Priča je ovo o vremenu što ga više nema i vremenu koje još nije došlo. "Međuvrijeme" su ona brda šljake uz more koja prekidaju pješčanu plažu od Duća prema Jesenicama. Od starog Dugog Rata ostalo je tek nekoliko kuća Čepića, Žilića i Kadića, koji, iako fetivi, odavno ne čine većinu u mjestu. Ostale je donijela sada već pokojna epoha industrije. Brdo između Starog sela Duće i, dolje, duž magistrale, Dugog Rata, golo. Ni bora, ni masline, ni loze. Odnijeli požari. Tek poneka međa svjedoči da je nekad o tom sada pustom komadu zemlje nekada netko skrbio. Preko puta lešine nekadašnje tvornice "Dalmacija" nekoliko modernih višekatnica, a dalje sve obiteljske kuće s vrtovima. Ulice dovoljno široke - Dugi Rat je istican kao primjer uspješnog urbanističkog rješavanja novih naselja uz more - tako da se susjedi ne bi trebali svađati oko mjesta za parkiranje...

Zapisao je to prije pet godina novinar Dražen Duilo na stranicama Slobodne Dalmacije o našem malom mistu, zapelom u tranziciji između industrijske epohe u nedosanjani mali turistički raj s hotelima, marinom, plažama na kojima se brčkaju fureštice praćene pogledima uvijek spremnih lokalnih galebova pred penzijom...

Priča je to o vremenu koje još nije došlo i vremenu kojeg više nema, a u ovom nevremenu, suživotu s šljakom, šljakerskom plaćom i koronom, valja nam preživjeti...
 
Za moj odlazak u partizane najzaslužniji je jedan svećenik. E, dobro ste čuli. Da nije bilo tog popa, tko zna što bi se sa mnom dogodilo - počinje svoju priču 89-godišnji Omišanin Miro Velić, jedan od rijetkih preživjelih boraca Prvog mosorskog partizanskog odreda koji upravo danas slavi sedamdesetu obljetnicu osnutka. Velić je, kao dvadesetogodišnji mladić, u svibnju 1943. godine dobio poziv da se javi ustašama u Sinj. No, umjesto u Sinju, završio je u Tugarama, odlučan da se priključi partizanskome pokretu. U tom poljičkom mjestu, zajedno s vršnjakom Maksom Popovcem, prihvatio ga je katolički svećenik kojemu se, na žalost, Velić danas ne može sjetiti imena, te im pomogao da se prebace do omiške komande partizana ...
 

Meštar o' karikature: Joško Marušić

 
Kao da smo feudalno društvo: postoje oni koji su sebe stavili iznad propisa, zakona i zdravog razuma, koji mogu sve i mogu to nekažnjeno i još će nas praviti glupim svojim obrazloženjima. Postoji ona druga Hrvatska, radišna, odgovorna, koja poštuje mjere, koja razvlači stolove na propisani razmak, koja čeka mnogobrojne porezne i druge nadzore poslovanja i koja preživljava od sitne pomoći jer joj je ograničena djelatnost. Sutra, ako se virus proširi, opet će ovima drugima ograničiti rad, a feudalci će – ionako su se uvelike cijepili preko reda, ni tu ne poštujući pravila – govoriti kako se treba odgovorno ponašati.
Da, treba se ponašati odgovorno u pandemiji, u to nema sumnje. Ali treba biti svjestan i da su vas pretvorili u kmetove. Ovo više nije država jednakih. Ovo je država u kojoj jedni vladaju i mogu sve, a na drugima je da pod prijetnjom kazne budu mirni, tihi i zadovoljni. I, naravno, samo je na ovima drugima poštivanje mjera. Valjda su ovi prvi tako utjecajni da ih čak i virusi slušaju. Lokalni izbori su brzo pa razmislite sviđa li vam se biti kmet ili tu feudalnu konstrukciju dvije Hrvatske, jednu koja može sve i drugu na kojoj je da sluša i plaća ogromne poreze, treba poslati tamo gdje joj je mjesto – u povijest.
 

