DUGI RAT

Mlada poljička pjesnikinja Jelena Alfirević Franić iz Donje Ostrvice ove je godine, u povodu Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, dobila književnu nagradu "Jean Michel Nicollier" koju joj dodjeliše Hrvatska udruga Benedikt i Udruga veterana 4. gardijske brigade za pjesmu "Kata Šoljić" posvećenu majci zvanoj Hrabrost. Jelena je ovu nagradu posvetila ocu Anti, hrvatskome branitelju, a evo što o nagrađenoj pjesmi kaže sama autorica, dugratska nevjesta, inače profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, znanstvenica i književnica sa Sveučilišta u Zadru:
"U pjesmi dominira crvena boja. Crvena boja boli, traume i žrtve kojom je krvarila Kata Šoljić, izgubivši svoja četiri sina na pragu Hrvatske Domovine(...) Promatrajući odmalena u medijskim istupima Katu Šoljić, na njezinom licu nikada nisam primijetila staračke tragove mržnje, zluradosti i osvete. Štoviše, njezine oči za mene su sijale beskrajnom nadom, bez obzira na silnu tragediju koju je proživjela. Zato je Kata Šoljić žena lavljeg srca, duhovni stup društva i simbol nade. Ne znajući da će joj biti postavljen kip u Vukovaru, posebno mi je drago što se u istoj godini pojavila inspiracija za pjesmu kao moj skromni doprinos njezinoj ljudskoj veličini." ...

KATA ŠOLJIĆ

Ranjena u pepelu,  
na koljenima,   
Kata Šoljić zubima otkida krvavo meso s ruku,
bedara svoga tijela,
crvenih ruku
doziva mrtva srca četiriju sinova.
Na zgarištu grada Vukovara
majka
razgrće bijele kosti,  
u sijedoj joj kosi jato gavrana,   
usahla tijela, kameni' grudi,   
traži čedo svoje
krvavim mlijekom da podoji.
Nijemi krik prosu se slavonskom ravnicom,
nad jednom jamom, mrakom,  
u krilo zagrlila mati kosturske lubanje četiri,
zove rođene sinove: Ivo, Niko, Mijo, Mate!
Pokriva ih strahom, suzom,
šahovnicom hrvatskom
i snopovima počupane bijele kose svoje.
---
Netko je opet jutros nepozvan šetao našom ravnicom,  
‒ snivajte mirno, braćo!
Bosonoga,           
odjevena u kaput dugi crni,
to Kata Šoljić
nad Slavonijom
slobodna
lebdi.               
Tek malo pogne se duhom i strese
čujuć' krikove nasmrt pretučenog svoga Nike, bušilicom izbušene oči Mije, utopljenog Ive u Dunavu hladnom, strijeljanog u kukuruzištu Mitnice Mije.     
Videć' ju krilatu i snažnu, hrabro nastavi dalje hrvatskim nebom ‒ jezdi.
U svitanje dana polja pšenice kanda okupana su krvlju,
to odsjaj je sunca ili
nad slavonskoj ravni Majci Courage noćas,
dok nitko ne gledaše,
iz prsiju ‒ od boli ‒ krv u potocima
poteče?    
Kata Šoljić,
vječna hrvatska Pietà!  
 
(Zadar, 18. listopada 2022.)