Ukrajina: Mir je svima zadnja opcija

Oni koji mogu zaustaviti rat kao da su opčinjeni bogom Aresom: nitko od njih ne govori o miru, svi zbore o ratu. Zaraćene strane sve su dalje od mirovnih pregovora, a ratna euforija zahvatila je i Zapad: slanje oružja u Ukrajinu je “in”, mirovne inicijative za okončanje rata su “out” Kao da smo u nekoj antičkoj drami, čiji akteri previđaju da katarza može biti i nuklearna. Ruski agresor najavljuje planove o zauzimanju ne samo Donbasa, nego i cijele južne Ukrajine, kako bi se ruska vojska spojila s odmetnutom moldavskom regijom Pridnestrovljem, čime bi Ukrajina ostala bez izlaza na more. Kijev, pak, prijeti potpunim prekidom ionako fragilnih pregovora, a predsjednik ukrajinskog parlamenta Ruslan Stefančuk javno ističe da Ukrajina neće iz ustava uklanjati cilj pridruženja zemlje NATO-u, što je i glavni uzrok rata, piše Damir Pilić, jedan od rijetkih novinara koji rat u Ukrajini novinarski prati i čitateljstvu pokušava objasniti iz neutralnog kuta, poprilično drukčije od (unaprijed) zacrtanog narativa naših i zapadnih masovnih medija, na stranicama Slobodne Dalmacije.
Treći ključar rata je Amerika, čiji smo stav vidjeli u nedjelju, piše Pilić, kad su ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Kijevu posjetili visoki dužnosnici SAD-a: državni tajnik Antony Blinken i ministar obrane Lloyd Austin. Na kasnijoj konferenciji za novinare, ni Blinken ni Austin nisu ni jednu sekundu posvetili priči o miru ili pregovorima: govorili su isključivo o slanju naoružanja Ukrajini i uvjeravali prisutne da “Ukrajina može pobijediti u ovom ratu ako dobije pravo oružje”. Time se samo potvrdilo ono što znaju već i poslovični vrapci na krovu - da je ukrajinski rat postao “rat preko posrednika” između Rusije i Amerike, koji se, na nesreću Ukrajinaca, vodi u njihovoj zemlji i to "do posljednjeg Ukrajinca".
A što poduzima Europa, budući da se rusko-američki obračun odvija na njezinu tlu? Europske zemlje uglavnom poslušno i bespogovorno slijede američke smjernice (i rade u prilog svoje ekonomske štete, op.ur.). Šef europske diplomacije Josep Borrell javno zaziva nastavak rata i traži da se Ukrajini isporuči - još više oružja...
 

Može li se ljevica ujediniti zbog radničkih prava?

Prvaci hrvatske ljevice počastili su nas brojnim floskulama slaveći ovaj vikend Međunarodni praznik rada. Bez ikakva sadržaja, progresivnih ideja, pa čak i kontroverzi oko kojih bi se barem potaknula javna rasprava, lideri glavnih socijaldemokratskih i lijevih parlamentarnih stranaka nizali su poruke kojih se već danas nitko neće sjećati. U Hrvatskoj se već godinu i pol raspravlja o novom Zakonu o radu, o njemu pregovaraju socijalni partneri, ne mogu se dogovoriti, a Vlada odugovlači s konačnim rješenjem. Pitanje radnih prava, jasno, nije rezervirano samo za ljevicu, ali u svim društvima ona je tema broj jedan za sve lijeve stranke. No, ne i kod nas, piše Goran Penić na stranicama Jutarnjeg lista.
Ipak, Radnička fronta, što god tko mislio o njima, kao ne toliko utjecajna, radikalno lijeva stranka, ali ipak parlamentarna, prepoznala je trendove u Europi, gdje se od početka pandemije sve više raspravlja o skraćenju radnog tjedna. Neke države provele su eksperiment sa skraćenim radnim tjednom, koji se pokazao vrlo uspješnim. Radnici su zadovoljniji, ali i produktivniji, omogućuje se i novo zapošljavanje, a uspostavlja se bolja ravnoteža između poslovnog i privatnog života.
Ne ulazeći u to je li ideja Radničke fronte o smanjenju radnog tjedna s 40 na 35 sati dobra ili nije - to bi ipak trebalo detaljnije analizirati - treba priznati da su sa svojim prijedlogom radničkog Zakona o radu, koji nudi niz stvarnih rješenja, a ne samo floskule, pokazali da imaju ideje koje će barem potaknuti javnu raspravu i pokazali su svojim kolegama u SDP-u i Možemo! kako nuditi konkretna rješenja. A ne floskule.
 

