Kapital u 21. stoljeću: Renta važnija od rada i pameti

Thomas PikettyMladi francuski ekonomist Thomas Piketty odlučio se poslužiti svim dostupnim statističkim poreznim i drugim ekonomski vrijednim podacima od 1700. do 2013. kako bi ustanovio odnose, pojednostavljeno rečeno, "kapitala i rada i distribuciju prihoda od kapitala i rada. Analiza njegovog tima pokazala je kako je u tih 300 godina kapitalizam, osim u razdoblju između 1914. - 1975., funkcionirao na način da je proizvodio sve veću nejednakost. Pikettyjevi su zaključci potkopali temeljnu kapitalističku ideju o "meritokraciji“, odnosno ideji da uspijevaju oni koju su to radom i sposobnošću zaslužili. Njegova je ocjena da kapitalizam, i to u slučaju kada tržište savim efikasno funkcionira, dovodi do toga da produktivnost, marljivost i talent ne igraju najveću ulogu u kreiranju bogatstva, već da "šlag“ ponajviše ubiru "rentijeri“ koji su "kapital“ naslijedili i sada samo žive od "kamata“ na taj kapital. S druge strane, u zoni onih koji žive od svojega rada, a koji su u zadnjih 40 godina najviše profitirali, izdvajaju se "supermenadžeri“ velikih kompanija koji sebi dodjeljuju plaće i primanja koja uvelike nadmašuju njhov doprinos kompaniji, odnosno njihovu produktivnost ...

PREPORUKA ZA ČITANJE

'Kapital u 21. stoljeću'

Renta je važnija od rada i pameti

Piše: Frenki Laušić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Thomasa Pikettyja, francuskog ekonomista rođenog 1971. koji se od doktorata napisanog u 22. godini bavi temom distribucije bogatstva i nejednakosti bilo je lako otpisati kada se pojavio u javnosti sa svojim radovima, s obzirom na njegove "korijene“ i političke stavove: njegovi roditelji su bili pripadnici Francuske trockističke stranke koji su nakon "neuspjeha“ 68-aške revolucije odlučili mir i spokoj potražiti u hipijevskom pastirskom životu, a sam Piketty je simpatizer francuske Socijalističke stranke i čak je bio savjetnik Segolene Royal u njezinoj socijalističkoj kandidaturi sa predsjednicu države.

Međutim, već je njegova prva „studija“ o bogatstvu i nejednakosti u Francuskoj u 20. stoljeću, publicirana 2001., privukla veliku pažnju stručne i laičke javnosti, dok je nova knjiga „Kapital u 21. stoljeću“ izdana 2013. izazvala reakcije dostojne najvećih velikana političke ekonomije.

„Jedna od prijelomnih knjiga u ekonomskoj misli“ – možda je najcitiranija ocjena koju je Pickettyjevoj knjizi dodijelio Branko Milanović, bivši glavni ekonomist Svjetske banke i jedan od najuglednijih svjetskih ekonomista, a ni ostali ga nisu „štedjeli“ u pozitivnim prikazima.


Euforične kritike

Naravno, bilo je i onih koji su izrazli jaku skepsu prema „nalazima“ te knjige, i zdesna i slijeva, ali najveći dio kritika bio je gotovo euforičan prema „djelcetu“ od 500 stranica.

super managerO čemu se radi? Piketty je prvi autor koji se odlučio poslužiti svim dostupnim statističkim poreznim i drugim ekonomski vrijednim podacima od 1700. do 2013. kako bi ustanovio odnose, pojednostavljeno rečeno, „kapitala i rada“ i distribuciju prihoda od kapitala i rada.

Njegova analiza pokazala je kako je u tih 300 godina kapitalizam, osim u razdoblju između 1914.-1975., funkcionirao na način da je proizvodio sve veću nejednakost, i to zbog toga što je povrat na kapital bio veći od ukupnoga gospodarskog rasta, što je „formula“ koja automatski dovodi do sve veće nejednakosti.

Ali taj, gotovo samorazumljivi, zaključak nije ono što je doista bit ove knjige. Ono što je najdomljivije i što je izazvalo najviše „buke“ jest Pikettyjeva ocjena da kapitalizam, i to u slučaju kada tržište savim efikasno funkcionira, dovodi do toga da produktivnost, marljivost i talent ne igraju najveću ulogu u kreiranju bogatstva, već da „šlag“ ponajviše ubiru „rentijeri“ koji su „kapital“ naslijedili i sada samo žive od „kamata“ na taj kapital. Picketty to zove „nasljednim kapitalizmom“.

