DUGI RAT

Srijeda, 25.07.2018., Staro selo Jesenice, ispred Blagajne, 21 sat
Kazališna predstava, monodrama 'Klytaimestra'
Igra: Ivana Giove Župa. Režija: Petar Buljević. Kazalište "Mali Princ" Omiš, CZK Omiš
Organizator: Udruga "Tvornica" Dugi Rat.

"Prije razmišljanja o srži samog teksta lijepo bi bilo pohvaliti malu družinu Omiškog gradskog kazališta “Mali Princ” koja je za realizaciju ovog projekta uložila napor na kojem bi im pozavidjele i veća kazališta. No, osim napora, vrijedi svake pohvale i izvedba sviju koji su u realizaciji sudjelovali.  Ivana Giove Župa briljira u ulozi Klitemnestre, prenoseći ne samo emociju na gledatelja, već izvedbom dotiče savjest gledatelja i provocira do mjere da se nužno otvaraju pitanja o ispravnosti postupanja sudionika ove drame..."

PREDGOVOR O PREDSTAVI "KLITEMNESTRA" OMIŠKOG GRADSKOG KAZALIŠTA "MALI PRINC"

Osvrt na izvedbu predstave KLITEMNESTRA

Piše: Don Zvonimir Mijić
Izvor: Župa Uznesenja BDM, Lokva-Rogoznica
Lokva, nedjelja, 01. srpnja 2018.

Predstava KLITEMNESTRA, koja je zadobila simpatije gledatelja omiškog teatra zasigurno nije nešto o čemu bi se trebalo razmišaljati unutar banalnih okvira pomodarskih feminističkih matrica. Riječ je o predstavi koja puno dublje promišlja stvarnost žene u kontekstu odnosa žena-muškarac kojeg i danas susrećemo u našoj okolini.

MALI PRINC

Prije razmišljanja o srži samog teksta lijepo bi bilo pohvaliti malu družinu Omiškog gradskog kazališta “Mali Princ” koja je za realizaciju ovog projekta uložila napor na kojem bi im pozavidjele i veća kazališta. No, osim napora, vrijedi svake pohvale i izvedba sviju koji su u realizaciji sudjelovali.

Ivana Giove Župa briljira u ulozi Klitemnestre, prenoseći ne samo emociju na gledatelja, već izvedbom dotiče savjest gledatelja i provocira do mjere da se nužno otvaraju pitanja o ispravnosti postupanja sudionika ove drame. Kada netko uspije zadržati pažnju publike na onako emotivan način, jasnim izražavanjem i čistim pokretom, bez ičega pretjeranog u svom glumačkom stavu, može se smatrati uspješnom u izvođenju svoje uloge. Uistinu je za svaku pohvalu njezina izvedba, a publika je to i potvrdila polusatnim pljeskom i višekratnim pozivima na bis.

Scena, kostimografija i režija besprijekorno prate tekst i ne nameću se već podržavaju izvedbu čime pomažu gledatelju usredotočiti se na dramu jedne žene koja pokušava opravdati sva svoja djela ljubavlju, ali koja pri tom sama poseže za lošim sredstvima kako bi postigla ono što želi. Režija Petra Buljevića dramu ne zadržava u vremenu Klitemnestre, već čini sve kako bi tekst Marijana Matkovića napisan 1972. godine aktualizirao i otvorio pitanja koja se tiču našeg vremena.

Minimalizam scene nije prepreka za to. Naprotiv, scena obiluje simbolima koji obogaćuju situaciju o kojoj monodrama govori, bez da je opterećuju. Glazba izvrsno podržava ambijent i sve skupa možemo ocijeniti kao jedan izvrsno obavljen posao. Usudio bih se kazati, kako ipak nije riječ o “obavljanju posla”, nego mi se čini kako je riječ o “strastvenom proživljavanju kazališta” i prenošenja tih strasti na scenu.

PITANJA KOJA OTVARA KLITEMNESTRA

Predstava Klitemnestra kao da “bocka” sve dušobrižnike našeg vremena, kako one liberalne tako i konzervativne. Ne bi toga bilo da je riječ o površno odrađenoj predstavi, ali kako je mala družina iz Omiša dobro prenijela poruku drame, vrijeme je da i o tome malo razmislimo.

