Nije ovo zemlja u kojoj pošten čovjek može uspjeti. Niti je ovo zemlja koja poštenu čovjeku dopušta od svoga rada živjeti. A nije ni zemlja za koju se isplatilo boriti. Tako stoji u zapisima Marijana V. koji je tu zemlju napustio s jedva dvadeset godina. Rat je odavno bio završio, pobjednički elan je splasnuo, a Marijan se, poput tisuća svojih razočaranih sunarodnjaka, spakirao i otišao. Ostavio je obitelj i obećao se vratiti. Kad bude bolje. I njemu i njegovoj zemlji. Marijan V. nikad se nije vratio.
Nije ovo zemlja u kojoj pošten čovjek može uspjeti. Niti je ovo zemlja koja poštenu čovjeku dopušta od svoga rada živjeti. A nije ni zemlja za koju se isplatilo boriti. Tako je majci rekao Luka M. koji je tu zemlju napustio s jedva dvadeset godina. Rat je odavno bio završio, pobjednički elan je splasnuo, a Luka se, poput tisuća svojih razočaranih sunarodnjaka, spakirao i otišao. Ostavio je obitelj i obećao se vratiti. Kad bude bolje. I njemu i... takvima kao što je on, jer ovoj zemlji, pametan je Luka momak, teško da će ikada biti bolje.
Puno ste priča posljednjih mjeseci pročitali o mladim Hrvatima koji su životnu sreću odlučili potražiti izvan Hrvatske. Ovo, međutim, nije jedna od takvih priča, ovo nije priča u kojoj mladići i djevojke iz Slavonije i Dalmacije, jer mladići i djevojke iz Slavonije i Dalmacije prednjače u ovakvim pričama, sa zadovoljstvom objašnjavaju zašto su zbrisali, zašto su okrenuli leđa obećanoj zemlji i zašto su se odali tuđini. Ovo je priča s druge strane zamagljenog prozora, priča onih koji ostaju, ovo je priča majke koja gleda sina kako odlazi za svojom napuštenom generacijom, kako kupuje kartu u jednome smjeru i kako se bez osvrtanja baca u divlje more kapitalizma nadajući se ugledati njegovo ljudsko lice. Jer, sve što je u Hrvatskoj vidio, bilo je lice monstruma..., piše Vinko Vuković na stranicama Slobodne Dalmacije. Pročitajte...
 

Pad Todorovih i prvi poučci

"Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti... Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu... Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu... Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti."

   - Nino Raspudić o aferi Agrokor na stranicama Večernjeg Lista
 

Piranska ironija

Odluka arbitražnog suda o graničnom prijeporu Hrvatske i Slovenije uravnotežena je i razumna te bi i Hrvati i Slovenci s njome trebali moći živjeti, napisao je u članku za Euractiv ugledni slovenski intelektualac, profesor na ljubljanskom sveučilištu i bivši ministar znanosti Žiga Turk. Arbitražni sud nije prihvatio glavni slovenski zahtjev - teroritorijalni izlaz na otvoreno more, ali joj je, s druge strane, dao većinu Piranskog zaljeva i neškodljivo pravo prolaska hrvatskim vodama do otvorenog mora, piše Turk. Slovenija zbog toga nije u poziciji da polaže pravo na gospodarsku zonu na Jadranu ili radi bilo kakve neprilike suprotno hrvatskoj volji. Time je arbitražom ispunjen glavni hrvatski strateški cilj, objašnjava Turk. Ironija je u tome što je Hrvatska dobila presudu s kojom može živjeti upravo zato jer se povukla iz arbitraže, ali je sada formalno ne može prihvatiti, piše Turk. "Bila je to mudra odluka koja je dala rezultata. Hrvati bi si trebali čestitati, odlikovati svoje obavještajce i pronaći način da prihvate odluku", prenosi tportal.
 

