Grad, a ne destinacija

DubrovnikSandra Uskoković, povjesničarka umjetnosti, docentica na Sveučilištu u Dubrovniku i autorica knjige "Moderna arhitektura kao kulturna baština Dubrovnika", za portal H-Alter govori o problematici moderne i suvremene, ostvarene i planirane, izgradnje u Dubrovniku. Uskoković objašnjava dubrovački "fenomen": Kulturni turizam danas je jedna od najjačih industrija, koja izobličuje i simulira realnost, stvarajući "hiper-realnost" i super-autentičnost, pri čemu se baština trivijalizira uz opasnost diznifikacije. Pročitajte ...

MCDONALDIZACIJA KULTURNE BAŠTINE

Grad, a ne destinacija

Razgovarala i zapisala: Saša Šimpraga / H-Alter
Izvor: H-Alter


SŠ: Srđ je jedini preostali prostor na koji bi se Dubrovnik mogao širiti. Umjesto održivog planiranja, imamo zahtjev koji uvjetuje investitor i plan gradnje bez javnog natječaja. Treba li uopće graditi na Srđu?

 Sandra UskokovićTrijumfalna pojava tržišne ekonomije kao "uzornog" modela razvoja kao i premještanje težišta s javnog na sve snažniji privatni sektor, podstakli su novu percepciju povijesnih gradova kao svojevrsnih "laboratorija" u kojima se vrše mega-eksperimenti s jednodimenzionalnim učinkom na lokalnu ekonomiju. Pri tome se pogoduje gotovo isključivo potrebama investitora i ignorira valorizacija potencijalnih razvojnih projekata od strane lokalne zajednice. Upravo se to događa sa Srđem.

S obzirom na društvenu prirodu baštine - koja je prije svega javno dobro - monopol nad vrijednostima dubrovačkog povijesnog urbanog pejsaža ne bi smjeli imati samo stručnjaci i lokalne vlasti već i lokalna zajednica koja je "krajnji i konačni kustos" povijesnog mjesta.

Upravo društveni kapital, tj. osjećaj zajednice i identiteta, a ne ekonomski kapital, omogućuje lokalnoj zajednici zaštitu od ekonomske propasti, jer uvijek postoji realna mogućnost da će se ekonomska aktivnost premjestiti na mjesto koje obećava veći profit. U ovom je slučaju društveni kapital istovremeno krajnje marginaliziran i diskreditiran kao nevažeći tj. nepostojeći.

Promjene su svakako neizbježne, jer grad je živi organizam koji se razvija i mijenja. No, navedeni projekt nije prihvatljiv prvenstveno zbog netransparentnosti, dakle i zbog nedostataka javnog natječaja, ali i zbog neprilagođenosti važećim prostorno-planskim odrednicama, i naposlijetku izrazite sadržajne i namjenske nesenzibilnosti prema potrebama lokalne zajednice. Pri tome ne bih isključila i nesenzibilnost s estetskog stajališta u mjerilu i oblikovanju planirane izgradnje tj. nepoštivanje zatečenog konteksta.

dubrovnik


: Kakav je danas odnos starog i novog po pitanju suvremene arhitekture koja se događa u Dubrovniku?

Problem je ponajprije u neprimjenjivosti fleksibilne gramatike koja je u stanju uvesti nove sintakse i nove harmonične odnose u funkciju održavanja i razvijanja integriteta grada.

Konzervatori bi trebali promovirati fleksibilnije i apstraktnije interpretacije povijesnog konteksta, a umjesto formalnih odredbi pitanje oblikovanja bi se trebalo odnositi i na dublja značenja kao što su povijesna namjena, društvene i političke aktivnosti koje potiču suvremeni arhitektonski izričaj unutar postojećeg fizičkog tkiva ili kulturni karakter mjesta.

Jednovalentno oblikovanje suvremene arhitekture u povijesnim sredinama najčešće odražava jednu vrijednost tj. vrijednost arhitekta, koja nije nužno senzibilna prema kontekstu, dok povijesni gradovi i sredine tradicionalno predstavljaju mjesta koja odražavaju vrijednosti društva, tj. multivalentnost, što se odnosi na kontekst i okolinu, dakle, ljude, objekte, događaje, obrasce itd.