S druge strane, u zoni onih koji žive od svojega rada, a koji su u zadnjih 40 godina najviše profitirali, izdvajaju se „supermenadžeri“ velikih kompanija koji sebi dodjeljuju plaće i primanja koja uvelike nadmašuju njhov doprinos kompaniji, odnosno njihovu produktivnost.

Tako su Pikettyjevi zaključci potkopali temeljnu kapitalističku ideju o „meritokraciji“, odnosno ideji da uspijevaju oni koju su to radom i sposobnošću zaslužili. A upravo u toj činjenici, da ne uspijevaju „zaslužni“, već da se materijalni probitak sve više temelji na „nasljedstvu“ i „supermendžerskom“ nezasluženom prisvajanju „dodane vrijednosti“, Picketty vidi najveću prijetnju parlamentarnoj demokraciji.

Naime, ako demokraciji oduzmete ideju da se individualni materijalni napredak u najvećoj mjeri temelji na radu i sposobnosti, tada u pitanje dolazi njezina opstojnost.

Kada je u pitanju razdoblje između 1914. i 1975. u kojem je nejednakost bila najmanja u zadnjih 300 godina, Picketty ističe kako je to u prvom razdoblju posljedica dva svjetska rata u kojima je došlo do masovne destrukcije fizičkog i finacijskog bogatstva. Period od 1945. do 1975. je, pak, karakterizirao iznimno visok gospodarski rast zbog jakog tehnološkog napretka i rasta stanovništva, a s druge strane je država visokim porezima dodatno utjecala na ravnomjerniju raspodjelu bogatstva.

Mađutim, nakon Reaganovsko-Thatcherovske „revolucije“ u SAD-u i Europi, što je koincidiralo sa slabijim gospodarskim rastom, dolazi do povratka na „stari dobri kapitalizam“ u kojem prihod na kapital ponovno premašuje rast gospodarstva i opet se radikalno povećava nejednakost. A najviše profitiraju bogati nasljednici i supermenadžeri. To bi, na pojedostavljenoj razini, bio sukus ogromnog analitičkog rada Pikettyja i njegovih suradnika, kojima u uvodu knjige on odaje dužno prizanje i koji su s njim na tom poslu radili punih 15 godina.

Ništa manje polemike, međutim, nisu izazvale ni „preporuke“ koje je Piketty naveo u knjizi u svrhu smanjivanja pogubne nejednakosti koja zatire pojam „meritokracije“ i koja može krajnje destablino djelovati na funkcioniranje demokratskih društava.

Naime, on je predložio uvođenje globalnog poreza na bogatstvo i povećanje poreza na visoke dohotke, te ih je detaljno elaborirao u svojem djelu. Pri tome on navodi kako se radi o utopističkoj ideji, ali jednako tako tvrdi da ne vidi drugi način rješavanja tog problema.

U ovom trenutku moramo istaknuti kako Picketty odbacuje marksistički model u kojem će kapitalizam zbog vlastitih proturječnosti dovesti do sistemskog urušavanja i proleterske revolucije, tako da odbacuje i socijalistički „prevrat“ kao način prevladavanja slabosti kapitalizma. Ali isto tako upozorava kako povijest kapitalizma jasno pokazuje da nije točna optimistična tvrdnja kako rast i razvoj gospodarstva kao plima podiže standard svih slojeva društva.

To je upravo najjači analitički klin koji pobija samodopadnost kapitalizma, do kojeg je došao Piketty: bez utjecaja politike kapitalizam proizvodi nejednakosti koje ne ne baziraju na radu i sposobnosti, a ta nejednakost biva tako velika da snažno destabilizira demokratske procese, jer delegitimira kapitalizam i parlamentarnu demokraciju.

Ovdje svakako treba kazati kako Piketty tvrdi da nema ništa loše u umjerenoj nejednakosti, ali da je radikalna nejednakost, koja je pritom nepravedno proizvedena, jednostavno razorna za demokratska društva.

Koje su glavne kritike Pikettyjevoj analitici i njegovim zaključcima? Ponajprije, one se odnose na ono što je i Piketty naveo u uvodu knjige, a to je da su i podaci kojima se on služio nepotpuni i nasavršeni. On ističe kako je u tom smislu moguć stalni napredak, te na taj način i preciznije određivanje odnosa između kapitala i rada i svih drugih odnosa u kapitalizmu. Također su dosta značajne polemike oko toga što je Piketty definirao kao „kapital“ – jer kapital je varijabla koja je stalan kamen spoticanja u ekonomskim teorijama svih vrsta i struja.

