E-mail iz Sendaija, pismo iz Hrvatske

JapanPrenosimo Vam dva pisma učiteljica. Pismo, odnosno e-mail učiteljice engleskog jezika Anne koja opisuje svoje iskustvo života u Sendaiju nakon razornog potresa i tsunamija, kako se Japanci nose sa ovom tragedijom koja ih je zadesila, kako su solidarni, koliko ih je nevolja zbližila. Sve to, ali i puno više od toga može se iščitati između ovih redaka u nastavku teksta koji je pravi hit na internetu. Ako je Poljska u našem srcu, kako je pjevao jedan (a i dosta nas s njim), danas i Japan živi pri dnu grudi... Prenosimo Vam i drugo pismo. Pismo Ankice Benček, učiteljice iz Hrvatske. Ankica se javno ispričava svim svojim sadašnjim i nekadašnjim đacima, svojoj djeci i unucima, što ih je krivo usmjeravala u život, krivo učila i krivo odgajala ...


E-MAIL IZ SENDAIJA

Pismo učiteljice iz Japana

Izvor: Vanda Mikoloski, Letter from my friend Bob's cousin, Anne who teaches English in Sendai

Pozdrav mojoj dragoj obitelji i prijateljima. Najprije vam želim zahvaliti što se brinete kako sam. Ganuta sam time. Također se želilm ispričati što vam svima šaljem zajedničko pismo. U ovom trenutku to je najbolji način da vam se svima javim.

Ovdje u S..endaiju sve izgleda dosta nestvarno. No blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu. Obzirom da moj stan više ne zalužuje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja.

sendai, japan

Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna.
Preko dana jedni drugima pomažemo počistiti nered u našim domovima. Neki sjednu u aute i gledaju vijesti na ekranima navigacijskih uređaja ili stanu u red za pitku vodu kada hidrant proradi. Ukoliko nekome u stanu dođe voda ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doći napuniti svoje vrčeve i kante.  

Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopće nema krađa niti guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorenima jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: "Ovako je nekada bilo kada su si svi međusobno pomagali."  

Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri. Proradio nam je vodovod u stanovima sinoć na nekoliko sati, a sada radi i preko dana. Struja se vratila danas popodne. Plin još nije proradio. No sve to ide prema područjima. Nekima proradi, a nekima ne.

Svi se danima nisu prali. Osjećamo se prljavima no sada imamo i važnijih briga. Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno. Živimo punim plućima na razini instinkta, intuicije, skrbi, preživljavanja, ne samo za sebe, već i za cijelu grupu.  

Zamjećujem čudnovate paralelene situacije. Na nekim su mjestima kuće u potpunom neredu, a onda vidim kuću s uredno posloženim ležajima ili rubljem koje se suši na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a istovremeno vidim šetače sa psima.  

Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna tišina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je zrak bistar vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu.

Japanci su prekrasni. Svaki dan dolazim do svoga stana pogledati kako stoje stvari, sada šaljem ovaj e-mail jer se struja vratila, a pred vratima bi me dočekala voda i hrana koju je netko ostavio. Nemam pojma tko, ali to je tu za mene.

Starci sa zelenim kapama idu od vrata do vrata i provjeravaju jesu li svi dobro. Ljudi potpune strance pitaju trebaju li pomoć. Nigdje ne vi dim znakove straha. Pomirenosti sa sudbinom da, ali straha ili panike ne.  

Kažu da možemo očekivati naknadne udare, čak i jednako velike, u idućih mjesec dana ili više. I stalno osjećamo podrhtavanje, izmicanje, tresenje, čujemo buku.

Na sreću, ja živim u dijelu Sendaia koji je donekle na uzvisini i nešto je čvršći od ostalih dijelova. Tako da je to područje bolje prošlo od drugih mjesta. Sinoć se muž moje prijateljice vratio sa sela i donio hrane i vode. Opet smo imali sreće.

U ovim okolnostima ja zbog nečega imam izravan uvid da se stvarno upravo događa ogroman kozmički korak naprijed u cijelome svijetu. I zbog nečega osjećam da mi se uslijed iskustva s ovim događajima u Japanu srce širom otvara.

Brat me pitao osjećam li se "manjom od makova zrna" zbog ovoga što se dogodilo. Ne. Zapravo, osjećam da se događa nešto što je puno veće od mene same. Taj val rađanja (širom svijeta) je težak, no ipak veličanstven.

Hvala vam još jednom za vašu skrb i ljubav, koju vam svima s ljubavlju uzvraćam,


Anne, učiteljica

 


 

Pismo učiteljice iz Hrvatske

Piše: Ankica Benček, učiteljica

Svim svojim sadašnjim i nekadašnjim đacima, mojoj djeci i mojim unucima. Kao vaša učiteljica, nekadašnja razrednica, majka i baka, pred mirovinom, javno vam se svima ispričavam što sam vas krivo usmjeravala u život i krivo odgajala.