Pomorsko je njihovo

Nekako s proljeća krenu u "osvajanje" naše obale razni građevinski "poduzetnici", koji smatraju kako je betoniranje mrkinte i mora nešto sasvim civilizirano, napredno, moderno i prihvatljivo. No srećom još uvijek ima društveno osviještenih građana koji takve ilegalne "rabote" prijavljuju, premda je sve manje i manje obalnog pojasa koji nije devastiran. Pa su tako i novinari Slobodne Dalmacije, kao i odgovorne institucije, dobili prijave za devastacije, od kojih upada u oči jedna zastarjela budući da objekt koji se sada, s prvim zrakama proljetnog sunca, širi, diže se novi kat, ima rješenje o rušenju iz 1997. godine! I ne samo da u ovih 24 godine nije srušena prizemnica tik uz more, nego na njoj "raste" novi kat...  No idemo redom...
Općina Dugi Rat, Bajnice, predio Podbanje, lokacija je ilegalnog objekta koji je šetnicu plažom "presjekao" popola.
– A kako nemamo pločnik uz državnu cestu, našu Jadransku magistralu, djeca koja idu u školu do autobusne stanice, ispod pothodnika, nastave pješke preko plaže nekih 300-400 metara i tako izbjegnu opasni promet. No, kada zapuše jugo, morski valovi prekriju taj put, a kako je ilegalni objekt izgrađen na pomorskom dobru, više prolaza za školarce, kao i za sve mještane, jednostavno nema, pa se djeca opet penju na cestu, gdje uz ogradu prolaze do stanice. I nitko ne reagira na ovu devastaciju. Sve institucije peru ruke, pa smo se mi građani organizirali, pisali svima, ministarstvima, inspekcijama, pučkoj pravobraniteljici... Svima – govori Ivan Rakuljić za Slobodnu Dalmaciju u ime mještana koji su svojim potpisima odavno tražili rušenje ugostiteljskog objekta, koji nema nikakve dozvole i "kočoperi" se na pomorskom dobru, vlasništvu svih nas! I premda pravomoćno rješenje o uklanjanju prizemnice na plaži, investitora Romea Tomaša iz Bajnica, nosi datum od 16. rujna 1997., taj objekt nije srušen ni uklonjen, ni u novom stoljeću!
 

Sretna vam obljetnica pandemijske demokracije

Nekoć je to bilo dosta jednostavno: sumnjivi tipovi u šinjelima kucaju na vrata oko dva ujutro, posteri voljenog vođe, obično intenzivnog šupka, svugdje su oblijepljeni, znaš što smiješ reći što ne, gledaš televizor, on gleda tebe, u kući se često šapće, postoji Veliki neprijatelj, društvo je u velikoj mjeri militarizirano i u stanju permanentne pripravnosti, jedna je presveta partija kojoj je sve podređeno itd. Da ne duljim, svima je jasno gdje žive, koje su granice i kako stvar funkcionira. No, što ako, zapravo ne znate da živite u diktaturi? Štoviše, što ako je prihvaćate kao nužnost za vaše dobro uvjereni da nekad znate biti baš budalasti i nesmotreni, pa je dobro da država pazi na vas? Drži vas za krhku ručicu? Ili bolje, ako ona nije proizvod nekog pažljivo razrađenog komplota i prevrata, nego ishod kombinacije panike i idiotizma? Ako je savršeno slučajna jer vlast realno nije dovoljno inteligentna i sposobna uspostaviti ozbiljnu diktaturu, sve kad bi i željela? Drugim riječima, što ako je u pitanju zrela demokracija u stanju potpune izbezumljenosti? - piše Vanja Figenwald na stranicama Lidera u članku "Budite zahvalni što živite u siromašnoj i nesposobnoj državi".