Nadalje, tri glavne kritike koje dolaze s desne strane ekonomskog spektra odnose se na primjedbu da povrat na kapital sve više pada i da u odnosu na rast gospodarstva više neće moći kreirati rast nejednakosti.

Druga se kritika odnosi na to da Piketty podcjenjuje dužinu vremena u kojem će Kina i ostale zemlje u razvoju dostići razinu BDP-a zapadnih zemalja (Branko Milanović ističe da za to treba jedno stoljeće), što znači da će globalni gospodarski rast biti još dugo vremena veći od 2,5 posto koliko predviđa Piketty, što nadalje podrazumijeva da će i povrat na kapital vjerojatno biti ispod rasta globalnog gospodarstva.

Treća kritika „zdesna“ odnosi se na to da je u distirbuciji bogatstva doza meritokracije ipak veća u odnosu na Pikettyjeve zaključke, što se vidi i u činjenici da današnji građani ipak uživaju neke razine standarda koje su prije sto godina bile dostupne samo bogatima.

S lijeve strane je možda dostatno spomenuti kritiku Jamesa K. Galbritha, sina čuvenog ekonomista Johna Kennetha Galbraitha i brata Petera W. Gailbritha, nama poznatog diplomata i komentatora. James K.G. kritizira Pikettya zbog njegove definicije kapitala kao „fizičkog“ (zemlja, nekretnine, dionice, strojevi, financijski derivati...), a ne uzima u obzir njegovu društvenu, političku i legalnu kategoriju – da služi kao sredstvo kontrole nad sredstvima za proizvodnju u korist dominantne klase.

Jednako tako se ta kritika odnosi na zamjedbu da nakon što Piketty definira kapital kao “fizički“, naknadno ga kvantificira putem financijskog modela povrata na kapital, što, po Jamesu K.G., dovodi do temeljne konfuzije ove knjige.

Gailbrith također zamjera Pikettyju utopistički zahtjev za globalni porez za bogate, umjesto da predloži i inzistira realnije na povećanju minimalnih plaća kao jedinom načinu da se poveća udjel radnika u raspodjeli profita i društvenog bogatstva.

Pri kraju ovog kratkog prikaza, koji je svjetlosnim godinama udaljen od cjelovite recenzije knjige francuskog ekonomista, valja svakako spomenuti i Pikettyjev pogled na ekonomsku znanost i druge društvene znanosti. „Za mene je ekonomija subdisciplina društvenih znanosti, zajedno s povijesti, sociologijom, antropologijom i političkim znanostima...

Ne volim izraz ekonomska znanost, jer ukazuje na veliku aroganciju zato što sugerira da dostiže viši znanstveni status u odnosu na druge društvene znanosti. Osobno više prerefiram izraz politička ekonomija, koji možda izgleda staromodno, ali više odgovara jedinoj stvari koja odvaja ekonomiju od ostalih društvenih znanosti – njezinu političku, normativnu i moralnu svrhu“, ustvrdio je Piketty i tako „vratio“ ekonomiji njen „društveni“ legitimitet i svrhu.


Fenomen novca

Nije onda čudno što je u 25. godini napustio jako karijerno mjesto u SAD-u i vratio se u Francusku, ističući kako nije bio zadovoljan činjenicom da se ekonomija u SAD-u bazira prvenstveno na „kvantifikacijama i formulama“, uopće ne uzimajući u obzir društvene okolnosti i reperkusije ekonomije na društvo. Ipak, kolegama iz drugih društvenih zanosti poručio je da obrate više pažnje na ekonomiju i ekonomske brojke.

„Postoji tisuću načina da se radi društvena znanost – prikupljanje podataka nije uvijek neophodno i nije posebno imaginativno. Ali smatram da svi društveni znanstvenici, novinari i komentatori, svi aktivisti u sindikatima i političkim strankama i pokretima, a posebno svi građani, trebaju obratiti poseban interes fenomenu novca, njegovoj mjerljivosti, svemu što ga okružuje, i njegovoj povijesti. Oni koji su to radili u velikoj mjeri nikad nisu zanemarili svoje interese. Odbijanje da obratimo pažnju na brojeve sigurno rijetko služi interesima onih koji su na dnu materijalne i ekonomske oskudice“, napominje Piketty.

Neka to bude i naša preporuka za obvezno čitanje (i publiciranje) ove knjige u Hrvatskoj, kao i za uvođenje „Kapitala u 21. stoljeću“ za obveznu literaturu na svim studijima.

Povezani članci

Who's Online

We have 409 guests and one member online

  • admin