Tako je pisao Tolja... Iz arhiva Slobodne Dalmacije prenosimo Vam feljton Anatolija Kudrjavceva o Omišu i ovim našim krajevima... Uputili ste se prema Omišu putem na kojem vam se čini kao da izrazita sadašnjost mora gotovo svakoga naglo i krajnje dojmljivo spojiti s prošlošću. Dugi Rat vas, primjerice, rastužuje svojim preminulim tvorničkim poprištem, čija napuštena, crnosiva gomila nepotrebnih oblika podsjeća na povorku bivših ljudskih djelovanja i varavih nada. Sada se, naime, priča da će cijeli taj nepregledni i mrtvi ferolegurski kompleks biti zbrisan te će ga zamijeniti turističko naselje. Uostalom, već nekoliko stotina metara od završetka Dugog Rata započinje kupališni dio obale, što će se posve raspojasati u susjednim Dućama, opominjući promatrača na nespretnosti, odnosno nemarnosti svojih dograditelja i održivača. Neki vrag vam kaže kako je tu odavno trebalo nastati nešto na čemu bi nam trebala zavidjeti rivijera San Marina, a dogodile su se tek male morsko-zemljane budalaštine s mnogobrojnim kamenim smetnjama. I kad ste se posve približili Omišu, kao da vam pogled uvrijeđeno bježi od mora i hita prema utješnim brdima, tražeći novu priču pogodnu za ljetne i zimske sne. U Omišu vas zove Cetina koja se tu dostojanstveno smiruje i razgovara s morem pa biste rado zaplovili nekamo uz njezinu bistrinu, odakle stižu mnoge povijesne i pjesničke tajne. Omiš je jedinstven i po tomu što istodobno spada gore i dolje, ovamo gdje ga konkretno ima i onamo gdje ga prividno nema. On intimno živi s povijesnim pričama i teško je ne prisjetiti se one njegove gotovo mitske, gusarske prošlosti ...

IZ ARHIVA SLOBODNE DALMACIJE PRENOSIMO VAM FELJTON ANATOLIJA KUDRJAVCEVA O OMIŠU

Tamo gdje Cetina razgovara s morem

U Omišu vas zove Cetina koja se tu dostojanstveno smiruje i razgovara s morem pa biste rado zaplovili nekamo uz njezinu bistrinu, odakle stižu mnoge povijesne i pjesničke tajne. Omiš je jedinstven i po tomu što istodobno spada gore i dolje, ovamo gdje ga konkretno ima i onamo gdje ga prividno nema. On intimno živi s povijesnim pričama i teško je ne prisjetiti se one njegove gotovo mitske, gusarske prošlosti

Piše: Anatolij KUDRJAVCEV

Uputili ste se prema Omišu putem na kojem vam se čini kao da izrazita sadašnjost mora gotovo svakoga naglo i krajnje dojmljivo spojiti s prošlošću. Jer vi, ludi čovječe, naprosto ne možete odoljeti bujici vremenskih izazova što vam već na samom putu, znatno prije nego se sretnete s Omišem, obuzimaju pogled i njegove unutrašnje sudionike.

Dugi Rat vas, primjerice, rastužuje svojim preminulim tvorničkim poprištem, čija napuštena, crnosiva gomila nepotrebnih oblika podsjeća na povorku bivših ljudskih djelovanja i varavih nada. To je jedan od onih mnogobrojnih, ogromnih tragova ideoloških i životnih iluzija, te sudbonosnih pogrešaka što su dijelove naše divne obale pretvorile u zagađena i zadimljena okupljališta robota, oduzimajući im pravo na zadane prirodne ljepote.

Poslovi obmanjivača

Vrijeme je, eto, otkrilo zablude raznih marksističkih i polumarksističkih obmanjivača te dokazalo kako je ova zemlja stvorena za posve drugačiji opstanak. Sada se, naime, priča da će cijeli taj nepregledni i mrtvi ferolegurski kompleks biti zbrisan te će ga zamijeniti turističko naselje.

