Trekking-manija u Dućama i Omišu

Prošetate li u bilo koje doba godine, po bilo kakvim vremenskim uvjetima, nekim od brda pokraj ušća Cetine, dobre su šanse da nećete biti sami. Ali, iako ova rečenica zvuči kao uvod u kakav film strave, budite bez brige. Na brojnim planinskim putovima i stazama susrest ćete tek dobronamjerne i vrijedne ljude za koje će, doduše, mnogi reći da nisu s ovog planeta. Oni su omiški trekkeri, vrhunski sportaši koji svakog dana po nekoliko sati trče po strmim škrapama, grebenima i rubovima planina. Zašto? Jer im je gušt!.., piše Marin Katušić na stranicama Slobodne Dalmacije ...

Trekking-manija u Omišu

Golub, Crv, Miš, Bili, samo su dio neobične mosorske vrste, zanesenjaka kakvih nema nigdje u državi, a kojima je najveći gušt satima se verati po škrapama, grebenima i rubovima planina

Piše: Marin Katušić / Slobodna Dalmacija
Foto: Jakov Prkić / Cropix
Izvor: Slobodna Dalmacija


– Prijatelju, nama je draže trčat nego se slikavat, ali kad ovo izađe bar će moji doma svatit čime se bavin – uvodi nas u priču o svom neobičnom sportu jedan od pokretača trekking groznice u Omišu, Ivo Pešić Golub, koji je zajedno sa svojim bratom Antom Pešićem, također Golubom, prvi počeo trčati po strmim stijenama iznad grada.

– Bilo je to 2009. godine, a krenuli smo skroz slučajno. Naletili smo na nekakav plakat za utrku na Mosoru, nismo nikad bili tamo i odlučili smo malo prošetat, da vidimo šta je to – priča nam skromniji od braće Golub, Ante, koji je na svojoj prvoj trekking utrci u životu ne samo pobijedio, nego i za nekoliko sati popravio rekord staze, da bi na Mosoru ostao nepobjediv do danas.

– Ma, nismo tada ništa znali, ni kakve patike obut, ni koliko vode nosit, ni oćemo li utrku završit. Išli smo iz čiste znatiželje i jednostavno se zaljubili u ovaj sport. Ali, moran reć da je prije nas Omišana s trekkingon krenija jedan Gaćanin, Dragomir Čović Bili, koji godinama organizira utrke na Mosoru čini stvarno čuda za popularizaciju ovog sporta u ovin krajevima – zaključuje priču o početku trekking-manije u Omišu, kako sam kaže, ljepši od braće Golub, Ivo, koji i sam većinu utrka u kojima sudjeluje završava među prvih 10.

Klica koju su prije pet godina zasadili dva Goluba, s vremenom je prerasla u pravu malu epidemiju, pa sada u Omišu, najčešće na zgražanje zabrinutih roditelja, partnera i prijatelja, po strmim klisurama na nekoliko stotina metara visine trči skoro pola grada.

No, trekersku jezgru čini ipak dvadesetak članova sportske sekcije planinarskog društva “Imber“ koje, zbog svega što su učinili za sport, uređivanje i označavanje planinskih staza oko Omiša, jednostavno moramo sve imenovati: Marina Bašić, Nela Ercegović, Jure Bilanović, Nikola Buljević, Damir Ivanišević, Stipe Jerončić, Vladimir Kekez Žare, Goran Krivić, Vibor Kos, Duje Lekšić Crv, Ivan Marušić Rus, Ante Pešić Golub, Ivo Pešić Golub, Roko Pribičević, Ivan Vojnović Miš i Ivan Želalić.

– ‘Benti, garant smo nekog zaboravili – kažu uglas omiški planinski maratonci dok se pokušavaju prisjetiti svih članova, no brzo odustaju jer će ionako, vele smijući se, za mogući propust okriviti novinara.

Osim što su vrhunski sportaši, omiški su trekkeri i vrhunski prijatelji. Prava su klapa koja putuje zajedno. Uče jedni od drugih i dijele znanje.

– Dobra smo ekipa, ne bi nikad reka da smo konkurencija, iako svak voli pobijedit. Kad jedan ostvari dobar rezultat onda svi drugi zapnu još više da ga pristignu. Tako jedni druge motiviramo da stalno budemo bolji – priča nam mlada nada omiške trekking scene, Vladimir Kekez koji je nedavno osvojio prvo mjesto na Promina kupu u oštroj konkurenciji 69 iskusnih trkača i planinara.

– Ma, ja bi reka da je to zdrava konkurencija, jer kod nas nema ljubomore i zavisti. Samo želja da se bude bolji i da se dobro zabavimo. Najsmišnije od svega je kako niko ne želi priznat da trenira. Svaki put kad nazoven bilo koga iz sekcije, uvik čujen: “Ma, evo me doma, odmaran”, a onda pogledan prema Imberu (brdu iznad Omiša, op.a.) i vidin pet ljudi kako šprintaju po planini.

