Zanimljivosti..
Predoziranje poslom vodi u smrt
- Details
- Rubrika: Zanimljivosti
- Datum: 18 Sjecanj 2009
- Čitanja: 3975

KAROSHI SINDROM
Predoziranje poslom vodi u smrt
Rizična granica za pojavu karoshi sindroma rad je koji uključuje 80 prekovremenih sati mjesečno
Piše: Divna Zenić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija
Pedeset jednogodišnji George Turklebaum, koji je oko 30 godina bio zaposlen kao lektor u jednoj novinskoj kući u New Yorku, prenosi američki tisak, preminuo je od srčanog infarkta u uredu koji je dijelio s 23 druga radnika.
Umro je u ponedjeljak i ostao za svojim stolom, a da to nitko nije primijetio sve do čistačice u subotu ujutro, nakon tjedan dana.
Njegov šef je rekao: “George je uvijek dolazio prvi svakog jutra i posljednji odlazio u noć, pa nitko nije smatrao neobičnim vidjevši ga stalno za njegovim stolom. Uvijek je bio zadubljen u svoj posao i nije razgovarao.”
Tekst se zaključuje novinarskom primjedbom kako ne valja previše raditi jer to ionako nitko ne primjećuje.
No, sav pretjerani rad itekako primjećuje i pamti tijelo radnika, što u konačnici može dovesti do smrti, kao kod spomenutog američkog lektora.
O ekstremnom negativnom stresu i izgaranju na poslu koje rezultira iznenadnom smrću ili samoubojstvom pročitajte više u članku Divne Zenić, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji.
PROČITAJTE VIŠE ...
http://www.slobodnadalmacija.hr/Biznis/tabid/69/articleType/ArticleView/articleId/38477/Default.aspx
Karoshi sindrom
Karoshi (Kah/previše + roe/rad + she/smrt) fenomen je koji opisuje sindrom iznenadne smrti zbog insuficijencije srčane funkcije, subarahnoidalnog krvarenja ili suicida, a bez prethodnih upadljivih znakova bolesti, najčešće kod osoba u četrdesetim i pedesetim godinama, a povezuje se s prekomjernim radom.
Stradavaju liječnici, novinari...
Od karoshi sindroma najčešće stradaju poslovni rukovoditelji, liječnici, novinari, profesionalni vozači i drugi izloženi ekstremnim psihološkim pritiscima i prekomjernoj profesionalnoj odgovornosti.
Oni često rade prekovremeno, neovisno je li im taj rad plaćen. U Japanu se na to gleda slično kao na “ponos samuraja” i podrazumijeva se, jer bi suprotno bilo nečasno i značilo nelojalnost kompaniji.
Tako “radnici samuraji” rade vrlo teško i ne govore o tome, a stres je zabranjena riječ. Bez obzira na radni napor, izražavaju visok stupanj odanosti prema kompaniji u kojoj su zaposleni.
Kompanijski pritisak se kombinira i s ego-pritiskom, uz kulturnu predispoziciju za radoholizam, pa radnik više podsjeća na korporacijskog slugu, a ne na zaposlenog.
Tipični japanski radnik koji živi u Tokiju često provodi tri sata na putu do radnog mjesta i natrag do kuće, kamo kreće oko 19 ili 20 sati uvečer.
Nije rijedak slučaj da ostaje u uredu i preko noći jer su im uredi možda bolje opremljeni od stana u koji samo povremeno svraćaju.