Slučajno ili programirano?

svijetDa je ljudski rod doživio ogroman iskorak u primjeni znanosti, to je činjenica. Učili su nas u školi da će, kada se to ostvari, ljudski rad biti skraćen, kako bi se ljudi mogli posvetiti svojem duhovnom i tjelesnom uzdizanju, odgoju djece, kretanju po prirodi, dakle - da će moći uživati život. Međutim, dogodilo se obratno. Na račun naprednije tehnologije mnogi su radnici postali višak, njihova egzistencija bez zaposlenja postala je neizdrživa, dok je rad zaposlenih postao cjelodnevan, odnosno produljen. Od obiteljskoga života ostalo je sve manje. Takav život krade oba roditelja, pa je i odgoj njihove djece prepušten ulici s ključem oko vrata. Umjesto nedjeljne obiteljske šetnje po prirodi, potrošačko društvo otvorilo je prostrana prizemna zdanja u kojima je sunce neonsko svjetlo i ljude željne blještavila navuklo na promenadu unutar sebe ...

Slučajno ili programirano

Svijet je postao globalno selo, a mi smo sve više putnici na istom brodu. Da se brod ljulja, nije neobično, ali kad ga se netko sprema potopiti, a za sebe gradi Noinu arku, neminovno inducira razmišljanje radi li to za svaki slučaj ili s namjerom
 
Piše: Duško Miličić
Izvor: Vjesnik
 
Otkad je svijet postao globalno selo sve smo više putnici na istom brodu. Pravac mu je nepoznat kao "Ukletom Holandezu" nekad. Ali sada je riječ o puno većem brodu s milijardama putnika.
 
Da se brod ljulja, nije neobično; da se nasuče, još ima nade, ali kad ga se netko sprema potopiti, a za sebe gradi Noinu arku, neminovno inducira razmišljanje radi li to za svaki slučaj ili s namjerom.
 
Uhvatim sama sebe u takvom trabunjanju pa to tjeram kao muhe ispred očiju, dok te muhe nisu već jata. Znaci su prepoznatljivi, jer teško je zamisliti da se baš sve događa slučajno zato što su u stvaranju kaosa vidljiva i neka pravila.
 
Nisam po prirodi, odgoju niti naobrazbi sklon teorijama zavjere bilo koga nad bilo čime i maksimalno sam kritičan prema takvim razmišljanjima, što psihijatri još smatraju znacima normalnosti. Ostat ću takav, ali zdravog vida i razuma sagledavam ono što i mnogi drugi - da svijet nekamo klizi, dosta brzo.
 
Da je ljudski rod doživio ogroman iskorak u primjeni znanosti, to je činjenica. Učili su nas u školi da će, kada se to ostvari, ljudski rad biti skraćen, kako bi se ljudi mogli posvetiti svojem duhovnom i tjelesnom uzdizanju, odgoju djece, kretanju po prirodi, dakle - da će moći uživati život.
 
Međutim, dogodilo se obratno. Na račun naprednije tehnologije mnogi su radnici postali višak, njihova egzistencija bez zaposlenja postala je neizdrživa, dok je rad zaposlenih postao cjelodnevan, odnosno produljen.
 
Od obiteljskoga života ostalo je sve manje. Takav život krade oba roditelja, pa je i odgoj njihove djece prepušten ulici s ključem oko vrata.
 
Umjesto nedjeljne obiteljske šetnje po prirodi, potrošačko društvo otvorilo je prostrana prizemna zdanja u kojima je sunce neonsko svjetlo i ljude željne blještavila navuklo na promenadu unutar sebe.
 
Umjesto da djeca vide gljivu, šumsko cvijeće, da razlikuju bukvu od hrasta, da nađu puža, da znadu kako prepoznati krtičnjake i konačno da udišu svjež zrak, ne, oni gledaju masu sličnih izloga koji ih zanimaju samo kad vide koju igračku.
 
