevana, ni sa kraja svijeta ne zaboravljena. Na moju veliku žalost sve je manje i manje one istinske Dalmacije o kojoj tako lijepo u svojoj pjesmi piše gospodin Stipišić. Sve je manje tovara u poljima, sve je manje težaka koji motikom svoju zemlju obrađuju.

Stara sela, nekad puna života, dječjeg smijeha i plača, sada umiru polako. Ruše se kolone, padaju krovovi. Drača je zakrčila puteve u dvorove koji su ne tako davno bili puni života. Zaboravljena su mjesta koja su nas čuvala i štitila sve od trenutka kad bi nas majke prvi puta mlijekom podojile, pa do časa kad bi nas na čimatorje u četvero nosili.

Male kamene, pitome kuće koje odišu toplinom, skladom i dostojanstvom, utrkujući se sami sa sobom i svojim slabostima, zamjenili smo sa bezličnim, bezdušnim i hladnim betonskim grdosijama, a nismo ni svjesni koliko zapravo gore živimo unatoč svim blagodatima koje imamo.

Sa stresom se dižemo i sa stresom idemo u krevet. Uvijek negdje žurimo, trčimo i nikad vremena nemamo. Možda jesmo petrolejku zamjenili sa neonkom, ali sam siguran da sada slabije vidimo. Možda smo zamijenili i stare peći sa centralnim grijanjem, ali znam da ono nikada neće onako lijepo grijati i pričati priče tijekom dugih zimskih noći.

Kad kod uhvatim vremena ja se vratim u svoje Skočibe, prošetam onim kalama, koje su kako gospodin Stipišić kaže (”Prage kalet žnjutin dubli puntari”) gležnjevima udubljivali naši preci, a koji su unatoč teškom životu koji ih nije mazio, bili uspravni kao kameni stupovi(”driti ko kolone”) . Sjednem na davno napuštena guvna gdje se žito i pšenica vršila, gdje su se naši pradjedovi igrali i gdje su naše bake, babe ili none kolo plesale.

I napunim tako baterije da se mogu vratiti ponovno u vrevu i kaos koji većina nas svakodnevno živi i proživljava. I sve mi to nekako lakše bude kad znam da ću se opet vratiti u svoje Skočibe, da ću opet posjetiti Stare Duće, Jesenice, Dolac i sva ostala mjesta koja su nas odhranila, a mi smo ih zauzvrat napustili i uništili.

Nadam se i vjerujem da će se opet čuti dječji plač i smijeh u starim kalama, koje će nam sve oprostiti i primiti nas nazad, kao što majka uvijek prima svoje dijete. Stare skancije koje sada čekaju pune prašine će opet biti pune svih onih lijepih i slatkih stvari o kojima smo nekad maštali.

Danas djeci više ništa nije dovoljno. Mobitel, igračke, slatkiši… i opet nisu zadovoljna. Kad se samo sjetim vremena kad je topli kruh ispod peke predstavljao vanserijski i neponovljivi užitak. Kad je feta soparnika bila dovoljna da ti uljepša dan. Kad je partija briškula i čaša bevande uz komin bila dovoljna da se super zabaviš i provedeš.

Djeca su bosa kalama trčala i bila su sretnija nego današnja, jer su imali slobodu koju današnja djeca sputana između magistrala i betona jednostavno nemaju.

Ipak, nije sve tako crno. Sve više ljudi ipak uviđa gdje se ljepše i mirnije živi, te se vraćaju i polako obnavljaju davno napuštene kuće svojih pradjedova. Opet se drača kida, opet se masline sade i opet će ljudi biti driti ka kolone.

* Dalmatino povišću pritrujena, Ljubo Stipišić