DUGI RAT

'Bože moj - Cetina!' Ne rodi svako tlo istim plodom, negdje više ljubi lozu, negdje maslinu, bajam, raž ili pšenicu, ali to što je dala ova zemlja, tu uz Cetinu, zračne linije ni 20 kilometara, čuđenje je u svijetu. Rodila, naime, ta zemlja - pjesnicima ...

SVAKO SELO POETU IMA.. I TO KAKVOG!

Tri nećaka na cesti pjesnika uz ćakulu o slaboj jematvi

Piše: Dražen Duilo / Slobodna Dalmacija
Foto: Duje Klarić / Cropix
Izvor: Slobodna Dalmacija

Amerikanci su se, onomad, kad su Kukoč i Rađa igrali u NBA ligi, iščuđavali da kakav je to mali grad kad je rodio s dva igrača za njihovu profesionalnu košarku, a da su im Edgar Allan Poe i Walt Whitman kojim slučajem rođeni u istoj saveznoj državi, ona bi se, uz udaranje na sva zvona, zvala državom pjesnika.

A ovdje, uz Cetinu svako selo svog pjesnika ima. I to kakvog pjesnika!

Priča je to koju je ovaj novinar slušao, u više navrata, od pokojnog kolege i prijatelja Zvone Pupačića, i samog pjesnika, sve dok nije zagucao virus novinarstva koji ga je, kao što ta infekcija obično čini, sasvim uzeo pod svoje.

Sa Zvonom sam, dakle, dijelio jednu sobicu i duhanski dim zadnjih godina njegova života, te smo, kako je to zvao, čistili ‘komušinu’ i uređivali tekstove i novinske stranice, da bi on, ničim izazvan, no gonjen nekim nemirom koji je nosio u sebi, samo izustio: ‘Cesta pjesnika, Slime, Zakučac, Zvečanje... Kad će netko otići tamo i napraviti reportažu, jer toga nigdje nema.’

Dođe neko doba da čovjek sve više osjeća potrebu za vraćanje dugova, (ta tko ne bi osjećao dug prema Zvoninoj dobroti), a kako se, evo, dogodilo da, nastavljvljajući tamo gdje sam nekad stao, ponovo pišem, nije mi bilo druge nego notes u ruke, pa na ‘cestu pjesnika’.

Sve to - stričeve i nećake s ovog puta, čudesnu Cetinu, čak u jednom trenutku i pomisao na traktat o pjesniku kao mediju između zavičaja i riječi - strpati u jednu reportažu? Nemoguće. Prostora u novini je tek toliko da stanu četiri jednočinke.

ZVEČANJE:

Čempres tvrdi starac

Stari čempres, onaj tvrdi starac o kojem je pjevao pjesnik, prevodilac - s prepjevom ‘Pjesme nad pjesmama’, kažu, nitko se nije ‘dobacio’ dalje od njega - i akademik Nikola Milićević (1922. - 1999.) više nije tu, pokraj crkve sv. Križa u Zvečanju, seocetu s dvestotinjak duša u Srednjim Poljicima.

Prvo mu je grom slomio vrh, a onda je došlo nevrijeme s pijavicom, oborilo ga. Na tlu ispred crkve, pred kojom sad raste lipa, smokva i sasvim mlad čempers, još se vidi mjesto na koje je nekad pao.

Pjesnikova rodna kuća je odmah preko puta Sv. Križa izgrađenog sredinom 18. stoljeća, i svaki pogled kroz prozor zaustavljao se na crkvi i prastarom, golemom čempresu pokraj nje.

’I kad god se vratim našoj staroj kući, gladem ga i usput kažem: tvrdi starče, još si uvijek tu.’ - pjevao je Milićević.

- Neka, neka, nama je drago da se naši spominju - otvara nam vrata Milan Milićević (74), pjesnikov nećak, uvodeći nas u staru kuću, mješavinu etnografskog muzeja i poljodjelskog skladišta. Tu je i ispiljeni komad debla onog tvrdog starca - čempresa. Sačuvan kao relikvija.

- Tu je stric dolazio, pisao, uvijek je volio doći. Kad je pao čempres, odmah smo ga zvali da mu kažemo - priča nećak Ivan, koji je najveći dio radnog vijeka, kao i većina ljudi iz čitavog ovog kraja, proveo u Dugom Ratu.

- Jeste li vi čitali nešto od onoga što je stric pisao?
- A čujte, ja imam četiri razreda osnove škole - tumačio je on to meni...

Milan i žena mu Jako zadnjih dana najviše se bave vinom, imali su nešto svakoga grožđa, no morali su i kupovati.