Niste uvjereni? Hm. Kako točno okarakterizirati situaciju u kojoj je želja za radom općeopasna radnja i društvena sramota, težnja za vraćanjem vlastitom 'normalnom' životu vrhunac sebičnosti i bezobzirnog egoizma, potreba za druženjem akt bioterorizma, izlazak van iz kuće tek neizbježna nužnost u rangu odlaska na zahod, život sveden na jednu šetnjicu dnevno, ne predaleko od kuće i to samo za one dovoljne sretne da uopće smiju šetati dalje od izlaznih vrata svog doma, djetinjasto veličanje rada od kuće i komuniciranje preko ekrana predstavljeno kao revolucionarno rješenje za novo doba, uništavanje ključnih trenutaka djetinjstva i mladosti zanemariva žrtva, a zatvaranje granica medicinska nužnost?...
 

Hoće Manuel gdje Hrvatske ceste neće

Gata, selo poljičko malo, u njemu je puno starih momaka ostalo. Aj, dobro, nije baš da ih je toliko, ali nije da ih nema, i to baš u onom, kritičnom razdoblju, od 40 do 50 godina, piše Slobodna Dalmacija. A kada bi se pojačale autobusne linije srca Poljica s Omišem i Splitom, pa još kada bi Općina Omiš konačno riješila problem loše, uske, opasne glavne ceste i gutavih prilaza do kuća, tada bi možda i više staromomačkih Gaćana uplovilou bračnu luku. Jer kada bi do imanja vodio bolji put, a sveukupno uređenje traži 20 gatskih kilometara, lakše bi i cura do svog budućeg muža stigla. Općini Omiš na znanje, stiglo je vrijeme da pripomognu u povećanju nataliteta u svom zaleđu. Štoviše jer im centrom Gata prolazi bitna tranzitna cesta, vrlo uska, dosta opasna i važna kao poveznica obale i imotskog kraja. O.K., eto fali u Gatima i kanalizacija, ali to se već lakše dade prihvatiti.
- Nada umire zadnja, iako se mi svemu tome usprkos odlično držimo. Čak se i širimo, lani smo imali i baby boom, sedam muškića će nam puniti prvi razred. Kroz povijest u selu smo imali desetak obitelji u kojima je bilo po tri i više ženske dice. Korona? Prije slučajnost. Što se tiče korone, ovdje lako i lijepo dišemo, osjetite miris mosorskog zraka, vidite ovu lipotu – priča 35-godišnji Mario Fistanić, predsjednik Mjesnog odbora Gata...
 
Betonska šetnica posred prepoznatljive pješčane plaže u Dućama proteklih je tjedana izazvala negodovanje niza građana, kako samih mještana, tako i ljubitelja kupanja na dužobalnom potezu zapadno od ušća rijeke Cetine, piše Slobodna Dalmacija. Fotografije “novogradnje” kolaju društvenim mrežama, dijele se po whatsup grupama, a dio građana ni ne krije zgražanje takvim zahvatom na nekoliko metara od mora.
- Šetnica je izgrađena radi sigurnosti pješaka jer duž magistrale nema nogostupa, a uređeni lungomare jamči veću kvalitetu života i domicilnog stanovništva i gostiju, pa ćemo uz uređene plaže dobiti i komunikaciju za vozila hitnih službi u slučaju zatvaranje državne ceste. Sjetimo se samo čestih odrona koji stopiraju promet - tvrdi Lovro Bilić, općinski donačelnik, na pitanje novinara što to betoniraju na popularnom kupalištu.
Načelnik Jerko Roglić ističe kako se duž osam kilometara obale gradi šetnica koja se planira spojiti u zajednički lungomare s Omišem i Podstranom, dug oko 20 kilometara...
 

Vruja: Ovo je sve njegovo, a naše!