Agrokor - to je Hrvatska

"Jabuke su mu poput djevojaka.
Hranu za krave prebire po prstima
toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao.
Bika bi ljubio među rogove."

- Nino Đula, Jutarnji list

"Uopće ne sumnjam da će se, u slučaju konačnoga raspada (Todorićevog) carstva, pripadnici medijske posluge u relativno kratkom roku preobraziti u pravednički nastrojene hijene, jer ne treba zanemariti silinu frustracija dojučerašnjih epigona. Dogodi li se dakle da Agrokor neopozivo crkne, hrvatski novinari će biti na visini zadatka: sve ono što nisu ispisali, ispišat će po njegovu grobu!"

Viktor Ivančić. Index.hr
 
Hugh Hefner, ikona hedonističkog životnog stila i osnivač globalno uspješnog magazina "Playboy", preminuo je u srijedu u 91. godini života u okruženju svojih najmilijih. I dok se na društvenim mrežama od njega opraštaju Playboyeve zečice, poznate glumice i glazbenice koje su i zahvaljujući razgolićenim naslovnicama Playboya stekle popularnost, spomenimo i ovdje par činjenica o čovjeku koji je nekoliko desetljeća živio u svom malom ovozemaljskom raju kako ga zamišlja velika većina muškaraca. Hugh Hefner je rođen 1926. u Chicagu, a svoju karijeru je započeo kao mladi novinar u magazinu Esquire. Svoju Playboy priču započeo je 1953. godine kada je izašao prvi primjerak toga danas najpoznatijeg 'lifestyle' časopisa za muškarce. Taj prvi broj je ostao zapamćen po tome što je na naslovnici bila fotografija glumice Marilyn Monroe. Godinama kasnije Hefner je postao jedan od najuspješnijih, najbogatijih i najzanimljivijih ljudi u medijskoj industriji. Playboy je osim umjetničkih fotografija prekrasnih golih žena uvijek bio opremljen kvalitetnim i informativnim člancima o važnim društvenim temama, o lifestyleu, sportu, modi, proizvodima i javnim osobama, koje su nerjetko pisali i poznati pisci, a fotografijama ilustrirali veliki majstori kamere. Osim medijskog uspjeha ovog i ostalih projekata brenda, Hefner je bio i politički aktivist i filantrop koji je bio aktivan po nizu javnih pitanja i koji se nije libio zagovarati mnoge progresivne teme. Bio je i veteran Drugog svjetskog rata kojeg je proveo u u redakciji novina američke vojske. Hrvatsko izdanje "Playboya" pokrenuto je 1997. i naravno da ga još i danas možete pronaći na kioscima. Ili na polici s magazinima u boljim kafićima. Usprkos svim poslovnim uspjesima Hefnera će većina pamtiti ponajprije po raskalašenom životu, cjelonoćnim zabavama, pidžama partijima, stotinama ljepotica koje su mu svakodnevno ulazile i izlazile iz života, da ne kažemo kreveta, popriličnim dozama alkohola i drugih poroka, no nisam siguran da je u srijedu otišao na neko bolje mjesto.
 

Uči strane jezike, ostani i bori se

"Internet portali u Hrvatskoj gotovo svakodevno čitanost dižu sličnim pozivima, dramatičnim facebook statusima ljudi koji napuštaju Hrvatsku ili imaju žarku želju napustiti je, ali kad na odlazak iz Hrvatske iz zgrade Sabora djecu poziva njihova pravobraniteljica, taj poziv izgleda vrlo dramatično i tužno. Odgovorna vlast morala bi se zapitati zašto je tako. Na žalost, u Hrvatskoj takve vlasti nema. Da je Plenkovićev HDZ odgovorna stranka; da je premijer Andrej Plenković odgovoran čovjek, on bi trezveno analizirao tu želju za bijegom. Imajući na umu nedavne primjere poput nacrta Obiteljsko zakona, jasno je da ljudi ne bježe samo trbuhom za kruhom. Ipak, na koncu valja reći, pozive na bijeg iz Hrvatske treba shvatiti kao očaj i na njih se ne treba odazivati. Treba ostati i boriti se. Koliko god ta borba danas izgedala uzaludnom", piše Ladislav Tomičić u svojoj kolumni u Novom listu.
 