Mi smo ti svjetsko čudo! Svi u formi, a niko trening nije odradio od prošlog lita. Jedino za Roka uvik znamo kad je na planini jer nema kamena od Omiša do Sinja s kojeg nije opalio selfie, ahahaha – smije se dežurni zafrkant u ekipi, Ivo Pešić, brat Golub s više kilograma i manje kose koji će se zbog ovog opisa kad-tad zatrčati za vašim novinarom. A nije da mu se isplati bježati.

Treking-manija u Omišu

Da ne pomislite kako preuveličavamo priču o čudesnim trkačima s ušća Cetine, spomenut ćemo i brojne uspjehe koje sportska sekcija PD “Imber“ redovito ostvaruje. Najsvježiji primjer onaj je s početka ožujka kad su Omišani od prvih 10 mjesta na najpopularnijoj trekking utrci u Hrvatstkoj, škrapingu na otoku Pašmanu, zauzeli čak pet.

No, daleko od toga da se radilo o jednokratnom uspjehu. Od 2009. godine i prve utrke po vrletima Mosora najtrofejniji član PD Imbera, Ante Pešić Golub, osvojio je manje-više sve što je naumio. Škraping na Pašmanu, Imbertrek, Mosor Grebbening, Jesenice trekking i, posebno vrijedan trofej – Velebit trekking na kojem je 2014. godine oborio rekord staze i za nagradu dobio – kamen!

– A je, eto toliko o tome može li se od trekkinga živit – kaže vječno nasmijani Golub.

– Ali, nikome od nas to nije ni bitno, niko ne trči zbog nagrada. Znan da to zvuči ka klišej, ali stvarno nema tih para ili slave koja može bit veća od onog osjećaja kad nakon 100 kilometara dočekaš cilj. Koji god da si doša, pobijedio si – zaključuje Golub dok ostatak ekipe potvrdno klima glavama, ali onda netko ipak provali:
– Ajde, sinko, padneš u nesvist kad ti javimo da si samo uru ipo isprid drugog – rugaju mu se.

I ne lažu. Evo dokaza:

– Kad smo trčali na Velebitu, na zadnjoj kontrolnoj točki pitan ove svoje koliko iman prednosti, kažu mi oni: “Oko uru i deset minuti”, a ja mrtav od umora čuja samo “deset minuti”. Onda san pa na pod, dvi minute san leža u šoku od jada, diga se i počeja trčat ka nikad u životu. Te godine san oborija rekord i dočeka drugog na cilju uru i dvadeset nakon mene – nevoljko se hvali Golub.

Brojne uspjehe na najvećim utrkama pamti i Duje Lekšić Crv, a čitav grad se još živo sjeća nezaboravnog dočeka koji mu je priređen nakon utrke “100 milja Istre“ gdje je u cilj ušao prvi među Hrvatima i četvrti sveukupno.

– Ma je, lipo je bilo – kaže Crv iz kojeg ćete teško izvući više od dvije rečenice samohvale. Osim po rezultatima, kolegu Goluba u stopu prati i po skromnosti. Njih su dvojica, ove nedjelje na trećem omiškom Imbertreku, kao prvi u cilj ušli držeći se za ruke.

Crv je trenutačno u fazi priprema za Ultra Trail du Mont Blanc, jednu od najprestižnijih trekking utrka na svijetu, čuveni dvodnevni trekking maraton koji je Golub već istrčao, zapravo preživio, dok se njegov jednako mladi kolega Vladimir Kekez priprema za još jednu utrku iz Ultra Trail World Tour serije – Lavaredo Trail u talijanskoj Cortini D’Ampezzo.

– Radi se o stvarno prestižnin utrkama na kojima nastupaju samo najbolji trkači. Samo da bi se kvalificira moraš u roku od dvi godine unutar limita završit nekoliko velikih utrka i krvavo zaradit dovoljan broj bodova. A na startu bude tolika gužva da je, recimo, 2012. godine, kad je Golub nastupa na Mont Blancu, prvi već bio na dvadeseton kilometru kad je posljednji natjecatelj krenija sa starta – priča nam mladi Kekez koji spremno odgovara i na sljedeće pitanje: zašto se baš u Omišu rađa toliko dobrih trekkera?

– Volija bi da mogu ispričat neku romantičnu priču o gradu koji stvara trkače, ali stvarnost je, bojin se, puno surovija. Ako danas pogledate sportsku infrastrukturu u Omišu, sve će van bit jasno. Dica se, pogotovo zimi, praktično ne mogu bavit individualnin sportovima, a kolektivni su često zagušeni pa se treninzi održavaju u neadekvatnin prostorima. A planine i seoske putove oduvik smo imali. Kad god poželiš, njima možeš prošetat ili potrčat, priroda nan je dala savršene uvjete za trening i mi ih koristimo. Danas oko grada postoji više od 70 kilometara označenih staza, teško da ćete tako nešto igdi drugo nać – zaključuje Kekez koji bi, kao i svi kolege, volio da ih Grad malo više podrži.