Stipe Latković uopće nije vlasnik turističkog kompleksa na Vruji, on se samo tako predstavlja, a Država, stvarni vlasnik te nekretnine, sve to godinama šutke gleda! Nevjerojatna je to vijest, točna do zadnjega zareza, koja je jednako nevjerojatno godinama ostala skrivena. Jer, stara je, ničega nova u njoj nema, izuzev činjenice da je za nju malo tko znao. Osim, naravno, samog Stipe "Point" Latkovića i njegove prijateljice Države. I arhitektice Marijane Bucat, čije uzvike nitko nije čuo. Novinari već blizu dva desetljeća pišu o devastaciji Vruje, uvale na razmeđi omiške i makarske rivijere koju je priroda učinila nepristupačnim biserom, a čovjek, hrvatski tajkun, bezvrijednim kamenom. U svim tim silnim člancima i prilozima, pokazalo se također bezvrijednima, Stipe Latković, odnosno njegova tvrtka "Point", navođeni su kao vlasnici objekta na Vruji. I zemljišta i kućica na tom zemljištu. A to nije bilo ni blizu istine. Novinari, međutim, nisu krivi za ovu dvadesetogodišnju travestiju, za uistinu čudesni informativni defekt. Državne institucije su, naime, te koje su sve vrijeme svojim objavama davale legitimet Latkovićevu vlasništvu nad Vrujom. Nikad niti jednoj nije palo na pamet da od prapočetka ove storije 2002. godine do danas javnost, pa i samog Latkovića, upozori kako taj predmet njegove žudnje naprosto nije – njegov, piše opet Vinko Vuković na stranicama Slobodne Dalmacija o Vruji, o Latkovićevoj, pardon našoj Vruji...
 

Nova Sela: puno momaka, malo djevojaka

- Naša se dva sela uz Cetinu nalaze u dvije izborne jedinice. Naši susidi deveta, a mi deseta. Oni glasaju za zastupnike iz četiri županije, mi za upola manje, a jedni i drugi živimo na aparatima - dočekao je novinara Ivan Miljak, predsjednik Mjesnog odbora Novih Sela (omiških) koja je teško razlikovati od Novih Sela (triljskih) osim po famoznoj njivi Lačuge, stara crkvene granica koja dijeli župe svetog Petra i svetog Stjepana Prvomučenika, te Omišku općinu od Triljske... i po lošoj komunalnoj infrastrukturi.
- Puna mi je fascikla dokumenata, dopisa, zamolbi... Nisam rekao da ovi iz Omiša neće pomoći, ali, brate, to ide sporo, a i ono što dobijemo nije dovoljno. Imali smo kafić, dućan, ambulantu, školu, prostorije za predškolski odgoj, a danas samo ruševinu. Nekada se ulagalo u naše selo i novcem i znanjem, danas ni jednim ni drugim. Ovo je baš život na granici u punom smislu te riječi. Di se god okreneš, tvrdo. Svuda balvani, rampe i nepremostive barijere. Ovdje je nekada bilo sedamsto stanovnika, danas nas je dvjestotinjak. Ni tamo (u triljskim Novim Selima) ne cvjetaju ruže, ili bar ja tako mislim. Njih je nešto manje, ali opet njihove gradske vlasti koliko-toliko ulažu u njihov dio sela. Asfaltira se, stavlja nova javna rasvjeta, uređuje.., čime se mi ne možemo baš pohvaliti. Oni su nekad bili naša "kolonija", a vidi ih sada - kazuje Mladenu Nejašmiću, novinaru Slobodne Dalmacije, Ivan Miljak, predsjednik Mjesnog odbora Novih Sela (omiških). Osim loše infrastrukture, zbog koje vodu uspoređuju sa strujom, a "brzi" internet s puževim korakom, brine ih i bijela kuga. Kod "Omišana" je 50 starih momaka, a dvadesetak ih je kod "Triljana"...
 