Uostalom, već nekoliko stotina metara od završetka Dugog Rata započinje kupališni dio obale, što će se posve raspojasati u susjednim Dućama, opominjući promatrača na nespretnosti, odnosno nemarnosti svojih dograditelja i održivača.

Neki vrag vam kaže kako je tu odavno trebalo nastati nešto na čemu bi nam trebala zavidjeti rivijera San Marina, a dogodile su se tek male morsko-zemljane budalaštine s mnogobrojnim kamenim smetnjama.

I kad ste se posve približili Omišu, kao da vam pogled uvrijeđeno bježi od mora i hita prema utješnim brdima, tražeći novu priču pogodnu za ljetne i zimske sne.

Kad ste se približili omiškome mostu koji će vas prevesti preko završetka tajanstvene Cetine, grabe vas drugačije misli i u duhovnom uhu odzvanja vam neka nova glazba.

Onaj svemoćni kamen što se, nad Omišem, penje visoko prema nebu kao da vas pozdravlja Kaštelanovim stihom koji dokazuje kako samo sunce i galebi u letu stižu u njegov san.

I gore i dolje

A tu, prije mosta, iza nekoliko okuka, Kaštelanov je Zakučac, njegova rodna kuća, uspomene, uspomene... U kolovozu ovdje je manifestacija Jurini Jablanovi, koju osnova neumorni Anđelko Novaković, dopredsjednik Društva hrvatskih književnika, odnedavno pokojan i pokopan u svojim poljičkim Naklicama.

Nadahnuto govorenje o Juri, heroini Mili Gojsalić, što ju Meštrović ukipi visoko gore na litici, o stasom malom, a djelom velikom Leopoldu Mandiću i njegovu zakučkom svetištu, o sjaju dičnih Poljica — sve je to znao Anđel, kako su mu prijatelji znali tepati.

Neće ga više biti u Omišu, na festivalu klapa, na promocijama, nedostajat će i s ove, splitske strane Cetine, u Prikom, uz skladnu romaničku crkvu sv. Petra i, uz nju, Ilirsko glagoljaško sjemenište, rasadnik kulture, škole koju je polazio Frano Bulić i mnogi od uma.

U dotičnoj se zgradi Anđelko s Paljetkom, Šimundžom, Mihanovićem, Fiamengom nedavno prisjećao tragičara Bepa Pupačića da bi nakon tjedan dana u istom prostoru i sam, u međuvremenu onostran, bio ispraćen tužnim riječima. Ča je život vengo fantažija, rekli su Smoje i Popadić i — partili.

Međutim, sve vas tu počinje dozivati da krenete nekamo uzbrdo, u poljičke legende ispunjene dušama čestitih junaka koji pate radi raznih prodanih djevojaka i bore se za slobodu naslijeđenog duha. Onomu koji će i nekadašnjemu Splitu donijeti klice životne hrabrosti i čvrstine.

Zove vas i Cetina koja se tu dostojanstveno smiruje i razgovara s morem. Pa biste zaplovili nekamo uz njezinu bistrinu, tamo odakle stižu mnoge povijesne i pjesničke tajne. I gdje se odlazi na slasti s gradela i na šetnje uz rijeku okruženu likovnim iznenađenjima koja snima nadahnuta cvjećarica Marija Vidović.

Omiš je jedinstven i po tomu što istodobno spada gore i dolje, ovamo gdje ga konkretno ima i onamo gdje ga prividno nema. On intimno živi s povijesnim pričama te posjeduje bezbrojne znake i oblike koji te priče izgovaraju i pričaju svima koji raspolažu tom vrstom sluha.

Gusarska povijest

Teško je ne prisjetiti se one gotovo mitske, gusarske prošlosti Omiša. Takva vrsta opstanka bila je posve logična u prirodnoj omiškoj zadanosti i u vremenu kad su našim svijetom lutale duše robova.

