Savez za Poljica

U petak 24.11.2017. u hotelu "Split" u Strožancu održana je osnivačka skupština udruge "Savez za Poljica". Jednoglasnom odlukom nazočnih 52 skupštinara za predsjednika Udruge izabran je Ante Mekinić, za dopredsjednika Zoran Mihanović, Mislav Gogić za tajnika i Davor Milićević za likvidatora. Za predsjednika Nadzornog odbora izabran je Željko Kružičević, a Ivo Banović za predsjednika Suda časti. Za povjerenike Udruge na području Gornjih Poljica izabrani su Damir Kaćunko i Goran Mikas, za područje Srednjih Poljica Hrvoje Čović i Marijo Jakovčić te Duško Karaman i Miroslav Klarić za područje Donjih Poljica. Svi preostali članovi Udruge raspoređeni su u stručna povjerenstva na čelu kojih su Ante Juginović, Tomislav Bagatin, Snježana Kordun, Dražen Vlašić, Jurica Matijević, Ivo Kovačević, Joško Jerčić, Ana Perišić, Mladen Tomić, Mateo T. Klarić i Tonći Jerčić. Misija Saveza za Poljica je nekadašnjoj Poljičkoj knežiji vratiti stari sjaj, a Poljičanima i svim ostalim žiteljima Poljica pružiti novu životnu i radnu perspektivu...
 

Zakučac: Staro selo Poljičke republike

Zakučio se, prilijepio se Zakučac, staro selo Poljičke republike, uz mosorske stijene sa sjeverne strane, Gradac i Ilinac, uz klisure ga pritisnula rječica Peručica, a sred te ljepote vode i kamena, urešeno jablanima i dubovima, maleno je svetište svetog Leopolda Bogdana Mandića, franjevca kapucina, sićušnog rastom (135 centimentara je bio visok), ali velikana duhom, apostola nesretnih i siromašnih koji je svećeničko poslanje posvetio pomirenju kršćanskog Zapada i Istoka. U Leopoldovim biografijama navodi se kako je rođen u Herceg Novom 1866. godine, a ovaj svijet napustio u Padovi 1942., gdje je još za života smatran svecem, no Poljičani će s ponosom nadodati – ali porijeklom je naš, Zakučanin. Ovdje su Mandići živjeli stoljećima, otkad su negdje iz Bosne pobjegli pred turskim zulumom, a tu dolje, baš ispod svetišta, je najmanja od kamenih kuća zaseoka Mandića prišivkom Golubana i kućica njegovih predjedova iz roda Mandića - Barbinih. Pa kako Leopoldu dolaze tisuće u Padovu, tako dolaze ovih dana u Zagreb, gdje su dovezene relikvije njegova tjelešca na štovanje kroz Godinu milosrđa čiji je zaštitnik prema želji pape Frane, ali isto tako, i to cijele godine, dolaze u Zakučac.., piše Damir Šarac na stranicama Slobodne Dalmacije..
 
- To što se po ovom rasutom putu ne može proći i zbog stare nam je matere već bilo teško, ali otkad nam se rodija sin, ovako više ne možemo ni dana – govori za Slobodnu Dalmaciju Neno Perić iz usamljenog domaćinstva na vrhu Donjeg Doca. Stotinjak je to metara skliske strmine utabane popucalim nakupinama asfalta, izmiješanog sa stinama i odronjenim komadićima šljunka, koja dom Perićevih, gdje u slozi stanuju sedamdesetogodišnja Jaka, sa sinovima Matom i Nenom te snahom Josipom i unučićem Vinkom, odvaja od svijeta. Nitko i ništa ovuda, govore nam, ne prolazi, pa im je tako i kombi-dućan, koji selo svakodnevno opskrbljuje s osnovnim potrepštinama, odbio dovesti kruh i mlijeko, natjeravši ih na akciju. – Ima možda 40 godina otkad je naš pokojni otac Vinko sam svojim rukama raskrčio ovu zemlju. Bez bagera je zaravna put i sam ga nasuja asfaltom, ali do današnjeg je dana sve propalo. Autom se ovuda već odavno ne može, a kad se zaledi, ne ide se ni na noge – govori Nenin brat Mate, ističući kako bi s bratom put već odavno obnovio da zemljište ne slovi za općinsko, pa na njemu ne smiju graditi sami. Na pitanje postoje li planovi za spojni put do doma Perićevih, i kada bi njihova realizacija mogla doći na red, omiški gradonačelnik Ivo Tomasović kazao je kako će "napomenuti kolegama iz komunalnog odjela da iziđu na teren i pokušaju naći rješenje za navedeni problem". Nadajmo se da će na njegovu molbu reagirati žurnije, jer kad zahladi pa napada snig i sve smrzne, nema Perićima kud. Led u sjeni podno Mosora, kažu, drži mjesecima.
 
Nakon dijagnostike Hajdukove murve, stručnjaci Bodo Siegert i Ivana Medved angažirani su oko pomoći simbolu Gata, hrastu u neposrednoj blizini kulturnog dobra crkve sv. Ciprijana. Ovaj hrast impresivnih je dimenzija i starosti, opseg mu je 5,78 metara, već nekoliko stoljeća svjedok je svih važnijih događaja u Gatima. Nakon obrade prikupljenih podataka, znat će se zdravstveno stanje hrasta u Gatima (ali i njegova starost) te će se predložiti mjere za njegovo održavanje. Potporu ovom projektu daje Grad Omiš na inicijativu Planinarsko-ekološke udrugea "Gata" i Mjesnog odbora Gata, piše DalmacijaNews.
 