Predrevizija: Broj Jedan i njegova crna knjižica

Ivica Todorić krenuo je u masovnu medijsku i PR ofenzivu s očitim motivom da diskreditira predstojeću objavu revizije financijskih izvješća "Agrokora" za 2016. te prikaže sebe kao žrtvu Vladine urote predvođene Martinom Dalić u suradnji s interesnim skupinama. Logika je jasna: ako diskreditira proces, nositelje i sam "lex Agrokor", time će dezavuirati i sve rezultate tog procesa. Uz to, neizrečeni cilj blogerskog angažmana Ivice Todorića, po našoj slobodnoj procjeni, objava posljednjeg javnog upozorenja svima - od političara do poduzetnika - koji su zapisani u njegovoj, figurativno rečeno, "crnoj knjižici“, jest da se još jednom javno i nejavno založe kod politike da se odustane od njegova kaznenog procesuiranja ili će u suprotnom i njih povući u blato. To su mu, ustvari, jedini preostali saveznici. Sve ostale je u međuvremenu izgubio, kao što će, sve govori u prilog tome, izgubiti i vlasništvo nad "Agrokorom". U tom medijskom nastojanju Todorić je, za sada, ispucao dosta ćoraka, ali pritom u prvom jačem „pravnom“ istupu od ponedjeljka iznimno vješto koristi slabe strane Vladina kreiranja i procesuiranja "lex Agrokor", piše naš sumještanin na "privremenom radu" u metropoli Frenki Laušić na stranicama Slobodne Dalmacije nakon analize najčitanijeg bloga u hrvata posljednjih dana. Pročitajte Frenkijevu provjeru i ocjenu Gazdinih tvrdnji.
 
Mladi u Hrvatskoj poprilično su neoprezni kada su u pitanju njihovi osobni podaci - bez problema objavljuju fotografije uvjerenja o položenom vozačkom ispitu, fotografije novih osobnih iskaznica i sl. I dok dijeljenje informacija poput fotografija ručka ili činjenice da su sami kod kuće, još uvijek nisu toliko opasne, sve se češće događa da mladi, pogotovo srednjoškolci, dijele svoje osobne podatke po društvenim mrežama, a da ne razmišljaju kako time njihovi osobnih podaci postaju dostupni svima. To su podaci koje bilo tko može iskoristiti u kriminalne svrhe i tako im ukrasti identitet, a da toga nisu ni svjesni. Građani najčešće za krađu identiteta saznaju slučajno, kad im počnu stizati “čudni” računi za usluge koje nikad nisu zatražili ili kad pokušaju ostvariti neko svoje pravo pa otkriju da na njega nemaju pravo je ga je netko već iskoristio. Tada se nađu u situaciji da ne znaju što i kako dalje.. Ovim člankom Martina Čizmić je na stranicama interent portala Zimo.hr želi ukazati na problem nedovoljne educiranosti i svjesnosti mladih o osobnim podacima i njihovoj zaštiti. Pročitajte ga..
 

Ma ima vremena.. ili crtica o uhljebima

"Kad u Hrvatskoj nestane poduzetnika za isisati, povlaštenih penzija, potpora i donacija za dijeliti, kad dođe vrijeme građanskog rata za ostatke crkotine, kako će se uhljebi podijeliti? Po stranačkoj iskaznici? Po županijama? Po tom što su im bili djedovi? Ili će pucati svi na sve? Nije bitno, bitno je pobjeći prije toga. Ako mislite "ma ima vremena", podsjetit ću vas da su to i mnogi Židovi mislili u tridesetima.."

Matija Babić, pokretač i vlasnik Index.hr portala
 

Baštinska ploča 2017.