Omiš je, naprosto, grad sudbinski osuđen na hrabrost. On raspolaže svim prostornim uvjetima za napad i za bijeg. Nemoguće ga je zateći u nekakvom prostornom mirovanju i u jednostavnosti zbivanja. Mnoge stvari u tomu gradu djeluju skriveno i utvrđeno, pa ih treba zateći i promatrati izdvojenima od ostaloga.

A što se tiče tvrđave što se popela visoko na brdo, ona je i danas simbol snage i otpornosti gusarskog Omiša, sposobna da sam opstane, bez obzira na sve što mu prijeti izvana.

Ovakvi kakvi smo, zaslužujemo li imati takve gradove?

Ali kad su već tu, zašto im ne posvećujemo više onoga što nam je ostalo od duše?

 

Ribolov na mitskome mjestu

Možete krenuti Puntom do ogromne omiške plaže, osobito kad nije zakrčena tjelesima kupača i kupaćim inventarom. Kakvu tek romansu možete doživjeti za jesenskih večeri kad u more bacate povraz i lovite ovčice, odnosno arkaje, koji tu nailaze umjesto kupača. No mogli biste poći u ribolov i s omiškog mosta, ali ugođaj je ipak drugačiji: iza leđa vam urlaju automobili, a nema ni one čarobne slike obzorja

Piše: Anatolij KUDRJAVCEV

Nešto od povijesne čvrstine duha kao da se još naslućuje u držanju i ponašanju, čak i u neposrednom govoru većine današnjih Omišana. Treba gledati njihov hod i osluškivati govor, pratiti njihove reakcije u pojedinim okolnostima koje izazivaju napetost. Kao da su ti ljudi, izloženi oštrim prirodnim suprotnostima, stekli nasljednu sposobnost otpornosti. Ima i tu, doduše, mnogo doseljenika, ali među njima je valjda ipak najviše susjeda iz Poljica, srodnih zastupnika spomenute čvrstine.

Omišani nisu odveć razgovorljivi ni skloni estradnim dvoličnostima te djeluju kao osobnosti kojima se može pokloniti nešto slično povjerenju. A ako ste pogriješili, tko vam je kriv! Ima nas, hvala bogu, svakakvih! Pa tako ima i svakakvih Omišana. Ali, općenito uzevši, oni djeluju kao da zaslužuju vaše sirotinjsko poštovanje.

Kupališni inventar

Kad prijeđete most nad Cetinom, najpametnije vam je odmah, ako imate sreće, pronaći slobodno mjesto, i tamo, na parkiralištu, ostaviti prometnu smetnju s registracijom. I sad ste slobodan hodač te možete kuda i kamo vas noge nose. Dobro je da nemaju tko zna što nositi! Uzgred rečeno, hodači moraju i te kako paziti što i koliko jedu i piju, odnosno žderu i loču. Jer ako skrenete u neki od mnogobrojnih omiških restorančića i napunite želudac - ništa od šetnje.

A ovako gladnomu, tko vam brani krenuti Puntom do one ogromne omiške plaže, pogotovo u doba kad nije zakrčena tjelesima kupača i kupaćim inventarom. Pa to je jedna od najduljih i najugodnijih domaćih plaža! Tu se ljeti zbivaju masovne smotre spolova izvrgnutih nemilosrdnomu suncu, ali utješenih gostoljubivim čistim morem.

Ako taj prizor promatrate s istočne, prekomorske strane, imate dojam da gledate kakav šareni, gotovo kilometar dug mravinjak, pun raznih vrsta ljudskih gmizavaca, pred kojim plivaju beskonačna jata također ljudskih pozlaćenih ribica.