Drugi najveći grad u Hrvatskoj još uvijek nema zaobilaznicu. I dalje se guši u gužvama i obećanjima političara koji u jednom mandatu u nekoliko posjeta Splitu izrealiziraju tek pompozne najave. Probleme s nekoliko kilometara obilaznice živi već godinama i Omiš i sva mjesta između, koja nikako da okončaju pokoru u obliku ljetnih prometnih gužvi koje se teško mogu zamisliti u nekom civiliziranom svijetu. Iz Omiša krivudava cesta vodi do Gata, očekivano s obzirom da se u svega desetak kilometara treba prevaliti više od 260 metara nadmorske visine, a u centru nekadašnje Poljičke knežije, iako su zimski mjeseci, nisu naviknuli da je nekoliko kuća za odmor prazno jer je to malo Poljičko mjesto, s tek šestotinjak duša, turistički "eksplodiralo" u posljednjim godinama. Nisu ovdje dolazili samo gosti iz Hrvatske, nego doslovno iz cijelog svijeta. Mir i spokoj u spoju mora i krša učinila su ju nezaobilaznom turističkom točkom. Glavni adut postala je priroda i ljubaznost domaćina na selu. Entuzijazma im ne manjka, poljičke gostoljubivosti, prisnosti i dobročinstva još manje, nedostaje tek gostiju. A i oni će uskoro doći. Bili su i ljetos. Dotad, valja i po portalima pročitati kako se to živi i uživa na selu u zaleđu Omiša, u Gatima. Josip Grčić, novinar portala DalmacijaNews.hr učinio je lijepi đir po Gatima i okolici, "proljudikao" malo s viđenijim Gaćanima na koje je naišao te ovdje ostavio svoje dojmove. Pročitajte...
 

Omiški HGSS-ovac u Petrinji

Nekoliko stotina pripadnika HGSS-a iz svih krajeva Hrvatske još su poslijepodnevnim satima 29. prosinca 2020.  stigli u Sisak, Petrinju, Glinu i okolicu te s ostalim interventnim službama rasporedili na terenu Banovine. Uz pomoć potražnih pasa, neumorno su tragali za ljudima koji su ostali zatrpani ruševinama u potresu. U tom prvom valu nakon potresa najvažnije je bilo imati stručnjake za traganje i spašavanje u ruševinama, a HGSS-ovci su tu iskusni. U prvoj noći, najsablasnijoj od svih, obišli su 84 sela i zaselka, provjeravajući kome treba kakva pomoć, a trebala je zapravo svima, pa je nazočnost spašavatelja bila itekako nužna. Sve ove protekle dane ekipe spašavatelja su na terenu, obilazeći i dalje naselja, dostavljajući hranu i lijekove, obavljali transport ljudi iz urušenih kuća u vojarnu, a oni specijalizirani za visinske radove uklanjali su opasnosti s urušenih objekata, kojih je nažalost na svakom koraku. Pomagali su i u mapiranju šteta nakon potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji, uz pomoć dronova i kamera visoke rezolucije terena, što će iskoristiti geolozi i seizmografi. U Petrinju je s prvom ekipom spašavatelja stigao i Zvonimir Kujundžić iz HGSS Stanice Split - ispostava Omiš, koji  je ispričao svoje dojmove za Slobodnu Dalmaciju..
 

Mate Prlić 'u Zoni'

Mate Prlić, novinar, urednik i suvlasnik Dalmatinskog portala, čija je novinarska karijera izrasla iz aktivizma i prvih medijskih projekata koje je radio kao navijač Hajduka. U razgovoru s Tomislavom Primorcem iz Info zone, prisjetio se brojnih kreativnih, često i inovativnih projekata koje je inicirao još kao mladić. Kroz 45 minuta razgovora prisjetio se kreiranja prve internetske stranice Torcide, torcida.org i Torcida magazina, tada neobičnih i jedinstvenih projekata na navijačkoj sceni. Govorio je također o neobičnoj suradnji sa Slobodnom Dalmacijom na projektu Centar, koju je, kako kaže, u jednom trenutku spasio navodni navijač Partizana, a otkrio je i kako je bila zamišljena suradnja s Nikolom Čelanom na izdavanju knjige Baština. Iako je imao ključne uloge u tiskanim, internetskim, ali i televizijskim projektima, kazao je da ne žali što nije studirao novinarstvo te je dodao da čitatelji zapravo ne znaju što točno žele čitati u medijima. Osvrnuo se i na istraživačko novinarstvo koje je po njemu sve manje cijenjeno od strane čitatelja.
- Što ti znači ideja, treba je realizirati - kazao je Prlić, otkrivajući da mnoge njegove nerealizirane ideje još čekaju svoju priliku zapisane u bilježnici, koja je među prijateljima postala i predmet zafrkancije, piše Dalmatinski portal.
 