Hebale vas ploče i imena ulica, ideologije, poglavnici, maršali i ratovi iz prošlog stoljeća. Ostavite mrtve kosti da počivaju u miru više, hebala vas prošlost i dude varalice koje vam bacaju pod nos dok vas pljačkaju. Ovo je jedina ploča zbog koje se svaki Hrvat u 2017. godini treba sramiti. Ovo si zalijepite na čelo dok budete uvodili nove poreze i uhljebljivali nove stranačke zaslužnike i poslušnike!

   - Bernard Jurišić
 

Labyrinth Open, lokalci closed

Ovog ljeta, više nego ikad, nakon što su nam plaže postale pretrpane ležaljkama, javnost je konačno postala osjetljiva na pitanje ograničavanja korištenja pomorskog dobra. Dok se vodio rat oko koncesija, na najbezobrazniji je način potpuno privatizirana jedna od najljepših plaža u Dalmaciji. A baš nitko nije reagirao, piše Ivan Kaštelan na stranicama Slobodne Dalmacije. Dugačka pješčana plaža na plaži ispred kampa "Galeb" u Dućama koja označava i granicu općine Dugi Rat s gradom Omišom, a koja je i najveći mamac tisućama turista koji svake sezone napune apartmane i sobe na ušću Cetine, punih deset dana bila je u potpunosti zatvorena za javnost, a da nitko nije dao pisanu dozvolu za nešto tako ili da je plaćen pozamašan iznos za ovakav ekskluzivitet. Željezne ograde pokrivene tamnim ceradama zabijene su bile duboko u more, a zaštitari strogi i brojni. Bez šarene narukvice, koju imaju samo vlasnici skupih ulaznica, prolaza nema! Ovo dugotrajno ograničavanje pristupa plaži, jer deset dana srca sezone to jest, zadalo je glavobolju okolnim privatnim iznajmljivačima, jer gostima je trebalo objasniti zbog čega ovog ljeta ipak ne mogu na svoj omiljeni komad pijeska. A što se dogodilo? Kamp "Galeb", koji uopće nema koncesiju, pa ni koncesijsko odobrenje za korištenje pješčane plaže od koje živi kamp, već je ishodio tek odobrenja za iznajmljivanje brodica, ležaljki i dasaka za jedrenje, za postavljanje šanka i aqua parka, te organiziranje zabavnih priredbi, odnosno njegov poslovni suradnik slovenska tvrtka "Collegium Mondial Travel" koja se bavi organizacijom glazbenih manifestacija, u prostorima kampa organizirala je prvo festival "Labyrinth Open" koji je tresao Omiš četiri dana, a na koji se naslonio službeni kamp festivala "Ultra Europe" još šest dana, dakle deset dana "lokalcima" je uskraćen pristup javnoj plaži zbog održavanja glazbenih festivala. Slovenci su reklamirali ovu pješčanu plažu kao privatnu za svoje goste partijanere, što po aktualnim propisima Županije nije uopće moguće, ali zašto i ne bi kad su očito pronašli i način da im taj status omoguće.
 

Hrvatska verzija 'Beskrajnog dana'

Od ponedjeljka do petka tko zna koji put ispočetka najvažnije teme u Hrvatskoj su ploča u Jasenovcu i Trg maršala Tita. Kao u filmu “Beskrajni dan” s briljantnim Billom Murrayem i Andie MacDowell, neki novi ustaše i partizani bili su još jednom za dom spremni i mahali zastavama s petokrakama, srpovima i čekićima. S obzirom na to da imaju i svoju publiku, vrijedilo bi ih pozvati u neki jesenski reality show, zatvoriti na par mjeseci pa neka se nadmudruju do mile volje 24 sata iz dana u dan. Radi autentičnosti valjalo bi im okruženje prilagoditi ranim četrdesetima, da žive bez mobitela, interneta, televizora, hladnjaka, a žene i bez prava glasa. Nema sumnje da bi takav TV show, nazovimo ga, primjerice, “Beskrajne godine 1941 i 1945” imao svoju publiku, ali bi većina imala slobodu okrenuti na drugi program i vratiti se u 2017. godinu..., piše Edi Jurković na stranicama Jutarnjeg Lista.
 