Radnici, ne kvarite nan idilu

Neponovljivi Ćićo! U prvomajskom izdanju. Suvišno je išta više reć, bilo kako ga pokušat najavit...

Nazad samo 20 godin ta radnička klasa je imala neka čudna prava i običaje. Radili su i za ti rad su bili čak i plaćeni. Od te plaće se moglo čak i priživit. Godišnji odmor je zna bit i do 30 dan, a rad nediljon i praznikon se posebno plaća. Približili su se bili onoj davnoj paroli od 8 sati rada, 8 spavanja i 8 kulturnog uzdizanja. Za vrime posla su mogli zapalit duvan, a bilo je slučajeva da su se blagajnice smile ić i popišat. Odlazilo se na sindikalne izlete, a postojala su i radnička odmarališta. Poduzeće bi ti poklonilo stan, a koji put bi ti i dite dobilo stipendiju. Onda bi, za kaznu, moralo odma posli studija počet i radit. A ča je najgore, čak su i radnici sami upravljali poduzećima... Sve su to imali, a evo na što su spali... Radu za plaću koju in gazda da, krepaju na poslu, radu godinama nediljon i praznikon i to mukte, bez slobodnog dana, bez bolovanja i s minimalnin godišnjin odmoron. Ako rečeš rič letiš s posla, a ako spomeneš Sindikat onda te vodu na Psihijatriju ...
 

Liberalna Europa je odahnula

Liberalna Europa imala je svoju večer u nedjelju 24. travnja. U Francuskoj je u drugom krugu predsjedničkih izbora poražena kandidatkinja krajnje desnice Marine Le Pen, a u Sloveniji je izbore izgubio politički veteran Janez Janša, koji se posljednjih godina pretvorio u ugrozu liberalnih vrijednosti u svojoj zemlji i približavao političarima poput mađarskog premijera Viktora Orbana i bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Pobjednik slovenskih izbora je Robert Golob, poduzetnik iz redova liberala i zelenih. Lideri Europske unije neviđenom se brzinom čestitali Emmanuelu Macronu čija je pobjeda očito umirila Bruxelles koji je do posljednjeg trenutka živio u strahu od mogućih iznenađenja i pobjede Le Pen, piše Augustin Palokaj na stranicama Jutarnjeg lista.
 
Prošlo je već 30 dana otkako je počeo rat u Ukrajini. Jučerašnji dan je pak obilježen velikim sastankom zapadnih lidera u Bruxellesu gdje je najavljena znatna dodatna potpora za Ukrajinu, u političkom, financijskom i vojnom (slanje naoružanja) smislu. EU i NATO liderima obratio se i ukrajinski predsjednik Zelenski uz sad već prepoznatljivu poruku u kojoj se i zahvaljuje i kritizira tvrdeći da još nije učinjeno dovoljno. Od članstva u NATO-u je, čini se, za sad odustao, ali zato traži ulazak u EU po brzom postupku. NATO pak najavljuje slanje više desetaka tisuća vojnika u istočne članice, ali i dalje napominju kako NATO vojnici neće ratovati na teritoriju Ukrajine - dok je tako, moglo bi se reći, to su glavne dobre vijesti jer ako bi došlo do promjene takvog stajališta (nije da ne postoji onih koji su i za takav scenarij, ali su još uvijek u manjini) to bi predstavljalo početak direktnog sukoba između NATO-a i Rusije, a onda već možemo govoriti o ratu kontinentalnih ili čak globalnih razmjera, piše Advance.hr
 

