DUGI RAT

Nekoć je to bilo dosta jednostavno: sumnjivi tipovi u šinjelima kucaju na vrata oko dva ujutro, posteri voljenog vođe, obično intenzivnog šupka, svugdje su oblijepljeni, znaš što smiješ reći što ne, gledaš televizor, on gleda tebe, u kući se često šapće, postoji Veliki neprijatelj, društvo je u velikoj mjeri militarizirano i u stanju permanentne pripravnosti, jedna je presveta partija kojoj je sve podređeno itd. Da ne duljim, svima je jasno gdje žive, koje su granice i kako stvar funkcionira. No, što ako, zapravo ne znate da živite u diktaturi? Štoviše, što ako je prihvaćate kao nužnost za vaše dobro uvjereni da nekad znate biti baš budalasti i nesmotreni, pa je dobro da država pazi na vas? Drži vas za krhku ručicu? Ili bolje, ako ona nije proizvod nekog pažljivo razrađenog komplota i prevrata, nego ishod kombinacije panike i idiotizma? Ako je savršeno slučajna jer vlast realno nije dovoljno inteligentna i sposobna uspostaviti ozbiljnu diktaturu, sve kad bi i željela? Drugim riječima, što ako je u pitanju zrela demokracija u stanju potpune izbezumljenosti? - piše Vanja Figenwald na stranicama Lidera u članku "Budite zahvalni što živite u siromašnoj i nesposobnoj državi".

Niste uvjereni? Hm. Kako točno okarakterizirati situaciju u kojoj je želja za radom općeopasna radnja i društvena sramota, težnja za vraćanjem vlastitom 'normalnom' životu vrhunac sebičnosti i bezobzirnog egoizma, potreba za druženjem akt bioterorizma, izlazak van iz kuće tek neizbježna nužnost u rangu odlaska na zahod, život sveden na jednu šetnjicu dnevno, ne predaleko od kuće i to samo za one dovoljne sretne da uopće smiju šetati dalje od izlaznih vrata svog doma, djetinjasto veličanje rada od kuće i komuniciranje preko ekrana predstavljeno kao revolucionarno rješenje za novo doba, uništavanje ključnih trenutaka djetinjstva i mladosti zanemariva žrtva, a zatvaranje granica medicinska nužnost?...