A tko zna što sve javnost ne zna

- Vladi i stranci iz koje dolaze svi ti žinići, puljašići, kuščevići i ostali čije bi nabrajanje ovaj tekst pretvorilo u lošiju verziju telefonskog imenika, nije nikakav problem što gospoda manipuliraju s kvadratima, poslovima ili prostornim planovima. Problem je samo i onda kad za to dozna javnost. I kad se ‘medijska histerija’ pretvara u ‘štetu stranci’ – piše Jasmin Klarić na stranicama portala Telegram.hr.
- Andrej Plenković poznat je po tome da voli dijeliti lekcije novinarima i optuživati ih za neprofesionalnost, hajke i širenje lažnih vijesti. Dakle, slične formulacije u aktualnom slučaju župana Žinića samo su nove kopije starog običaja. Kad muljaju sa zemljištima i kućama, plagiraju, korumpiraju, prenamjenjuju i pogoduju, uvijek su im krivi mediji. Sreća za ovo društvo da novinari nisu uvredljiva vrsta pa se na ovakva jadna etiketiranja slabo obaziru – piše Sanja Modrić na stranicama istog portala.
 
Don Ante Žderić, svećenik u Župi Gospe Fatimske na Škrapama u Splitu na svom Facebook profilu objavio je svoje razmišljanje povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Njegovu objavu u cijelosti prenosimo u nastavku članka.

27. siječnja - Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta - pokušaja istrijebljenja europskih Židova pod nacističkom vlašću prije i tijekom Drugog svjetskog rata.
Antisemitizam i naci-fašističke teorije o nekakvoj rasnoj nadmoći zlo je koje trajno opominje koliko jedno društvo može zastraniti. To se nije dogodilo u nekoj dalekoj prošlosti niti u nerazvijenoj sredini, nego u suvremeno doba u "civiliziranoj" Europi. O tome moramo učiti djecu i generacije koje dolaze.
Nitko nema opravdanje (niti opravdanja može biti) za ignoriranje najvećeg zla u svjetskoj povijesti (naci-fašizma i njegovih inačica) i najvećeg zločina koji je svijet vidio (holokaust). To bi (ignoriranje ili relativiziranje), za vjernike bilo huljenje na Duha Svetoga, a za svakog čovjeka, nevezano za svjetonazor, odricanje od vlastite čovječnosti. Riječ je o trajnoj kušnji, jer svaka ideologija trajno pokušava opravdati, umanjiti, relativizirati, skriti, prešutjeti i zanijekati sistematsko zlo koje je počinila, ili ga, u najmanju ruku, umotati u celofan nenamjernog, usputnog, slučajnog, nužnog zla, za koje je kriv splet okolnosti ili nastojanje da se postigne neko veće dobro. U tome i jest jedna od karakteristika svake ideologije. Ona manipulira istinom, vrednotama, činjenicama, životom. Ideologija perfidno laže, prijeti, skriva (se), opravdava (se). Ona zločince proglašava junacima, žrtve krivcima, mitove poviješću, a zlo dobrom. Ona je beskrupulozna mašinerija zla koja zatomljuje savjest, spriječava slobodno misliti i djelovati, zabranjuje propitivati, straši, uništava, skriva.
Ne, naci-fašizam (i druge idologije) nisu se dogodile u bezvremenu dalekog svemira. Dogodile su se nama. Ovdje. Jučer. Njihovi recidivi živi su i danas. Svoju zmajsku glavu podigli su i devedesetih. Samo su se drugačije nazvale. Metode su (bile) iste. Ponovno su nebrojene odvele u smrt. Među njima i vašu djecu. I ponovno će, ako im dopustimo/dopustite.
Djeca moraju znati što su (bili) Auschwitz - Birkenau, Sobibor, Majdanek, Treblinka, Dachau, Jasenovac, Babi Jar i sl. Moraju! Moraju pamtiti, ne zlopamtiti. U suprotnom, prije ili kasnije će se to i njima dogodili. Povijest nas tome uči.