Dugo mi je trebalo da konačno shvatim da sam bila u krivu.

ankica benček, učiteljica

Oduvijek sam vam svima govorila da treba učiti, učiti i samo učiti! Znanje je najveće bogatstvo. Ne može nestati ni u kakvim neprilikama ili katastrofama. Kud god ideš, nosiš ga sa sobom.

Učila sam vas i odgovornosti, postavljanju i ostvarivanju realnih ciljeva, poštenju, uvažavanju multikulturalnosti i bogatstvu različitosti.

Pokušavala sam u vas razviti osjećaj pripadnosti svom narodu, toleranciji prema drugim narodima, njihovoj kulturi, religijama i svjetonazoru. Pokušavala sam u vas probuditi i razvijati ponos i svijest o ljudskoj veličini svakog čovjeka.

Svakodnevni me život malo pomalo demantirao u malim i velikim stvarima, događanjima i pojavama. Najviše me demantirao u nastojanjima i filozofiji kako treba učiti i samo učiti.

Danas smo svjedoci da oni koji nisu htjeli učiti zauzimaju zavidna radna mjesta i funkcije u našem društvu. Oni nam kroje sudbinu i odlučuju što ćemo, kako ćemo, kada ćemo i gdje ćemo.

hrvatska krizaČovjek se zapita kako netko sa završenom srednjom općom školom može biti na čelu čitavoga jednoga regionalnog područja i odlučivati o svemu, pa i onomu o čemu pojma nema, dok u isto vrijeme postoje stručnjaci za područje koje on pokriva?

Kako može učiteljica s dopisnim doškolavanjem tamo negdje u nekom malom mjestu bivše države odlučivati o važnim pitanjima ove države? Kako može osoba u sukobu više interesa djeliti pravdu drugima i usmjeravati diskusije i dijaloge u smislu opće pravednosti i poštenja?

Kako može seoski dječarac očaran asfaltom velegrada poštivati urbanu ekologiju? Kako se može studentica sa samim dvojkama zaposliti u znanstvenoj ustanovi te magistrirati i doktorirati u kratkom roku?

Kako se može netko u ratno vrijeme besramno obogatiti i temeljem tog i takvog bogatstva postati nedodirljiva osoba u našem društvu? Zar se zaista sve može kupiti?

Ja na ova i slična pitanja ne znam odgovor.

To su činjenice koje se vide i znaju. To su činjenice koje me demantiraju u mom nastojanju da djecu motiviram na učenje, da u njih pobuđujem vjeru i istinu kako se samo osobnim radom i zalaganjem može dosegnuti potpuni osobni razvoj, samopouzdanje, sreća i radost postojanja i življenja.

Neću im govoriti ni išta drugo. Bilo bi nepedagoški i neprofesionalno objašnjavati im kako o mom statusu i mojoj plaći odlučuju nekompetentni ljudi koji su čak i tu priliku iskoristili za međusobna prepucavanja i obračune, i to javno pred širokim auditorijem.

Vjerujem da će mojih mizernih 700 kn mjesečno, kao i oduzeti dio primanja mojih kolega pomoći državi da se uspravi na noge i barem uspravno stoji, ako već ne može hodati, makar i polako.

Vjerujem da učitelji i profesori neće ni pomišljati na štrajk, a kamoli štrajkati. Iako nas svi omalovažavaju i obezvređuju naš rad i djelovanje, mi smo svjesni naše uloge u današnjem društvu i društvenoj zbilji, kao i činjenice da nikome nije stalo do nas, pa čak i onima koji se tobože brinu o nama. I oni kao i njihovi pregovarački partneri isključivo i prvenstveno misle na sebe.

Sjećam se jedne visoke državne dužnosnice iz naših redova koja je na prigovor o njezinu radu svom čelniku uzviknula: "Kaj ti je? Kaj hoćeš? Ja se više ne vraćam u razred!". Puno je njih pobjeglo iz razreda i danas odlučuju o našim radnim obvezama i našoj plaći.

Sve čovjek može razumijeti i shvatiti, ali toliko preobražaja i potpuno oprečnih odluka i djela u vrlo kratkom vremenu ne može se razumijeti niti shvatiti, osim kao osobnu borbu za položaj i opstanak, bez obzira na stranačku pripadnost i funkciju.

besmislica

Dobiva se dojam da su svi oni isti. To što se povremeno javno svađaju i okrivljuju jedni drugi za stanje u kojem jesmo – to je jeftina zabava za gladni i obespravljeni puk.

Na kraju ovog mojeg uzaludnom monologa i nabrajanja, koje će mi barem na tren olakšati dušu, umanjiti brigu o skoroj mirovini, zasjeniti očaj i neizbježni sram zbog narušavanja ugleda i omalovažavanja profesije kojoj pripadam, a time i mene osobno, još se jednom svima koje sam nesvjesno više od 30 godina obmanjivala kako su učenje, poštenje i odgovornost jedini pravi i ispravni put u životu svakog pojedinca, javno ispričavam.

Ankica Benček, učiteljica

Povezani članci

Who's Online

We have 304 guests and no members online