- Ovo je naša svetinja - pokazuje nam Jako konobu s kominom...

Pod Milićevićevim kućama je malo kraško polje: nasadi bresaka, kupus, salata i, naročito, bilitva. Bit će sopranika.

Nad poljem brdo Gračina, a na njemu crkva sv. Mihovila i mjesno groblje. ‘Malo brdo Gračina od zemlje odlijepljeno, silueta sv. Mihovila, u krilu mjeseca’ - zapisao je književnik i akademik, koji počiva tu među svojim Milićevićima i Miličevićima (pišu se u obje varijante), Kružičevićima, Katušićima, Dragoševićima, Božićima, Vuletićima...

Čempers - tvrdi starac živi još u istoimenoj kulturnoj manifestaciji koja se u Zvečanju održava svako ljeto.

SLIME:

Pjesnikov križ još gori

‘Unutar jedne tišine’, tu pokraj crkve sv. Ivana Krstitelja na Slimenu, moj je Zvone i stric mu Josip, Benka, Rašeljka, i ona tri brata iz one čuvene pjesme Vicko, Ive i Ante, tragično stradala od strujnog udara. Na nadgrobnoj ploči ‘Pjevam li tvoju bit - izgorim u vječno...’

Slime je selo sa 70-ak dimova, mala kraška polja, trešnje, vinogradi, okolo borovina... Zog za balote ima vlastite tribine. Ima i mlađeg svijeta u selu, kad ostanu bez posla, vraćaju se ovdje u Utrobičiće, Buljeviće, Šupuke, Jerčiće...

Slime (što je isto što i Sljeme) na vrhu je ovog puta, s druge je strane Cetine i do njega se stiže preko Pavića mosta, građevine iz Napoleonovih vremena, pa onda serpentinama uzbrdo.

U rodnoj kući pjesnika Josipa Pupačića (1928. - 1971.), maloj kamenoj potleušici u hladu stare košćele, priređen je stalni postav: članci, knjige, fotografije... Pokraj nje je još jedna kamena kućica, nešto novije gradnje:

- To je moj ćaća napravio da bi ovdje prenio stričevu radnu sobu iz Zagreba - pokazuje nam Ivan Pupačić (56), pjesnikov nećak, prostoriju s radnim stolom na kojem je pisaća makinja ‘Olympia’ iz koje je izišlo ‘Dobro jutro more...’, lijepo urešena škrinja, ormar s knjigama (dominira edicija ‘Pet stoljeća hrvatske književnosti), fotelja...

- Fali pola knjiga, dođu djeca, dovedu ih ovdje, što oni znaju tko je Josip Pupačić i što je knjiga?, pa ukradu. I krov će se jednog dana urušiti, a nitko ništa da poduzme.
- Tko bi trebao, Ministarstvo kulture ili Grad Omiš?
- Tko god!

Posjetilaca najviše bude ljeti, pogotovo za manifestacije Ivanjske večeri i na godišnjicu tragedije na Krku, pa onda zavlada dugo zatišje. Ivan je Matkov sin (Matko je peti, a Frane šesti brat), umirovljenik je, radio je u omiškoj štampariji, a onda je došao privatnik...

Godina je bila loša, priča, jedva tri stolitra vina je uspio napraviti, o prošlih godina je bilo duplo više. Žena mu govorila da odmah daju sve u rakiju...

Cetina se ne vidi, samo se ćuti.

Nevjerojatno koliko je tišine na Slimenu.

To pjesnikov križ još gori, pa mu je za to potrebna tišina.


KUČIĆE:

Koliko je Marul velik?

Jeste li čuli priču, lijepu i strašnu, o Ines de Castro? Nije to ona naša domaća Ines, što je trebala samo ne dati se godinama, nego Ines de Castro iz 14. stoljeća, prelijepa dama na dvoru portugalskog kralja Alfonsa I., u koju se zagledao njegov sin, prestolonasljednik Pedro, toliko zagledao da je s njom troje djece imao. No, zbog politike i smicalica, kralj Alfoso je dao smaknuti Ines de Castro. Koju godinu kasnije Pedro se okruni za kralja, a zajedno s njim krunu je ponio i kostur mrtve Ines...

U portugalskoj i španjolskoj renesansi gotovo da nije bilo pjesnika koji se nije ogledao na temu nadljubavne ljubavi Pedra i Ines, a tu priču čuo sam još onomad (jesen 1981. učionica broj 20 Filozofskog fakulteta) od današnjeg akademika Mirka Tomasovića (1938.), te mi pada na pamet dok stojim pred njegovom rodnom kućom u Kučićima.

