DUGI RAT

U "galeriji Vijećnica" u Dugom Ratu možete za radnog vremena razgledati Izložbu treće slikarske kolonije KRUG Dugi Rat, održane u svibnju u Kadićevim, Pavlićevim i Dijaninim dvorima u Dugom Ratu i Dućama gdje se u organizaciji poljičke likovne udruge "Krug" iz Dugog Rata okupilo, radilo i družilo 30-ak slikara, mahom akademskih umjetnika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U nastavku pročitajte predgovor likovnog kritičara Igora Brešana  ...

DUGIRATSKO LJETO

Treća likovna kolonija "KRUG" 

Foto: Mladen Banović

Izloženi su radovi sljedećih umjetnika:

Antea Ratković, Split
Miro Zovko, Omiš
Željana Koljanin, Solin

Branko Budimir, Zagreb
Darko Jovanović, Osijek
Duško Abramušić, Zenica
Edina Krilić, Sarajevo
Dražen Eissenbeisser, Koprivnica
Ljerka Bojovski, Koprivnica
Željko Mucko, Koprivnica
Goran Milinković, Mostar
Josip Škerlj, Dubrovnik
Mišo Baričević, Dubrovnik
Mira Kos, Zagreb
Davorka Vuletić, Zagreb
Tonči Alač (Dugi), Podaca
Silvijana Dražović, Tučepi
Žarko Čović, Tučepi
Miroslav Šetka, Zenica
Enisa Pilavdžić, Tuzla
Boris Vacka, Samobor
Vinko Lamešić, Tuzla
Kristina Livančić, Vitez
Zdravko Cota, Omiš
Snježana Divenčić, Idila
Slavica Raunić-Puljić, Omiš
Dubravka Mijatović, Zagreb i
Ernesto Markota, Čapljina.
 

Piše: Igor Brešan

Otkud mi srca arbitrirati u umjetnosti i polemizirati s čestitim amaterizmom, ili još drskije, filozofirati s visokim profesionalizmom? Odakle mi hrabrosti kvalificirati i kritizirati, svodivši tumačenje na ono škrto i deplasirano, a toliko uobičajeno: “ovo je dobro, ovo loše”?

A opet razmišljam, ljudi su me zvali, imaju u mene povjerenja, vjeruju mi, žele prozboriti o djelu, dokinuti dileme, naći istomišljenika i potkrijepu da su na dobrom putu, da sve ima smisla..., naposljetku ja sam im se i očitovao kako iskreno nastojim biti dijelom njihova Kruga, dobrim lukom koji sve i veliča zbog druženja, ideje, dobročinstva, ukazanog povjerenja, jedinstvenih prigoda okupljanja i društvenog voluntarizama.

No sve bi tek ostalo na jednoj uljudbenoj razini da estetika nije postala provokativna, dodana vrijednost onoj osnovnoj, netom ispisanom o korisnosti i općem dobru ovakvih okupljanja.

Iskustva uče kako ni kaditi uglavnom nije dobro! Sve da i neće, čovjeku se omakne i počne vjerovati u ljubaznost koja se i ne da baš iščitati iz slike, a opet, tu je, izrečena, pa makar i bila kurtoazna, srcu mila, naprosto prihvatljiva. Kurtoazija nerijetko (o)lako preraste u estetsku vrijednost. Zašto je ne prigrliti, kad se već nudi?

No ni lekcije dijeliti nije mudro, zdrav razum prozvane jedinke protumačit će sve ionako ležemošću, spuštanjem koje ne ide uz ruku remek djelima, antologijskim vrijednostima budući    se radi o nepretencioznom zapisu s ljudovanja. A opet ako je sve ludo dobro ili katastrofalno loše, završit ćete sa vlastititm ego-tripom na lomači. Bez prijatelja na ispraćaju!

Dakle može biti nepedagoški izdvajati jednakije od jednakih, no vrijedi zbog suda spomenuti nešto, a da bi vam se vjerovalo, kako bi potvrdili iskrenost ali i otvorili raspravu iz koje uvijek može kondenzirati dobra ideja!

Dakle opća mjesta o opravdanosti postojanja i druženja davno smo apsolvirali  nije ih baš nužno opetovano isticati, ponajmanje ovako uopćeno i neproživljeno, sa simpatijama, ali sa strane.

Ipak, djelatnost kruga nema premca u sličnom mikrokozmosu! Te izložbe i druženja svojevrstan su embrio plemenitijeg življenja, slobode na izražavanje, pa makar i bilo ono likovno. Slike i kipovi istina ne mijenjaju svijet, sredinu, no stvaraju dobre navike, vibracije, oplemenjuju ljude, a ljudi su zapravo mjesto.

Krug i krugovi u Dugom Ratu nemaju natjecateljski karakter, no držim ih ipak viteškim turnirima na kojima vrijedi sudjelovati ali i uknjižiti relativni pomak, dakako nabolje. Iznenaditi sebe! O apsolutnim dosezima ne treba raspredati oni su odraz minulog rada, etabliranosti, iskustva, profesionalizma...

No i takva kategorija opet uključuje jedan vid relativne gradacije: koliko nas je novo lice znanca obradovalo, koliko je ponuđeno rezultat rutine?

Zato izdvajam i ovom zgodom Mucka i Škerlja, jer prvi ne može obmanuti, a drugi zna (kao sada) biti sjajan, no na strani sam onih koje nikada, nigdje, nisam spomenuo, pa činim to s veseljem ovom zgodom.

Redom: Zdravko Cota (Omiš), Žarko Čović (Tučepi), Tonći Alač (Podaca), Darko Jovanović (Osijek)... i jasno Diana Marić.

Da, da, upravo zahvaljujući njoj ova okupljanja dobivaju sve ozbiljnu likovnu dimenziju.