DUGI RAT

Glazbeno ljeto u Dalmaciji? Kako to smiješno zvuči. Da nije "Ultre", cijela bi se priča svela na turbofolk derneke, kaštelanske i omiške klape, Splitski festivali, te nastup popularnog Jure, Bepa ili Šime na pučkoj fešti u, štajaznam, Vukoje*ini donjoj. No, ne i ove godine, jer ovog su se ljeta neke mračne sile pobrinule da pojačaju našu turističku ponudu. Čak se i sam Nečastivi glavom, bradom i rogovima prije neku večer pojavio u Spaladium areni! Ali bez panike, pojavio se samo kao dio standardne trashy horror scenografije tako karakteristične za žive svirke najboljeg banda na svitu, a i šire. A koga drugog nego – Iron Maidena!..

SPEKTAKULARAN POVRATAK ČELIČNE DJEVE U DIOKLECIJANOV GRAD

Piše: Ante Čikotić Čiko! A tko drugi?
Foto: Dunja Jelović, Ante Čikotić

Naime, za sve one koji ne znaju ili su se tek jučer doselili sa Marsa, britanske su teškometalne "Zvijeri" prošle godine izdale svoj prvi dvostruki i sveukupno šesnaesti album "The Book of Souls" kojeg upravo promoviraju na velikoj svjetskoj turneji. A u sklopu nje su i hrvatske fanove odlučili počastiti još jednom nenadhebivom svirkom, tako da su se, sad već po drugi put, ukazali i u Splitu.

Međutim, za razliku od poljudske open-air rockačine iz 2008., ovaj put sa dvoranskim spektaklom u Spaldium areni. No, bez obzira na lokaciju, efekt je bio isti! Gomila moćnih riffova, scenske teatralnosti, pirotehnike, Dickinsonovih vokalnih ekshibicija, te – prije i nakon svega – totalno raspamećenih metalheada koji su, ma ne bi da Mišu slušaju, od prve do zadnje pjesme sa bandom otpjevali gotovo svaki stih, prekidajući to zborno pjevanje tek povremenim euforičnim skandiranjem, "šutanjem" i neizostavnim headbanganjem.

Što se pak same setliste tiče, stari su kosijaneri svirku otvorili mračnom 'If Eternity Should Fail' u koju nas je svojom zakrabuljenom, mističnom figurom na vrhu stagea dizajniranog poput drevnog Majanskog hrama spretno uveo jedan od ponajboljih frontmana u povijesti rocka i živa legenda Bruce Dickinson. Dvije - tri vatrene eksplozije kasnije, i na pozornici je cijeli band, a euforiju u publici možeš nožem rezat!

Ulje na vatru te inicijalne eksplozije samo će nadoliti moćni brzac 'Speed of Light', nakon kojeg će uslijediti i jedan od vrhunaca cijelog koncerta – kultna 'Children of the Damned'. Atipična je to power ballada čiji je prigušeni uvod uz stotine upaljača i mobitela u zraku preko robusnog refrena lagano otklizao prema eksplozivnom finalu koji je i band i publiku ispalio u do tad nedosegnutu sferu totalne glazbene euforije.

Tenzije su se privremeno smirile sa hommageom Robinu Williamsu u vidu pjesme 'Tears of a Clown', da bi opet počele rasti sa 'The Red and the Black', te naposljetku još jednom buknule u onom dobro poznatom raspašoju od 'The Troopera' kojeg je Dickinson odradio baš onako kako to sa obzirom na tematiku pjesme i spada – u uniformi "crvenog mundira" i sa "union jackom" u ruci.

Bilo je to mjesto sa kojeg više nije bilo povratka! Temperatura se u dvorani popela do usijanja, netko je blizu šanka u očaju zavapio "A di je sad bura, pi*ka li joj materina?!" i tisuće su "devil's hornsa" suknule u zrak već sa prvim taktovima 'Powerslavea'.

Nismo se uspjeli pošteno ni oporaviti od tog staroegipatskog epa u izvedbi starih meštara, a oni su već prašili frišku 'Death or Glory', te nakon nje i 'The Book of Souls'.

Za trajanja ove potonje, na stageu se dogodilo ono što su klinci u nama čekali još od samog početka koncerta – dolazak Eddiea!

Najpoznatija je rock maskota sjekirom pokušavala zatući jednog po jednog člana banda, dok su se oni hrvali sa njim i sa svojim instrumentima ustrajavajući u namjeri da sa onim besprijekornim, ko vječnost dugim instrumentalnim pasažima ka kraju privedu tu posljednju stvar sa friške ploče koju će odsvirati ove večeri.

Naime, ostatak je svirke bio rezerviran isključivo za stare, već tisuće puta iskušane uspješnice: epsku 'Hallowed Be Thy Name', aklamacijama fanova prihvaćenu 'Fear of the Dark', te himničnu 'Iron Maiden' koja je zaključila oficijelni dio koncerta.

No, kao što kaže reklama, čak ni to nije bilo sve. Svit je udrio skandirat, tražit još, pa je band bio prisiljen počastit ekipu sa još jednom ludom vožnjom. Krenulo je sa kultnom 'The Number of the Beast' tijekom koje se i pojavio onaj ružni crveni rogonja sa početka ove naše priče, nastavilo se sa emocionalnom 'Blood Brothers', da bi se sve to skupa završilo sa do boli nabrijanom 'Wasted Years'!

Ludo i nezaboravno, rekao bi kliše, unatoč onoj Dickinsonovoj provokaciji na račun Slavena Bilića kojeg su nam, ka ono, Englezi dva put ukrali – prvi put kao igrača, a nakon toga i kao trenera.

Ma kradite, brate, samo nam vi još koji put do Splita svratite! Slaven će se i tako na kraju balade opet vratit doma, htjeli vi to ili ne.