Ribolovna romansa

Ali, sjetite se kakvu romansu možete doživjeti sada, za jesenskih večeri, kad samotnički u more bacate povraz i lovite ovčice, odnosno arkaje, koji tu običavaju nailaziti umjesto kupača. S lijeve su vam strane brda i svjetla grada, s južne je more u zagrljaju s Bračem na obzorju, a pred vama je tunja uronjena u pjeskovito-šljunkovitu pličinu, čiji trzaj očekujete kao znak neke nove ribolovačke pobjede nad ribljom lakomošću. Sve je daleko i sve je blizu, a noć stiže kao potvrda da ste se našli na mitskome mjestu, koje bi od vas moglo napraviti gusara nalik pjesniku, ili obrnuto.

Mogli ste, doduše, poći u ribolov i s omiškoga mosta, ondje gdje se Cetina miješa s morem, pa domaćini tu love lubine od ponekoliko kilograma. Tako se barem priča. I što se više priča, lubini postaju teži i veći. Ali ugođaj je tu ipak drugačiji. Iza leđa vam neprestano urlaju automobili i ispuštaju vjetrove, a nema ni one čarobne slike obzorja. Ali koga ste se vraga uhvatili ribolova? Pa ovdje nije riječ o ribama nego o Omišu.

Stoga krenite prema kopnenoj strani i nađite se među prodavačkim šatorima i stolovima na Fošalu, gdje sve vrvi od raznih vrsta voća, uglavnom uvoznoga. Tu možete kupiti sve što hoćete, čak i ono što nećete, jer vam bezbrojni prodavači svašta veoma glasno nude. Eto vam, primjerice, gospođe Mladenke Medić-Brzović, inače školovane trgovkinje po zanimanju, koja tu prodaje voće jer nema gdje naći ozbiljan posao što bi joj, po struci, pripadao.

Sjećanje na sovu

A možete se izgubiti među uličicama pod okomitim liticama i naći bezbroj razloga za zaustavljanje. Primjerice, u ugostiteljskim gnijezdima, osobito kod Mila, restoranu preko puta festivalskih prostorija sa znakovitom kaparom u zidu, ali i drugih. Ili kod čuvenog barba Marina, domaćina mnogih klapa, u čijoj je konobi nekoć živjela i, valjda, hukala sova, koje se još mnogi sjećaju.

No, svakako je dobro posjetiti i braću Puljiz - Ivica restoranom zauzeo jednu, Ante drugu pjacu. Dakako, uz suradnju drugih restorana i kafića, koji su se u posljednje vrijeme tu namnožili. Ivica ljeti prepušta fasadu i prostor pred njom klapskom festivalu i milozvučnom izlučnom klapskom pjevu, a Ante, pod opjevanom žižulom, rado ugošćuje festivalsku čeljad.

Uzgred rečeno, Omišanima uglavnom nije lako naći posao. Tvornica ferolegura u Dugom Ratu, gdje su mnogi stjecali mjesečne prihode, više ne postoji i ništa ne omogućuje.Najviše ih radi u Trikotaži Galeb, a zatim u Tvornici aluminijskih traka OMIAL te u Laškoj pivovari, bivšoj Cetini. Nekolicina ih djeluje u brodogradilištu gospodina Miline iz korčulanske Lumbarde.

Svi ostali se snalaze prodajom, ugostiteljstvom i raznim smicalicama za turiste i izletnike, koji bi valjda masovnije pohitali u taj neobični Omiš kad bi im mogao pružiti sve što žele.

 

Uzbudljive omiške ljetne večeri

Ljeti je grad pretrpan ljudima tako da nije lako hodati njegovim uličicama. Tada se zbivaju najvažnije društvene i kulturne zabave i cijeli grad odjekuje od izazova života, grad poludi od svega što ga spopadne u jeku sezone. Toj impresivnoj predstavi ne mogu odoljeti ni mladi ni stari, veći dio Omiša za ljetnih večeri valjda i ne spava, pa ni Shakespeare ne bi našao valjanu temu za svoj dramski ljetni san. Omiš je izuzetan grad izazivača!