Klitemnestra je jedna žena koju bismo lako mogli pronaći i danas. Kao mlada pošla je za kraljem, privukla ju je moć, čast. Zapravo, godilo joj je, kao mladoj djevojci da je povezuju s kraljem, s vladarom. S vremenom je shvatila kako je s njim iz krivih razloga; kako nije ljubav to što ju je dovelo do Agamemnona. Samo njezino ime KLITEMNESTRA (klytos- slavan: mnestria- prosac, udavač) govori o njezinom djevojačkom životnom usmjerenju. Tražila je “dobru prigodu”, “sponzora” kako bismo danas to kazali. Njezino ime otkriva kako su njezine nakane neispravne glede braka s Agamemnonom. Nije tu riječ o ljubavi, već o taštini, časti, želji za vlašću. Sve to nalazimo i danas oko nas.

Klitemnestra s vremenom shvaća greške svojih djevojačkih snatrenja (i to nam Giove u predstavi izvaredno prikazuje), prihvaća ih zajedno sa životom kojeg je živjela s Agamemnonom. Rodila je djecu kralju i nastavila živjeti, zasigurno trpeći štošta.

Agamemnon je bio jedan od kraljeva koji su otišli ratovati u Troju. Poslušavaši glas bogova, ratnu je sreću pokušao okrenuti u svoju korist žrtvovanjem vlastite kćeri Ifigenije u Aulidi. Klitemnestra je poslala svoju kći njezinu ocu ne očekujući takvu okrutnost od njega. Žrtva vlastitog djeteta slomila je Klitemnestru i otvorila ponor iz kojeg su izlazila pitanja o ispravnosti rata i razaranja, o odnosima muškarac- žena, o braku, o ljubavi, o ispravnosti vlastitih postupaka,... Trauma gubitka kćeri lomi sve barijere spram konvencionalnog morala u Klitemnestri. Spoznaja o razvratnom životu svoga muža na ratištu, o preljubnicama, o divljaštvu čovjeka s kojim je dijelila sve, učinili su da Klitemnetra odbaci sve za što je živjela i sama se upusti u avanturu sa Egistom, rođakom svoga muža, s kojim je dobila dijete.

Po povratku Agamemnona, Egist i Klitemnestra odlučuju ga ubiti. Učinivši to, raspaljuje mržnju svoje djece iz braka a Agamemnonom: Elektre i Oresta. Oni se namjeravaju osvetiti i ubijaju Egista, te dolaze po svoju majku u tamnicu u kojoj se ova drama i odvija.
 

VALORIZACIJA LIKOVA

Spram lijepo sročenih kritika koje govore o ostvarivanju prava žene na svoj život volio bih progovoriti o likovima iz predstave na jedan drugačiji način. Čini mi se banalnim i površnim govoriti o muško- ženskim principima. I ne samo banalnim i površnim, već duboko pogrešnim. MUŠKARAC I ŽENA su OSOBE, LJUDI ISTOG DOSTOJANSTVA. Stoga podjela po principima djeluje životinjski sirovom i više se čini alibijem koji pokriva karakterne nedostatke i ljudske (ne muške ili ženske, već ljudske) slabosti.

Slijedeći tekst gospođe J. Leskur u Slobodnoj Dalmaciji nalazimo govor o muškom principu kao o počelu iz kojeg izrastaju sklonost ratu, nasilju, domovini kao idealu, časti, slavi,... Pogledate li malo bolje u Klitemnestru, naići ćete u njoj na klice muškog principa koji je dominirao njezinim životom i kojeg je prešutno prihvaćala sve dok nije pretrpjela gubitak kćeri. S druge se strane govori o ženskom principu kao o počelima ljubavi i majčinstva i sve djeluje kao da u očinstvu nema ljubavi. Nije baš to tako.

Ovaj tekst ne projicira nikakav sukob ženko- muškog principa, već govori o TEMELJIMA LJUDSKOSTI. Ako i muško i žensko imaju ISTO DOSTOJANSTVO (a vjerujem kako ćete se svi složiti sa mnom) onda je LJUDSKOST U TEMELJU ŽENSKOSTI I MUŠKOSTI. Stoga, likove valja valorizirati iz te pozicije.