Strašni rat u Ukrajini prati more dezinformacija

Kaže se da u ratu prva umire istina (Eshil ?). Iako s izrekama i narodnim poslovicama za opću upotrebu treba biti oprezan, ova nije daleko od istine. Strašni rat u Ukrajini prati more dezinformacija, kako s jedne, tako i s druge strane. Propaganda, naime, nije tu da nam priopći istinu, ona je tu da ponajprije - nanese gubitke neprijatelju. Propaganda je takva, njome se mogu prevariti i oni koji s uvjereni da su na pravoj strani povijesti i da izvrsno znaju razlučiti istinu od laži, piše Novi List.
 
"Jedino što ovog trenutka može spasiti Hrvatsku, potonulu u niz katastrofalnih poteza i pogrešnih odluka Vlade, jest ostavka premijera Andreja Plenkovića i formiranje vlade nacionalnog spasa u koju će ući stručnjaci sposobni za provođenje nužnih reformskih zahvata.". Riječi su to Ive Peroša, iskusnog energetskog konzultanta koji je tijekom 40-godišnjeg profesionalnog rada surađivao s brojnim domaćim i inozemnim tvrtkama i čiji je zadatak većinom bio pronalaziti aktivna rješenja za probleme u poslovanju, piše Sandra Carić Herceg na stranicama tjednika Nacional.
Iako široj javnosti manje poznat, prvenstveno zbog činjenice da je veći dio svojeg radnog vijeka proveo izvan Hrvatske, Peroš je stručnjak koji je svoj profesionalni put započeo u domaćim energetskim tvrtkama Industroprojekt, Ina Naftaplin i DINA, da bi potom u narednim godinama kao predstavnik američke tvrtke Nalco Chemicals vodio tvrtku Nalco Gulf na Bliskom istoku. U Zagreb se vratio 1996. kao predstavnik američkih tvrtki WR Grace i General Electric, a 2008. u Njemačkoj preuzima funkciju direktora tvrtke WR Grace za europske zemlje Mediterana te centralne i južne Europe...
Ogorčen ponašanjem premijera i svih ministara u Vladi, prošle godine odlučio je napustiti Hrvatsku i odseliti u Beč. Peroš je u intervjuu Nacionalu kazao da je užasnut nizom najnovijih poteza Vlade, posebno najavljenim gubitkom novca iz fonda EU-a za obnovu potresom pogođenih područja, nesnalaženjem u obnovi gospodarstva nakon pandemijske krize i odustajanjem od otkupa dionica Ine...
 

Manje, a više? Kako to?

Iako prema novom popisu stanovništva sve naše županije imaju manje stanovnika nego prije 10 godina, Hrvatska i dalje ima 209 tisuća zdravstvenih osiguranika više nego stanovnika te više birača nego punoljetnih građana, piše u Večernji list.
Naime, prema prvim rezultatima popisa stanovništva, Hrvatska ima najviše 3,888.529 stanovnika, dok je na dan 3. siječnja imala čak 4,097.903 zdravstvenih osiguranika! Također, nakon popisa trebat će “očistiti” i registar birača, u kojem su 3,690.623 punoljetna građanina, što je nemoguće s obzirom na postojeći broj stanovnika, jer je mladih prema procjeni Državnog zavoda za statistiku 2020. bilo više od 700 tisuća.
Problem s postojanjem fiktivnih zdravstvenih osiguranika nije od jučer, najvjerojatnije j eriječ o hrvatskim državljanima koji su napustili Hrvatsku, Hrvatima iz BiH, zatim hrvatskim građanima koji su se iselili, a nisu se odjavili te o strancima koji na obali imaju nekretnine. Nitko ne može precizno procijeniti koliko tih zdravstvenih osiguranika koji nisu stanovnici Hrvatske koristi “besplatno” zdravstvo, a koliko je među njima iseljenih i samo formalno prijavljenih na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. No taj bi se problem sada trebao riješiti, osobito nakon uvođenja registra stanovništva, koji ima većina članica EU, i preporuka EU je da ga članice izrade do kraja ove godine.
 

