DUGI RAT

Sustav hrvatskih turističkih zajednica teritorijalno je vezan uz jedinice lokalne i regionalne samouprave, financira se isključivo iz boravišne pristojbe i turističke članarine, ali kao obvezatno izdvajanje temeljem zakona. Ti se prihodi raspoređuju na način da 65% ostaje u mjestu, 10 % županijskoj zajednici, a 25% nacionalnoj turističkoj zajednici. Od onih 65% lokalnim turističkim zajednicama, 30% se uplaćuje na račun jedinice lokalne samouprave. Što se samih zadaća turističkih zajednica općina, gradova i županije tiče, one su zakonom propisane na gotovo identičan način s razlikom u obuhvatu prostora i subjekata. Hrvatska turistička zajednica ima zadaću nacionalne promocije u inozemstvu, ali i stalne edukacije djelatnika iz sustava, stalno istraživanje tržišta, konzultacije sa strukovnim udrugama, koordinacija aktivnosti zajednica iz sustava, razvoj selektivnih oblika turizma, itd. Zakon o turističkim zajednicama trebao bi različito tretirati i usmjeravati aktivnosti zajednica na lokalnoj razini od onih na regionalnoj pa bi se raspodjela sredstava trebala rukovoditi prema zakonskim obvezama djelovanja. Djelovanje bi pak trebalo biti vezano uz konkretne akcijske planove koji su proizašli iz strategija razvoja turizma. Dakle lokalne turističke zajednice (udružene) trebale bi voditi razvojne projekte zadane akcijskim planovima. Regionalne bi trebale biti zadužene za "paketiranje“ i "marketiranje“ regionalnog proizvoda uključivši i labeling odnosno brendiranje, a nacionalna turistička agencija/organizacija bi zapravo trebala biti nacionalna vladina agencija tijesno povezana s vanjskotrgovinskim poslovima i financirana iz javnih proračuna. Djelatnici te agencije bili bi državni dužnosnici. Tada bi svatko radio svoj posao, imao za to osiguran novac, svi bi imali konkretne ciljeve i konkretnu odgovornost. Gospodarski subjekti bi mogli biti članovi turističke zajednice na način da plaćaju članarinu i koriste benefite robne marke i marketinga destinacije i destinacijskih proizvoda. Možda sam otišao predaleko, mnogima se neće svidjeti moja razmišljanja, ali nakon odvolontiranih više od 20 godina u sustavu Hrvatske turističke zajednice i Hrvatske gospodarske komore i 28 godina radnog staža u privatnom sektoru kao poduzetnik i istraživač turističkih destinacija, uzimam si za pravo postaviti pitanje iz naslova koje muči svih i o kojemu ovisi dosizanje zacrtanih ciljeva s početka ove kolumne.., piše Nedo Pinezić, predsjednik Zajednice obiteljskog turizma HGK, na stranicama portala HRTurizam, specijaliziranog za turizam..

Turizam je sinergija i suradnja ljudi i cijele zajednice uz maksimalno korištenje lokalnih resursa kroz pričanje autentičnih, jedinstvenih i nezaboravnih priča i doživljaja. Logično jer smisao turizma je upravo otkrivanje novih načina i kulture življenja, a samim time turizam sam po sebi nije sam sebi cilj niti svrha ako ne povećava kvalitetu lokalnog stanovništva, nije samoodrživ te ne priča i prodaje autohtone priče. Jednostavno, zar ne? Ne i u Hrvatskoj kojoj se turizam nije dogodio jučer, dapače dogodio se sredinom 1880-ih u Opatiji, a nažalost događa se i danas.. Zašto nam se turizam samo događa? Zato jer se strateškim ne bavimo razvojem turizmom kao i turističkih destinacija. Prvo strategija, a onda hoteli (infrastruktura ), a ne obrnuto. Bez obzira na pozitivne primjere i dalje prodajemo sunce, more i plažu, zato i imamo problem sa sezonalnosti, a kada je tako, onda kada nema sunca nema ni turizma. Rješenje sezonalnosti je prodavati kvalitetan i raznolik autentičan sadržaj te zaokružen turistički proizvod, piše Goran Rihelj, urednik izvrsnog portala HRTurizam.