- Evo, tu je stričeva soba, tu je on učio, čitao, pisao... Ovo je slika vjenčanja njegova oca i matere 1934. godine - pokazuje nam Mate Tomasović, akademikov nećak, staru kamenu kuću - a da kakva bi bila! - kojoj se šjor Mirko uvijek rado vraćao.

Ima pjesnika koji svoje talente ne koriste da bi sami pjevali, već da prepjevavaju, jer poezija se ne prevodi, nego (ritam, rima, cezura, metar, znate već to) prepjevava.

Takav pjesnik je Mirko Tomasović, umirovljeni profesor komparatistike. A to što je on prepjevajući na ovu obalu Jadrana doteglio iz renesansih, baroknih i klasicističkih književnosti na romanskim jezicima, velebno je.

I što je više vukao, to je Marul, u usporedbi s talijanskim, portugalskim, talijanskim i francuskom pjesnicima onog doba, bio veći.

Kučiće su mjesto ispod Slimena, na visoravni iznad Cetine. Srdanovići, Tomasovići, Vukasovići, Sovulji, Radići, Topići...

Nekad su odavde tri autobusa radnika za Dugi Rat polazila svako jutro, a sad po selu s oko 800 stanovnika oglasi za rafting na rijeci, apartmane, ima i nekoliko kuća za odmor s bazenima.

U vrtu Tomasovićevih zriju jabuke, crvene i lijepe. Zemlja obrađena, čitav niz gospodarskih zgrada. Obiteljsko gospodarstvo.

- Imamo 100 stabala trešanja, 3500 loza, izvadili smo 6-7 tona krumpira, imamo trenutno dvije krave, svaki dan sir pravimo, gojimo pet svinja - kazuju - a dojam je da su tek počeli nabrajati - akademikov nećak Mate i majka mu Mirjana, ljudi koji s ostatkom obitelji rade i imaju, te nas vode do konobe u kojoj visi desetak pršuta (kilo sto kuna!), te druge konobe u kojoj su bačve s vinom.

Mate s ponosom ističe da su bili i u Poljoprivrednoj emisiji na televiziji, no, ono što posebno imponira jest dojam da, nakon dugo vremena, susrećemo zadovoljne ljude.

- Kad je zadnji put stric navraćao?
- Čekaj... kad je bila promocija knjige ‘Oslobođeni Jeruzalem’?
- Ma je li to Ariosto ili Torquato Tasso? - zamislio se na trenutak novinar.
- E, taj, taj drugi...

ZAKUČAC:

Jablani u sjeni dalekovoda

Puno je stupova od dalekovoda u uvali Jurina djetinjstva. Ilinac, onaj slap što donoseći vodu gore od Gata, još pada niz liticu, no otkako je hidrocentrale, izgubio je snagu. Nema ni starih Kaštelanovih kuća, i njih je uzela sezona elektrifikacije i industrijalizacije. Samo pjesnikova bista. Iza je nekoliko urušenih kuća. Dolje prema rijeci su Aganovi dvori, no, nećemo o ukusima ovog puta.

Par minuta hoda je do mjesnoga groblja, a tamo Vulići, Mandići, Perice i Kaštelani. U selu, ‘ravnu i vodoplavnu’, jedva je stotinjak duša. Kakav kontrast: kamenit, strm i divlji Mosor iznad Zakučca, a polje, zeleno i pitomo, dolje prema rijeci.

Jure ovdje nema bliže rodbine, pa, dakle, ni nećaka. No, on sam je bio nećak don Stipe Kaštelana, povjesničara i pučkog pisca, autora Poljičke trilogije (Počelo Poljica, Prodana djevojka i Rasulo Poljica), koje se i danas, prigodno, izvode u poljičkom kraju. Stric Stipe je Juru uputio na škole...

Ostalo o Juri Kaštelanu (1919. - 1990.), akademiku, pjesniku i, između ostalog, uredniku onog znamemenitog izdanja ‘Biblije’, piše po školskim čitankama. Ljeti se ovdje odvija kulturna manifestacija pod nazivom ‘Jurini jablani’.

A oni, jablani čije sjene se ‘u vodi previjaju kao jegulje’ i u koje se se ‘zapliću oblaci’ i kroz koje ‘zvijezde jezde’, još su, u hladu dalekovoda, uz Cetinu.

Cetinu koja teče, kao vrijeme...

‘Bože moj - Cetina’.


PROČITAJTE VIŠE...