Urbanističke službe nerado podržavaju projekte koji su inovativni, jer je svaki takav projekt zapravo u suprotnosti s očekivanjima zajednice koja preferira "sigurne" i provjerene arhitektonske stilove. U praksi to znači da postoji prešutno pravilo "minimalne intervencije" koja je najsigurnije rješenje, a koje ni sadašnji ni budući kritičari neće osporiti ili dovesti u pitanje. To je međutim suprotno odnosu suvremene i povijesne arhitekture, pri čemu je prva uvijek obogaćivala potonju uvodeći novu, inovativnu vrijednost u zatečeni kontekst naglašavajući vizualani kontinuitet.

Suvremena izgradnja u povijesnim gradovima predstavlja komentar na arhitektonsku profesiju, javni ukus, ekonomiju i konzervatorstvo, a u tom je smislu dubrovački komentar nažalost poražavajući.

dubrovnik


SŠ: Devedesetih godina uklonjen je Kršinićev spomenik palim borcima s Trga oružja. Kako komentirate činjenicu da taj zaštićeni spomenik kulture do danas nije vraćen na svoje mjesto?

Kada nacionalna kultura i identitet postanu kategorije koje garantiraju sigurnost onda se, u takvim neartikuliranim postulatima nacionalne retorike, jedinstvo i homogenost može postići jedino kroz simboličko i stvarno isključivanje nepoželjnih povijesnih pojava i vrijednosti iz društva - poput antifašističke povijesti i simbola, koji su potisnuti na razinu individualne memorije i osobne mitologije.

Politika memorije je orijentirana prema integraciji i pomirenju, tj. "suočavanju s prošlošću", što se u našem društvu očito nije dogodilo, te povijest traume još uvijek traje. Nažalost, ta trauma ima posebnu naklonost prema defanzivnoj šutnji u svrhu izbjegavanja odgovornosti i krivnje.

S druge strane, nova mjesta memorije na javnim mjestima kao što je podizanje spomenika domovinskim braniteljima na Pilama izazvalo je  velike kontroverze u lokalnoj i stručnoj zajednici no uglavnom su svedene na pitanje vizualnog identiteta spomenika, koje je krajnje nesenzibilno prema kontekstu.

No, po mom mišljenju tu nije otvoren puno bitniji problem, a to je pitanje identifikacije s memorijom mjesta i korištenjem spomenika kao društveno-političkog sredstva.

dubrovnik


SŠ: Komercijalizacijom baštine Dubrovnik postaje sve više destinacija, a sve manje grad u kojem ljudi žive?

Jedna od bitnih posljedica "macdonaldizacije kulture" je i popularnost povijesnih gradova koja ih je pretvorila u "predmete" potrošnje konzumerističkog društva te je povijesna slika postala ono što zadovoljava tržište, dok je čitava povijesna okolina postala postmodernistička ambalaža, estetski "furnir".

Kulturni turizam danas je jedna od najjačih industrija koja izobličuje i simulira realnost, stvarajući "hiper-realnost" i super-autentičnost, pri čemu se baština trivijalizira uz opasnost diznifikacije.

Pri tome se ignorira bitna činjenica da tradicionalni ekonomski modeli odražavaju vrijednosti kroz novčane parametre te ne mogu adekvatno izraziti vrijednosti baštine, jer su iste novčano nemjerljive niti se mogu reducirati na ekonomski okvir. Upravo je promatranje grada kroz navedeni okvir dovelo do gentrifikacije čime se proces muzejifikacije grada "uspješno" priveo kraju.

S druge strane, stručnjaci se prvenstveno bave očuvanjem fizičkih atributa no urbana konzervacija podrazumijeva i kulturološku konzervaciju koja se odnosi na očuvanje karakteristika i vrijednosti stanovništa, kao i njihove kulture.

Povijesni gradovi nisu relikvije, već dinamički izvor suvremenih vrijednosti, a isključivi fokus na mjesto kao sponu baštine i identiteta donosi rizik pretjerane "fetišizacije" mjesta i prostora, onemogućavajući razumijevanje i prihvaćanje sveukupne proizvodnje društvene memorije.

Naposlijetku, vrijednost svakodnevnog života je ona nevidljiva, nematerijalna baština koja čini naš živući kontekst svijetom vrijednim borbe.

dubrovnik

Povezani članci

Who's Online

We have 143 guests and one member online

  • admin