I na kraju, jer mama nije kuhala, pojedu hamburger ili pizzu i popiju coca-colu. I onda se čudimo koliko ima nezdravo debele djece.
 
Ali, da se vratimo na meritum stvari. Ljudsko društvo se po bogatstvu raslojilo u takvom opsegu kakav je bio nezamisliv i u mašti. I sve se to odigralo u nekoliko desetljeća. I sad, naravno, sirotinja vrišti iz puno više razloga nego iz perioda ranijih neimaština.
 
Najprije, kad se nitko bogatstvom ne razbacuje i ne bahati, izaziva manju zavist. Drugo, kad živi, ali daje i drugima da žive, čak je cijenjen. I treće, blještavilo ponude ljudima željnih svega, a bez ikakvih mogućnosti da bilo što od ponuđenog dohvate, tjera ih u otvorene ralje banaka, lihvara i inih. Tada su za trenutak sreće pokopani zauvijek.
 
A nije da se ne zna kako će to tako ispasti. Sirotinja ne može odoljeti mamcima, ali oni koji pecaju dobro znadu da će i ono malo imovine koju ta sirotinja kao posljednje ima pripasti njima.
 
E, kad se dogodio pad vrijednosti nekretnina, zavrtjelo se kormilo broda koji se počeo vrtjeti u krug. I tko je opet nadrljao?

Sirotinja, jer države su spašavajući sebe dale novac bankama, a sirotinja se preselila u šatore. A banke, koje su zbog pretjerane pohlepe do svega i dovele, nisu spustile goleme plaće svojim menadžerima, nagrade ili otpremnine.
 
No na tom velikom brodu nisu baš svi, primjerice, nije Kina, a niti Indija. Ostale je ipak zahvatio tsunami.
 
Da paradoks bude sasvim zbunjujući za sve one koji i dalje vjeruju u komunizam, u Kini je na vlasti komunistička partija, dok je u praksi uveden čisti kapitalizam, jednak onom zapadnom, sa samo jednom iznimkom: u Kini su radnici plaćeni desetak puta slabije od onih u 'trulom kapitalizmu', za isti ili čak veći rad.
 
Pa o čemu mi onda govorimo? Tko nama dan danas tumači drugačije? Kod nas se rađa tipična "Molodaja gvardija" A. Fadjejeva koja se kune u socijaldemokraciju, a potka joj je crvenija od crvene.
 
No pasaran, rekla bi Dolores Ibarruri baš zato što je bila najodanija socijalističkoj revoluciji.
 
Ljudi jesu nezadovoljni, ali svime o čemu ih pitate i ne vjeruju u puno toga. Ali nisu tupi. Ne daju da ih zmija ugrize dvaput iz iste rupe.
 
Ljudi hoće da kapitalizam bude humaniji, da im se dade posla, ali i zarade, a ne žele ponovno kolhoze - 'malo morgen'. Zaboravite to.
 
Je li sve što se događa slučajno ili time ipak netko dirigira?

Homeini je jednom rekao svojim pasdaranima (čuvarima revolucije): "Nemojte vi koji rušite misliti da znadete i graditi". Tako je i eventualnim dirigentima kaosa. Teško ćete uživati u svojoj arki ako sprovedete svoj naum kako vladati svijetom. Možete vi utjecati na rušenje nacionalnih osjećaja, vjere, zakona, ako imate novca i moći, ali taj potres obvezno uzrokuje tsunami koji vam Arku može potopiti, zajedno s blagom na njoj.
 
Danas je vidljiv utjecaj na obrazovanje, na obitelj, na ponašanje mladeži, na razvrat kao skretanje pozornosti s bitnog na zabavno, na uzbunjivanje ljudi, praveći ih nezadovoljnima životom, makar objektivno imaju više blagodati nego u stara vremena... Ako ne ide milom, može se primijeniti i sila, ali ona se ne zaboravlja.
 