Tugarski pokojnici napokon će se primjereno ispraćati

Grad Omiš posredstvom postupka javne nabave traži izvođača radova na dovršetku izgradnje mrtvačnice na mjesnom groblju u Tugarama. Za zdanje koje je trenutačno dovedeno do razine roh-bau izvedbe, pripremljene su sve dozvole za kompletno uređenje, a procijenjena vrijednost projekta iznosi oko pola milijuna kuna. - Sredstva smo osigurali, u tijeku je natječaj koji traje do 1. prosinca kada ćemo znati tko će zavšiti gradnju i kompletno uređenje mrtvačnice - doznaje Sandra Barčot, novinarka Slobodne Dalmacije, od omiškoga gradonačelnika Ive Tomasovića. Tugare i nova mrtvačnica u tome mjestu, tek je jedna u nizu planiranih gradnji sličnih objekata po mjesnim grobljima i uređenja pratećih prostora neophodnih za dostojanstveni ispraćaj pokojnika. - U izradi smo projektnih dokumentacija za još četiri mrtvačnice, i to u Lokvi Rogoznici, Ostrvici, Donjem Docu i Svinišću - dodaje poteštat grada na ušću Cetine.
 
Zagrmjeli su s lijeve strane Cetine, iz Novih Sela omiških, sela živopisnog pejsaža i još živopisnijih ljudi, a čini nam se i zbivanja: – Svećenik nam srušija vatrenicu staru pet stoljeća! Gdje to ima da svećenik, Božji poslanik, nešto ruši, njegovo je da gradi.. Vatrenica je, kažu u Novim Selima, komin, ognjište njihovih predaka. – To je mjesto gdje se ložila vatra kada smo kršteni, pričešćeni, kada su pokapani naši najmiliji, iz te vatre se uzimao žar za paljenje tamjana. Za ponoćku bi se oko te vatre okupili promrzli mještani koji nisu mogli ući u crkvu, jer crkva je tada obično bivala prepuna... – pojašnjava Petar Pocrnja, aktivan u braniteljskoj zadruzi “Zamosorje”, predsjednik Udruge branitelja Domovinskog rata Omiš. Iako nije zaštićena kao spomenik kulturne vrijednosti, vatrenica je za mještane Novih Sela više od kulturno-povijesnog blaga jer su je čuvale generacije, sve do ove 2015. godine. Ljute se mještani i na rad Mjesnog odbora, piše Slobodna Dalmacija ...
 
Zbog nepovoljnih hidroloških uvjeta koji već traju duže vrijeme i s tendencijom su daljnjeg pogoršanja uslijed nastupajuće ljetne sezone, Grad Omiš započinje s organiziranom interventnom dostavom pitke vode kućanstvima bez mogućnosti pristupa javnoj vodoopskrbnoj mreži na području Grada Omiša. Ova mjera započinje 15. lipnja 2016.g. i odnosi se na naselja: Donji Dolac, Putišići, Rošca, Srijane, Gornji Dolac i dijelom Trnbusi, Nova Sela, Blato n/C, Slime, Gata i Čelina- Stanići. Kućanstva kojima je neophodna pitka voda mogu zatražiti do 8 m3 vode jednom u mjesecu bez naknade prijavom svojih potreba predsjedniku mjesnog odbora. Predsjednici, ovlašteni članovi Vijeća mjesnih odbora njima prijavljene potrebe korisnika za dostavu vode po imenu, adresi i količini dojavljaju Udruzi HVIDR-a Omiš, Četvrt Vrilo 5. u Omišu, tel. 021/863-474 ili njezinoj ovlaštenoj osobi Slavku Smoljanoviću na mob. 098370114, radnim danom u vremenu od 10,00-13,00 sati. Dostavu pitke vode vrše članovi dobrovoljnih vatrogasnih društava u sastavu Vatrogasne zajednice Grada Omiša s vodozahvata pod upravom "Vodovod“ d.o.o. Omiš.
 

Tugare: Trišnja nestala, samo nam je pisma ostala

I prije trišanja ovdje se živjelo od zemlje, loze, smokava, sijala se i pšenica, gojile koze i ovce, držali volovi i konji. Sve one padine Mosora su u međama. Kamen temeljac za cestu kroz Srednja poljica postavljen je 1897., a kolosalnica - kar s napumpanim gumama, diližansa, počela je prolaziti ovuda 1904., poslije su došli automobili. Odmah poslije Drugog rata radnike je kamion vozio prema škveru, Dugom Ratu, Omišu... Gore iz Dubrave, udaljene na sat hoda niz Mosor, spuštali su se ljudi kako bi išli raditi. Poslije su došli autobusi, po šest, sedam svako jutro.. Dolje u središtu mjesta je zadružni dom, građen još 1949. godine, koji pamti i puno bolja vremena. Pred njim bista doktora Luiđija - Karla Bulića, koji ima ovdašnje korijene, spomenik NOB-u s potpisom nepoznatog počinitelja. Tabla s natpisom Etno muzej Radilović poziva nas da svratimo. Vlasnik mu Ivan Radilović (75), osebujna ličnost s biografijom o kojoj bi se nadugo moglo pripovijedati. Zbirka je to, na prvi pogled, svega i svačega, te se može dojmiti kao svojevrsna mješavina etnografskog muzeja s obiljem alata i predmeta iz davnih vremena, muzeja, sa svim onim bistama narodnih heroja i štafetama mladosti, revolucije i Trokutova antimuzeja, no pomnijim zagledanjem može se tek naslutiti koliko je u sakupljnje svega ovoga tijekom minulih pedeset godina, koliko je Radilović predan ovom poslu, utrošeno erosa. I novca, isto tako. Čitava zbirka je, treba li napominjati, pod zaštitom Ministarstva kulture..., piše Dražen Duilo za Slobodnu Dalmaciju u svojoj reportaži o Tugarama ...