Umjesto čestitke

U subotu, 15.01. hrvatska država slavi 30. rođendan svog međunarodnog priznanja. Mnogi će se tom prigodom prisjetiti brojnih velikih trenutaka i postignuća, pa sam tako i ja odlučio dati skroman prilog spašavanju od zaborava barem nekih djela koja su kroz ova tri desetljeća obilježila i definirala moderno hrvatsko društvo:
Predsjednik Vlade: zatvor.  
Dopredsjednik Vlade: zatvor.  
Predstojnik ureda Premijera: zatvor.  
Ministar gospodarstva: zatvor.  
Ministar poljoprivrede: rad za opće dobro.  
Ministar unutarnjih poslova: zatvor.  
Ministar obrane: zatvor.  
Ministrica EU fondova: zatvor.  
Ministar kulture: zatvor.  
Ministar graditeljstva: zatvor.  
Ministar uprave: čeka suđenje.  
Državni tajnik: zatvor.  
Ravnatelj SOA-e: zatvor.  
Ravnatelj VSOA-e: zatvor.  
Zamjenik ravnatelja VSOA-e: zatvor.  
Stalni predstavnik pri UN-u: zatvor.  
Gradonačelnik glavnog grada: zatvor.  
Gradonačelnik, razno: zatvor.  
Načelnik općine, razno: zatvor.  
Župan, razno: zatvor.  
Dožupan, razno: zatvor.  
Saborski zastupnik, razno: zatvor.  
Predsjednik stranke, razno: zatvor.  
Izvršni predsjednik Dinama: u bijegu od zatvora.  
Predsjednik Hajduka: zatvor.  
Predsjednik Rijeke: zatvor.  
Predsjednik Osijeka: zatvor.  
Predsjednik najveće tvrtke u zemlji: zatvor.  
Dekan Pravnog fakulteta: zatvor.  
Ravnatelj Gradskih groblja: zatvor.  
Predsjednik HGK-a: zatvor.  
Direktor Hrvatskih cesta: zatvor.  
Direktor Hrvatskih autocesta: zatvor.  
Predsjednik uprave Hrvatskih željeznica: zatvor.  
Predsjednik uprave Hrvatskih šuma: čeka suđenje.  
Direktor Hrvatskih voda: rad za opće dobro.
Ravnatelj HRT-a: zatvor.
Direktor JANAF-a: zatvor.  
Direktor Hrvatske lutrije: zatvor.  
Direktor HEP-a: zatvor.  
Direktor INA-e: zatvor.  
Član Nadzornog odbora, razno: zatvor.  

Čestitam i svima drugima koji nisu spomenuti, a koji su također u ovih 30 godina na sličan nesebičan i velikodušan način gradili i oblikovali zemlju koju smo stoljećima sanjali i koju ćemo ostaviti svojoj djeci.

Bernard Jurišić
 
Navršilo se ove godine i 50 godina od Hrvatskog proljeća, nacionalnog pokreta buđenja ideje suvremene demokratske Hrvatske 1971. godine. Za ideju neovisne Hrvatske mnogi su godinama robijali, robijali radi izgovorene riječi i težnji za demokracijom. Vjerojatno nitko nije ni sanjao da će Hrvatska, kada se ostvari kao država, biti ovako neuspješna i možemo slobodno reći - jadna. A skori rezultati popisa stanovništva pokazat će još jednom koliko kao zemlja nismo uspjeli. No idemo dalje kao da se ništa ne događa. Bude i još koja obljetnica potresa, nacrtaju se ministri još jednom, dovedu neku muziku, bude poslušao ako još tko ostane.
Poruka za 2022. godinu? Ne očekujte ništa od države ni od političara. Niti vam žele pomoći, a niti mogu jer nisu sposobni ni za što do osobnog materijalnog probitka ako su u vlasti, odnosno nabijanja ega lajkovima ako su oporba. Sami ste i što to prije shvatite, to će vam biti bolje. Pazite na zdravlje i brinite za svoju obitelj i svoje prijatelje, to je jedino važno.