Nećete uspjeti odgojiti vrt u kojem ćete vi biti vrtlari, a većina koja za nekoliko jagoda obrađuje sve što raste (za vas, naravno) šuti i radi. Zaboravljate snagu ljudske prirode koju možete zavesti, utamničiti, učiniti robljem, ali koja je uvijek do sada eksplodirala i oslobodila se. Ne činite to za svoje dobro, ako činite.
 
Ako je sve slučajno, onda mi to moramo dokinuti silinom moralne snage koje još ima. Kad nastupi kritična masa. Još nije. Još je sve amorfno.
 
Slučajnost zbivanja može biti domino, ali prve ste pločice, gospodo, vi srušili. Ne vjerujem da ste ih srušili namjerno, jer to bi bilo i protiv samih sebe. Kako ste ih postavili, one su se morale urušiti.
 
A zašto ste ih tako postavili? Zato što vam nije nikad dosta bogaćenja, a to, kao što vidite, košta (i vas).
 
Vrijeme je da zaključimo. Kad se uništi autoritete, crkve, čovjekovu čast, ćudoređe, duh, dostojanstvo, herojstvo, istinu, jezik, kulturu, ljepotu, ljubav, mir, nacionalizam, suverenitet, običaje, sveučilište, tradiciju, poštenje..., onda se pravi društvo po svojem receptu kao pitu od jabuka. A pita je mekana, podatna, slatka, ali ne sebi, nego "nama".
 
Ima li taj recept smisla? Možda nekomu ima, ako nije u njemu sadržano i samouništenje. A jest, obvezno i uvijek, nepogrešivo. Sve navedeno, bez pretjerivanja, brže ili sporije kvari se, a to se naziva "promjenom".
 
Ljudi hodaju ulicom neveseli, ali ne samo u nas. Ništa više nije sveto. Nisam ja ostario pa pobenavio, vidim dobro oko sebe, a vidim to bolje jer sam starenjem stekao iskustvo. A kako smo živjeli u više režima i budući da sam vidio mnoge metamorfoze nekih ljudi koji bi i fes nosili kad bi se Osmanlije vratile, to posve kritički držim da ne griješim mnogo.
 
Profit nas truje bjesomučnim vađenjem i korištenjem (fosilnim gorivima), ne hodamo, vozimo se, da bi onda neki od nas hodali po nasipima satima ili trošili snagu u teretanama, pa se onda dobro najeli i napili...
 
Djeca nam bulje u elektroničke ekrane satima, bilo na kompjutoru, televizoru ili mobitelu. U ušima im bijele ili crne bombice sa žicama s obje strane lica, slušaju glazbu i ne čuju ništa oko sebe. Čekam samo prvu antenu s malim tanjurićem na glavi. Da mogu pratiti i satelit.
 
Kada sam boravio u Švedskoj na postdoktorskom studiju, slušao sam kako nezaposlene burza rada šalje na adekvatna radna mjesta. No ako kandidat prigovori da mu (doslovno) smeta što je prozor zdesna, a ne slijeva (kako je zdravije da svjetlo pada), on može odbiti ponuđeni posao i dalje dobiva apanažu s burze.
 
Nismo daleko da i naši ne kopiraju taj model i nastave sjediti pred kafićima. Samo što je Švedska bogata. To neki nazivaju socijalnom pravednošću. Oni isti koji (ako) kroje svijet po svojemu programu. Mladež neka uživa, neka se odmara, svi koji mogu neka odu u mirovinu, pa naravno da će se svaka država financijski iscrpsti.
 
Svatko tko voli svoju zemlju i svoju naciju natražnjak je, zaostao ognjištar. Moderno je i napredno sve liberalizirati, kritizirati Katoličku crkvu (ne druge), biti u nekoj nevladinoj (protuvladinoj) udruzi, širiti pesimizam i desperaterstvo u medijima, natjecati se kako oslabiti brakove kao dekadentnu pojavu, odgajati mladež putem slobodnoga života...
 
Gotovo da vam ne kažu da niste Europejac ako niste ništa od nabrojenog.

Povezani članci

Who's Online

We have 263 guests and no members online