Za shvatiti ovo, možda je dobro usporediti na koji način Klitemnestru prikazuju Homer i Eshil. Za Homera je ona žena slaba i podložna, osoba u kojoj je povrijeđena ljubav, dok je za Eshila ona preljubnica, manipulativna i okrutna žena. Obje Klitemnestra nam donosi ovaj Matkovićev tekst. Stoga, idemo razmišljati o LJUDSKOSTI KLITEMENSTRE, AGAMEMNONA, ORESTA I ELEKTRE, a ne o principima koji to nisu.

Počnimo sa Agamemnonom. Njega je lako pronaći u našoj okolini. Ratni profiter, bezobzirni tajkun koji gazi lako tuđe živote, političar koji je spreman žrtvovati druge radi sebe, on je “faca” koji voli imati lijepe žene oko sebe, ženi se “sponzorušom”, veliki vođa koji se ne boji nemoralna ponašanja radi vlastita zadovoljstva i rado optužuje svoju ženu za isti grijeh koji čini i sam. Agamemnon je jedna ljudska bijeda. No, nisu svi muškarci Agamemnon, i ne može se kazati kako se svi tako ponašaju. Agamemnon nije slika nikakva muškog principa, jer to vrijeđa mnoštvo pažljivih muževa i brižnih očeva koji s puno ljubavi brinu o svojim bližnjima.

Klitemnestra je žena koja je SANJALA SVOJ ŽIVOT kao i mnoge druge djevojke čekala “princa na bijelom konju”. I kada ga je dočekala, shvatila je kako je život drugačiji, okrutniji, bezozirniji. Razumjela je kako se NIJE OSTVARILA u braku sa Agamemnonom, ali je spremno sve trpjela. Je li pogriješila? Jest, jer je u brak ušla s krivim pretpostavkama. Ali to nipošto nije za osudu jer vrijeme i društvo u kojem je živjela, bilo je takvo. Doživjevši razočaranje i bol izgubljene ljubavi (smrću Ifigenije), Klitemnestra se odvaži postupiti SLIČNO SVOM SUPRUGU. PREKORAČILA JE GRANICU KOJA U LJUDSKOSTI ČOVJEKA DIJELI DOBRO OD ZLA! I misleći kako će se u jednoj takvoj “slobodi” ostvariti, naišla je na novo razočaranje: DJECA JE NISU RAZUMJELA, i htjela su osvetiti smrt svoga oca.

Drugim riječima, Klitemnestra je POČINILA ZLO (od preljuba do ubojstva) i sada, kada njoj samoj prijeti smrt pokušava OPRAVDATI VLASTITE POGREŠKE. I to sve pokušava opravdati povrijeđenom ljubavlju!

Ne može ljubav biti izlika za učiniti zlo drugome, jer u ljubavi je svo dobro ovoga svijeta, dok u zlu nema ljubavi jer zlo u sebi nema nikakva dobra. Klitemnestra se tako od povrijeđene žene i jednog pozitivca koji je svoj život živio nošen idealima ljubavi jedne djevojke, pretvara u negativca, preljubnicu i ubojicu svoga supruga koja u strahu od vlastite smrti pokušava sebi osigurati raj opravdanjem vlastitih grešaka. Ova se tenzija pretvorbe od pozitivna lika do negativke dobro osjeća u usporedbi pristupa Homer- Eshil, a moramo odati priznanje i družini iz Omiša kako je je tu tenziju dobro prenijela na scenu.

   foto: Željko Vojković

Svojom izvedbom nisu opravdali nikakav oblik feminizma, niti bilo koji ideološki obrazac (bilo liberalni, bilo konzervativni) već su jasnoćom izražavanja dobro osvijetlili ono što je u Klitemnestri DOBRO, A ŠTO JE ZLO i dali do znanja kako se čineći zlo ne postiže ništa. Zlo nema opravdanja, jer je jedini plod nečijeg zla mržnja koja izrasta u duši. Tako je i Klitemnestrino zlo posijalo klice mržnje u duši vlastite djece. Uz sve to, u predstavi su se vješto dotakli bolnih tema našeg društva: korupcije, kriminala povezanog sa državom i strankama, iskorištavanja rata za svoj probitak,...  Stoga mislim kako je predstava izvaredno režirana i odigrana, te aktulana i u njoj lako možemo prepoznati vlastiti životni ambijent.

Svaka čast!