Piše: Goran Vojković / Index.hr
 
Može li se živjeti bez povjerenja u druge ljude? Istraživanja u Hrvatskoj ukazuju na to da ne vjerujemo gotovo nikome, ponajmanje političarima. U društvu u kojem su upravo oni glavne estradne zvijezde i u kojem mediji pomno prate svaki njihov dah, gestu i zarez većina građana ne vjeruje im ni riječ. Da kažu – danas je nedjelja... ljudi bi rekli – lažu, sigurno nije. Razina nepovjerenja prema onima koji donose odluke kojima utječu na naše živote tolika je da u Hrvatskoj, prema rezultatima Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, već u šestom razredu osnovne škole čak 61,6 posto učenika smatra da se političarima uopće ne može vjerovati. Onih koji bi u barem nekoj mjeri povjerovali u ono što im političari imaju poručiti je niti desetina. Nisu političari jedini kojima se ne vjeruje. Tu su i mediji, sportaši, svećenici, znanstvenici... Jedini kojima i dalje donekle vjerujemo su roditelji i prijatelji, piše Boris Jokić za Tportal o malignoj bolesti koja razara hrvatsko društveno tkivo. Upravo je daljnji opći pad povjerenja najveći problem s kojim će se Hrvatska, ali i druge zemlje zapadnog svijeta, suočiti u 2022.
 

Vojković: Zašto nam mladi i sposobni odlaze

U Hrvatskoj cijela područja industrije (izvan IT-a) ovise o državi i politici. Hrpa zapošljavanja i napredovanja rješavaju se na raznim večerama gdje se gura "svoje ljude", dok drugi mogu biti samo šljakeri.
Nekada su se lokalni i manje lokalni šerifi (znamo po ovim bivšim ministrima kako se zapošljava u nas) nalazili po restoranima, a sada se nalaze po raznim objektima izvan gradova. Tamo se uz meze i alkohol kroji kadrovska politika ove države, odjek toga ponekad snimi USKOK u kakvoj istrazi. Hrvatski javni sektor je ogroman, hrpa privrede je ovisna o politici ili u rukama države i dodatno hrpa privatnih firmi živi od države i veza s državom - pa se poslovi rješavaju po tim večerama. Mladi koji u to nisu uključeni, koji obiteljski, stranački ili na druge načine ne ulaze u te političke i rodijačke krugove, tu ne mogu napredovati. U nas je ogroman dio privrede izravno ili neizravno vezan za državu i politiku. Uvijek će se tu naći neki nećak, neki pripadnik mladeži, neki umreženi koji ima prednost u odnosu na ove koji imaju znanje i radne navike.
Zato vam ti mladi i sposobni odlaze. Zato su moji nekadašnji demonstratori danas dame i gospoda inženjeri po Europi i Aziji. Sada rade za novce veće nego što ih imaju u Hrvatskoj premijer ili predsjednik republike.
Izuzetaka gdje možete napredovati i bez politike, naravno, ima. Kao što je, primjerice IT, no ima ih jer politika nema pojma čime se ti uopće bave. No, ako ste u zanimanju koje je prirodno vezano za velike sustave ili neke odnose s državom, onda je priča kako sam već naveo.
Ljudi odlaze iz Hrvatske radi boljih životnih šansi, uređenog društva i mogućnosti napredovanja sukladno znanju, a ne stranačkoj i familijarnoj pripadnosti.
Hrvatsku napušta upravo generacija koja bi trebala najviše puniti mirovinske i socijalne fondove. Jasno je i zašto - ljudima se ne da raditi za toliko drugih koji bi živjeli na njihovom radu.