'Inspektor' Vinko na tajnom zadatku

Novinari Slobodne Dalmacije naumili su se okupati. I osunčati. Gdje god ih bude volja. Ponijeli su ručnike i ležaljku i krenuli od plaže do plaže, od Omiša do Splita. I znate što? Na plus 40 Celzijevih stupnjeva nisu se nigdje okupali, ali zato imaju priču (i naslovnicu!) o teroru i bezobrazluku koncesionara plaža. Od Splita do Omiša nisu im se dali okupati! Pročitajte..
 
Činjenica je da pobjeda u ratu ne znači odmah i blagostanje, najbolje to znaju Englezi, koji su poslije Drugoga svjetskoga rata živjeli više nego skromno. Hrvatsku je zadesila privatizacija, Hrvatsku su zadesile predstečajne nagodbe, generalno gledajući, naš model ekonomije je loš. Rat je odavno gotov, ali Hrvatska je još pod udarom lošeg upravljanja, uzaludnih poreza i neefikasne birokracije. Uzalud nam pobjeda u ratu, uzalud nam Oluja, uzalud nam sve ako država ne postavi ekonomski okvir u kojem će se moći lagano i brzo pokretati poslovi, dovoljno je pogledati i ugledati se na Irsku. Porez na nekretnine još jedan je korak u krivom smjeru, a ona vlast i ona vlada koje ga donesu, bit će vječno proklete u očima hrvatske povijesti..., piše Mislav Miholek na stranincama portala Politika+.
 
Privatni semafor niknuo je u Dućama i to doslovno preko noći. Semafor se pojavio pred hotelom Plaža Duće, jednoj od najvećih ovogodišnjih turističkih investiciji u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Kako je investor jurio za rokovima, kako piše Vinko Vuković na stranicama Slobodne Dalmacije, nije uspio na vrijeme za sezonu izgraditi planirani pothodnik, kako bi gosti, nesmetano mogli prelaziti najzagušeniju cestovnu dionicu u zemlji. Kako je hotel izgrađen uz iznimno prometnu dionicu, gostima a i samom vlasniku to nesumnjivo predstavlja veliki problem. Semafor je postavljen u noći s četvrtka na petak, do zore su trajali radovi, da bi već u petak popodne semafor bio u funkciji. S time da nije napravljen ni pješački prijelaz. Sljedeće jutro kada su ugledali semafor Dućani su ostali šokirani, ne vjerujući da se pojavio semafor na državnom pravcu, bez najave, bez upozorenja i bez zebre. Novinari Slobodne Dalmacije u razgovoru s djelatnicima omiške ispostave Hrvatskih cesta shvatili su kako oni nemaju pojma odakle vlasniku hotela pravo na semafor. Hrvatske ceste su potom potvrdile novinarima da privatni investitor, odnosno Andro Tomasović, vlasnik hotela "Plaža" Duće pred kojim se tzv. trptač, a ne semafor, nalazi, ima sve potrebne dozvole za njegovo postavljanje. Dozvole odobravaju postavljanje tzv. treptača (koji ima istu konstrukciju kao semafor), pješačkog prijelaza i mjerača brzine. Nakon brojnih poziva ogorčenih mještana Duća sljedeću noć semafor je, naime, uklonjen. Opet doslovno preko noći. Postolja su ostala, ali su svjetla izvađena. No, zato se pojavila zebra. Tko ju je nacrtao, ne zna se, piše Slobodna Dalmacija. Vlasniku hotela Andri Tomasoviću nije bilo baš najjasnije otkud ovoliki novinarski interes za semafor, pardon, treptač, na Dućama..