– Gotovo sve plaćamo sami i nije nam lako. Ali, moram istaknit jednog čovika. Mateo Pezo, savjetnik za sport u Gradu, oduvik nan je pomaga i fala mu na tome. Ne želimo mi ništa za sebe, ali kad pogledamo druge gradove kako profitiraju od ovog sporta dođe nan slabo jer znamo koliki potencijal Omiš ima. Recimo, Pašman je najmasovniji projekt u nas di se svake godine okupi tri, četiri iljade šta trkača, šta njihove pratnje. To jasno pokazuje na potencijal koji ovaj sport ima, a takva posjeta van sezone i za Omiš bi značila puno – uglas će omiški trekkeri, ljudi nenavikli na traženje i žaljenje.

– Ma, uvik bude problema, zabole zglobovi, ozlijediš se, padneš, ali se uvik i digneš. Ovo nije klasičan sport i ne mogu ti ni nabrojat koliko puta san čuja da me pitaju: “A, šta ti to triba?“. Viruj mi, kad na stoton kilometru jedva odaš i sam se to zapitaš, ali vi ne možete ni zamislit kakvo je to zadovoljstvo kad prođeš kroz cilj i kad nakon utrke prepričavaš doživljaje s ekipon. Tada umor nestaje u trenu, to je smisao trekkinga – zaneseno priča Golub, pa svu privlačnost ovog sporta sažima riječima velikog slovenskog trkača Bojana Jevševara:

– Znaš koja je poanta svega? S ovakvim uspomenama, nikad neću postati bijedni starac.


Za početak su dosta patike

Osim što je uvjete za trening u većem dijelu Dalmacije osigurala sama priroda, trekking je za mnoge rekreativce privlačan zbog relativno malih početnih troškova:

– Trčati možete praktično besplatno, tribaju van samo patike. Ali, ako ćete se malo ozbiljnije bavit sporton, redovito trenirat i otić na nekoliko utrka godišnje, za to van otprilike triba dvi ili tri tisuće kuna. Sport stvarno nije skup, a beneficije su velike. Osin druženja i dobre ekipe, odličan je i za zdravlje, pa bi svakome priporučija baren jedan trening tjedno i dvi, tri utrke godišnje. Iznenadit ćete se koliko ćete se bolje osjećat – kaže Ante Pešić Golub.


Teže od maratona

Trčanje po dalmatinskim planinama najčešće se dijeli u dvije discipline: trail i trekking. Trail se trči na označenim stazama i pri ovim utrkama do izražaja najviše dolazi fizička sprema, dok je kod trekkinga mnogo bitnija orijentacija i snalaženje u prostoru. Budući da se oba tipa utrka najčešće održavaju na teškim i neravnim terenima s čestim usponima, napori na trekkingu i trailu mnogo su veći nego, primjerice, na maratonu koji se trči po ravnoj površini.

– Teško je povlačiti direktne usporedbe, ali recimo otprilike da 50 kilometara trekkinga vridi koliko 80 ili 90 kilometara maratona – kažu članovi PD Imber.

Koliko je trekking fizički zahtjevan sport najbolje svjedoči podatak da trkači pri maksimalnim naporima često pate od halucinacija.

– Na jednoj utrci kontrolna točka je bila crkvica i nakon duge trke konačno je ugledam i krenem se „čekirati“. Vadim karticu, krenem rukom prema kontrolnoj točki i onda shvatim da sam sve umislio i da je ispred mene samo kamenjar. Nije baš ugodno iskustvo, ali jasno pokazuje koliko sport može biti naporan – prepričava svoje iskustvo sa „100 milja Istre“ mladi Duje Lekšić pa dodaje:

– Osim fizičke spreme, ključ uspjeha u ovom sportu je mentalna snaga. Zato su najbolji trkači oni u zrelijim godinama, najčešće od 40 do 42. Kad te uhvati kriza usred utrke, počneš osjećati gorčinu, ljutnju, čak i bijes, počneš razmišljati o svakakvim stvarima. Jednom sam pola utrke proveo razbijajući glavu o tome koje su mi boje pločice u WC-u. Poslije sam vidio da sam dva puta zvao brata da ga to pitam. Srića, nije se javio. Da je, vjerojatno bi poslao hitnu po mene – kaže Crv.


Utrka za konje

Da je trail sport samo za najizdržljivije zorno ilustrira i priča o začetku sporta. Naime, prva trail utrka održana je u kalifornijskom mjestu Squaw Valleyu 1974. godine i to kao – konjska utrka. Godinu dana ranije, na utrci dugoj 100 milja, sudjelovao je izvjesni Gordy Ainsleigh kada mu je na 29. kilometru izdahnuo konj.

Dogodine se Gordy vratio u Squaq Valley, ali nije htio ovisiti o nekakvom konju te je utrku od starta do cilja odlučio odraditi – trčeći. Nakon 23 sata i 42 minute, stigao je na cilj i tako postao prvi čovjek u povijesti koji je dokazao da trkač može prevaliti 100 milja u manje od 24 sata.

Povezani članci

Who's Online

We have 230 guests and no members online