Piše: Goran Vojković / Index.hr
 

Platimo hadezeovcima da se isele

Andrej Plenković i njegova ekipa stručnjaka, razumnih i velikodušnih hadezeovaca, iskrenih domoljuba zabrinutih zbog masovnog iseljavanja, zamislili su originalnu mjeru da okrenu demografski trend naopako i vrate zemljake iz Irske i Njemačke na njihova djedovska ognjišta u Đevrske i Konjevrate. On bi im platili da dođu opet živjeti u domovinu. Dvije stotine hiljada kuna, plus ljubav za Lijepu našu, čini se na prvi pogled kao dobar poticaj da se mnogi odmetnuti sin vrati na domaću spizu. No, krenete li dugoročnije računati, koliko će netko zaraditi za dvanaest mjeseci u jednoj ekonomski naprednoj europskoj zemlji s funkcionalnom vlašću, u usporedbi s godišnjom zaradom u jednoj ubogoj vukojebini razjedenoj svakovrsnim kriminalom, ova druga nema baš nikakve šanse.
Meni se čini da trebamo ići u drugom smjeru. Ako se već novac počeo spominjati kao demografska mjera, umjesto da plaćamo da se mladi dosele, trebalo bi plaćati hadezeovcima da se isele.
Nešto bi nas, istina, to skuplje došlo, ali isplatilo bi se.

Ante Tomić / Jutarnji List
 

Godišnjica potresa na Baniji

Sve što treba znati na godišnjicu potresa u Petrinji je da su građani iste na izborima 2021. izabrali gradonačelnicu iz HDZ-a. I da su protiv zakona o obnovi po kojem ništa nije napravljeno u godinu dana u Zagrebu i Petrinji prije godinu dana bile samo 3 zastupnice, Marijana Puljak, Dalija Orešković i Anka Mrak Taritaš. Propadanje i nered izraz su demokratske volje većine građana i ne treba se emocionalno angažirat oko toga. Najbolja stvar koja se mogla napravit nakon potresa je uklonit ruševine i dati ljudima novac da se presele negdje drugdje. Ovako su šleperi nestale pomoći i milijuni proćerdanih donacija poslužili samo za još jedno PR naslikavanje nakupina zvanih Vlada i Predsjednik.

FB Nikša Marinović
 

Mi biramo Hrvatsku već 30 godina – ostankom ovdje

Hrvoje Bujas, predsjednik Udruge Glas poduzetnika (UGP), govorio je za TV N1 o vladinoj mjeri Biram Hrvatsku i nedostataku reformi.
- “Svim građanima koji su zadnjih 30 godina ostali u Hrvatskoj, plaćali poreze, namete i prireze, bili poduzetnici, krenuli od nule – nemojte nam dati novac, nemojte nam dati ništa, ali smanjite nam poreze, hrpetinu parafiskalnih nameta kojih ima preko 500, nek’ profunkcionira neefikasna birokracija koju plaćamo, koja se samo koti i postaje sve glomaznija i nek’ profunkcionira pravosuđe. Moramo pričati o reformi porezne, birokracije i pravosuđa, a pričamo o čemu? Nečemu gdje se očekuju hvalospjevi. 30 godina se akumulira novac koji se onda troši na ad hoc model” - komentirao je Bujas.
Što se tiče vladine nove mjere, kaže da se ne radi ni o čemu novom, a privući bi mogla eventualno ljude iz IT sektora, koji bi promijenili samo mjesto rada.
- “Mi biramo Hrvatsku već 30 godina – ostankom ovdje, bavljenjem poduzetništvom. Davno smo izabrali Hrvatsku. Pogledate li ljude koji su u IT sektoru, možda im se isplati vratiti u Hrvatsku. Daj bože da neki ljudi vrate, ali to je premala brojka i mjera i plus – to nije ništa novo. Da trebam nekoga poslati da pitcha moj projekt u Bruxellesu to bi bio premijer. Činjenica je da to dobro radi” - rekao je. Takva mjera nije rješenje, treba napraviti sve da se isplati investirati u neko područje, tada bi ljudi počeli i dolaziti, istaknuo je Hrvoje Bujas za N1..