Znao sam da život još negdje mora postojati

"Znao sam da život još negdje mora postojati. Znate onaj život kada si mlad i kada te boli ku*ac za sve, kad imaš love i kad si sa prijateljima, kad si sa curama, kad nitko ne gleda ko će platit nego svi bacimo na kup, kada te briga gdje ćeš sjesti i koga ćeš sresti a život i budućnost te čekaju a ti si mlad, ti si sad, ovo je tvoje vrijeme i provest ćeš ga nezaboravno. Znao sam da život još negdje mora postojati. Život kakvog smo živjeli osamdesetih...", piše Ivo Anić u zanimljivom postu na nostalgičnoj facebook stranici "Osamdesete u Splitu". Pročitajte. Je s fejsa ali vrijedi ...

Znao sam da život još negdje mora postojati

Piše: Ivo Anić
Izvor: FB Osamdesete u Splitu


Da se vrijeme promjenilo i da je taj život negdje nestao odavno nam je svima jasno, nismo više mladi i pazimo s lovom a budućnost smo ionako otpisali, našu budućnost nekakvi debili odavno su ukrali, kao što su nam ukrali i prošlost, kao što su nam ukrali i sadašnjost.

Mi živimo znate za našu djecu a naša djeca ove dane nisu na Ultra i bolje da nisu, jer bi vidjeli da postoji život i mladost jedna sasvim drugačija od njih, jedan život potpuno i dijametralno suprotan životu koji žive oni, ne samo zbog toga što ta mladost ima i može putovati s kraja na kraj svijeta, što na karticama imaju neograničene limite, već zbog istinske radosti te djece koja uživaju u svojoj mladosti i u svom životu, njima budućnost nitko nije ukrao, njihovi roditelji ih nisu zadužili niti su im uništili firme, radost života i radost mladosti vidiš im u očima, njih život čeka siguran i stabilan, oni su sretna djeca i to se vidi, oni su radoznali, prijateljski raspoloženi, njih ne zanimaju ni ustaše ni partizani, oni su miroljubivi, ne boje se da će ih netko opljačkati jer su tu među svojom generacijom koja je ista, možda razuzdana ali prokleto miroljubiva.

djeca europe

Volio bi da su ova dva dana oni kreteni Milanović i Karamarko u Splitu i da vide tu mladost, mladost kojoj nitko ništa nije ukrao i mladost koja ima budućnost a živi punim plućima sadašnjost, mladost koju boli kurac za prošlost i mladost koja pojma nema ni tko im je premijer, tko im je predsjednik i tko im je stranka na vlasti.

Volio bi da su tu na stadionu i da vide ta sretna lica, lica koja na žalost u svojoj zemlji neće i ne mogu vidjeti a svi vrlo dobro znamo i zašto i zbog čega.

Možda bi toj dvojici kretena došlo iz guzice u glavu da tu nešto ne štima, možda bi se upitali što to ne štima sa njihovom omladinom, what a fuck rekli bi nijemci no iskreno sumnjam..

Ta dva napuhana klauna zasigurno ni shvatila ne bi da su dole djeca od sedamnaest - osamnaest koja nisu Hrvati već djeca Europe o kojoj oni trube po cijele božje dane.

Znao sam da život mora još negdje postojati, ako ga želite vidjeti u punoj njegovoj radosti i ako vam je do nostalgije napravite večeras đir oko stadiona i sve će vam biti jasno.

Život kakvog smo mi živjeli osamdesetih, život koji je svijet nastavio živjeti i dalje došao je na tri dana u vaš grad.

Život koji mi živimo, život sramotno i prljavo ukraden od nas nastavit će se kada u ponedjeljak mrak prekrije stadion a čistači očiste smeće oko njega.

Život takav znate vjerojatno žive naši političari, njihovi kriminalci pretvorbe i stranačka stoka sitnog zuba, uhljebi i velike hrvatine, ja ga ne živim i raduju me ovakvi događaji tek toliko da sebi potvrdim da sam u pravu svaki dan što pišem, govorim i tvrdim.

Moj život, život svoje radosti i punine, život kada se budućnost prostirala poput čarobnog saga preda mnom prekinut je 1989 godine.

Povezani članci

Who's Online

We have 208 guests and no members online