DUGI RAT

Porin, taj sveti gral hrvatske muzičke izvrsnosti, nedosanjani san mnogih koji imaju dojam da im je izmaknulo mjesto u malom krugu velikih ljudi koje je mainstream prigrlio uz svoje kute i na temelju glasova golemog i vazda rastućeg biračkoga tijela im dao do znanja da njihov rad nešto vrijedi. Porin, kojih Gibonni ima četrdeset i njima vjerojatno doma razbija orahe, dok perjanice hrvatskog undergrounda i alternativne scene – na čije uratke svršavaju redakcije tamo nekih opskurnih internetskih publikacija nazvanih po davno zaboravljenim live albumimima Johnnyja Štulića i njegove Azre – nikad neće okusiti orah jer ga nemaju čime razbiti budući da su svi Porini u Gibonnijevoj kuhinji. Porin koji se dodjeljuje po jubilarni trideseti put i svoju obljetnicu slavi u velebnoj raskoši Boćarskoga doma. Porin, koji zna da ljude živo zaboli za sve kategorije osim onih koje su oni odlučili da su glavne, pa ih masu dodjeljuje u pretprijenosu kako bi oslobodio vrijeme svog boravka u televizorima kućanica i nezainteresiranih namjernika žalosnom isprikom za pošalice i glazbene nastupe. Vidi ga što je ogorčen, reći ćete. Što je njemu skrivio taj stakleni mladić s dvije konjske glave nazvan po manje slavnoj operi Ignacija Fuchsa? Štono ga tako javno opanjkava inuendom, zavist li je il’ što drugo? Ne znam, čitajmo dalje Ivana Lalića s portala RavnodoDna.com ...

Dovoljno je reći: Jebo nas Porin

Piše: Ivan Lalić / RavnodoDna.com
Izvor: RavnodoDna.com

Ako je ikoga briga, sinoć je u Boćarskom domu po 30. put dodjeljena ‘najuglednija glazbena nagrada u Republici Hrvatskoj’.

Redakcije tamo nekih opskurnih internetskih publikacija jednoglasno su lani kao jedan od najboljih albuma izdvojili impozantni “Altur Mur” mnogočlanog Mimika orkestra, crossover ploču u kojoj se brojni žanrovi od jazza do prog-rocka susreću pod načelnim okriljem world musica, ali Porinu nije bila dovoljna niti čvrsta razdjela etno od world music glazbe da nagradi ambiciozni projekt Maka Murtića. Statue u tim kategorijama odnijele su Singrlice i Borna Šercar. Nadalje, teško je reći koliko su nevolje na cesti imale utjecaja na pretvaranje Pocket Palme u brend, ali Aklea Neon i Anna Moor bi mogle ubuduće razmisliti o sabotiranju svojih vozila kako bi se za njih više čulo kad budu ponovno nominirane u kategoriji elektroničke glazbe.

Ivan Grobenski morao je prestati svirati alternativnu glazbu kako bi napokon bio nominiran u kategoriji alternativne glazbe, ali je očito bio i dalje suviše alternativan, pa je nagrada dodjeljena JR Augustu kojeg se glasači sjećaju iz one epizode kad su ga zasipali svim važnim nagradama. S druge strane, nagrada za najbolji rock album otišla je Dalekoj obali, što bi samo po sebi bilo urnebesno kad se ne bi znalo da su im konkurencija bili Vatra i blueser Tomislav Goluban (kojem svaka čast, ali da je epitom rock and rolla – i nije). Jedino što treba koliko-toliko pozdraviti jest činjenica da nagrada za najbolji hip-hop album nije pripala mrziteljskom dvojcu Tram 11, već ju je odnio Edo Maajka koji ju je, što god to značilo, zaslužio. Spomenimo i to da su Davor Križić i Chui odnijeli po tri nagrade u onim nekim opskurnijim kategorijama rezerviranim za jazz i instrumentalnu glazbu.

Ako jubilarna trideseta dodjela Porina nije svima posljednji put dokazala da je u pitanju farsa neviđenih razmjera, onda smo prokleti da doživimo i trideset i prvu. Ali dok god naši vrli glazbenici, pri čemu prvenstveno mislim na one iz tzv. “alternativnih” redova, budu smatrali nominacije i nagrade nekakvim znakom općeg “prepoznavanja” i validacije, Porin će ostati relevantniji nego što jest.

Dok god će takvi zbog štokholmskog sindroma prakticirati kolaboracionizam, mladić s dvije konjske glave nazvan po manje slavnoj operi Ignacija Fuchsa ostat će nedosanjanim snom i budućih generacija. Porin koji raste na jalovom tlu nepotrebniji je od Boćarskog doma Zagrebu. Možda bi ga sljedeće godine trebalo dodijeliti na nekoj gradskoj prometnici, kad padne žega tako da se blokira promet dok se vječni dobitnici ne izgrle i odnesu kući novi set drobilica za orahe.