O Dugom Ratu..
Zaboravismo naša stara sela
- Details
- Rubrika: Naselja
- Datum: 06 Ozujak 2006
- Čitanja: 8486
Dalmacija, zemlja mora, kamena, drače i soli. Zemlja ljubavi, ljepote, muke i ponosa. Tisuće puta opjevana, ni sa kraja svijeta ne zaboravljena. Na moju veliku žalost sve je manje i manje one istinske Dalmacije o kojoj tako lijepo u svojoj Dalmatini* piše gospodin Stipišić. Sve je manje tovara u poljima, sve je manje težaka koji motikom svoju zemlju obrađuju. Naša stara sela, nekad puna života, dječjeg smijeha i plača, sada umiru polako. Ruše se kolone, padaju krovovi. Drača je zakrčila puteve u dvorove koji su ne tako davno bili puni života. Zaboravljena su mjesta koja su nas čuvala i štitila sve od trenutka kad bi nas majke prvi puta mlijekom podojile, pa do časa kad bi nas na čimatorje u četvero nosili ...
Dalmatino, povišću pritrujena
Tekst i Slike: Mirko Beović
Izvor: www.mirkobeovic.com
Pute, laze pizon dubli tovari
Gustirne žedne mijun sići i lati
Konkulana škina težakov
Od motik po žurnatin pritrujena

Naboj Dalmatine rebati na drači
Kroz kadene dicu čićan pasli
A judi driti ka kolone
Dalmatino, povišću pritrujena

Dalmatino, povišću pritrujena
Rod puntarski resa na drači
Dalmatino, povišću pritrujena

Dalmatino, povišću pritrujena
Kroz kadene dicu čićan pasli
A judi driti ka kolone
Dalmatino, povišću pritrujena



Sa stresom se dižemo i sa stresom idemo u krevet. Uvijek negdje žurimo, trčimo i nikad vremena nemamo. Možda jesmo petrolejku zamjenili sa neonkom, ali sam siguran da sada slabije vidimo. Možda smo zamijenili i stare peći sa centralnim grijanjem, ali znam da ono nikada neće onako lijepo grijati i pričati priče tijekom dugih zimskih noći.




Djeca su bosa kalama trčala i bila su sretnija nego današnja, jer su imali slobodu koju današnja djeca sputana između magistrala i betona jednostavno nemaju.

Ovaj članak i fotografije su posveta svim napuštenim selima koja mame svojom magijom, svim težacima i majkama koji su stvorili i nama ostavili sve što imamo, a ne znamo cijeniti.
Ipak, nije sve tako crno. Sve više ljudi ipak uviđa gdje se ljepše i mirnije živi, te se vraćaju i polako obnavljaju davno napuštene kuće svojih pradjedova. Opet se drača kida, opet se masline sade i opet će ljudi biti driti ka kolone.





* Dalmatino povišću pritrujena, Ljubo Stipišić