Piše: Anatolij KUDRJAVCEV

Omiš je ljeti pretrpan posjetiteljima i raznim namjernicima, tako da je gotovo teško hodati njegovim uličicama. Njihova uskost nije predvidjela toliku najezdu dvonožaca razjapljenih usta, uglavnom nesnalažljivih i iznenađenih, dvonožaca koji se sukobljuju s oblicima te svojom nametljivom nespretnošću ometaju ostale hodače. Osim toga, sve su te ulice ispunjene kafićima i gostionicama čiji štekati osvajaju gotovo svaki slobodni četvorni metar prostora u samom gradskom središtu. Te bezbrojne pješačke smetnje naprosto vam oduzimaju mogućnost dostojanstveno neovisničkoga promatranja ambijenta.

Nije li to razlog da se Omiš, s promatračkim namjerama, prestane posjećivati ljeti, u onoj tzv. špici turističke sezone?

Grad izazivača

Ali kada ćete ako ne onda kad se tu zbivaju najvažnije društvene i kulturne zabave te kad cijeli grad odjekuje od svih mogućih izazova života? Jer kad Omiš poludi od svega onoga što ga spopadne u jeku sezone, onda je to najuzbudljivija galama, impresivnija od TV emisija, predstava kojoj ne mogu odoljeti ni mladi ni stari.

Veći dio Omiša za ljetnih večeri valjda i ne spava, pa tu Shakespeare ne bi našao valjanu temu za svoj dramski ljetni san. Ali zato se, nedvojbeno, popiju epske količine piva i ostalih oblika tekućine, a noćni povjetarac ima pune ruke posla oko rastjerivanja oblaka duhanskog dima što ih proizvode mladi pustolovi i pustolovke pred zatvorenim vratima omiških kuća.

Omiš je izuzetan grad izazivača. Raspored mu je takav da žestoko poziva na nekakve posebne duhovne odnose koji su istodobno nježni i vatreni. Zbog te dvojnosti u Omišu nije lako postati pjesnik mada tu sa svih strana stižu lirski izazovi i dramski razlozi.

"Kuća sretnog čovjeka"

Doduše, grad ima i imao je svojih umjetničkih značajnika koji su uspjeli izdržati taj pritisak dilema i pretvoriti ga u nadahnuće.

Omišani se sa sjetom i s ponosom sjećaju svog književnika Ivana Katušića koji ih je, fizički, zauvijek napustio prije više od dva desetljeća. Šteta je što taj suptilni pisac nije ostavio i neki roman o svojem Omišu, srodan onomu Dalmacijo, stara Dalmacijo, koji potresno zbori o Splitu, gdje je 1979. godine i objavljen. Ali je barem ostavio 1984. godine objavljenu knjigu Omiš, koja danas može poslužiti kao povijesno-turistički vodič i duhovni putokaz mislima.

Razne pjesnike trebalo bi, naprosto, slati u Omiš kako bi tu stekli neke neočekivane poticaje za svoje inspiracije. Ne može se, naime, ostati hladnim u tomu ozračju ispunjenom zornim izazovima svih vrsta i u tolikom mnoštvu povijesnih vragolija koje proviruju iz svakoga kutka. A Katušić je bio pronicljivi opažatelj zornosti, u kojima je prepoznavao značajne duhovne sastojke.

Eto, u jednoj od glavnih gradskih arterija nalazi se kuća sa znakovitim natpisom Gracias ago tibi Domnine, quia fui in hoc mundo. Dakle, Hvala ti Gospodine što sam živio na ovome svijetu.

Upravo tu kuću Katušić, čije ime danas nosi jedna obližnja ulica, naziva kućom sretnog čovjeka, čija sreća - kako pisac primjećuje - prema krovištu slabi: na prvom katu je manje raskošni prozor, a na drugom je posve malen i siromašan.

Zastupnici omiškog duha

Ali Omiš ima i svojih kulturnjaka koji intenzivno zastupaju duh grada i okružja. Znanstvenik Bože Mimica, inače pasionirani numizmatičar visoke reputacije, upravo je objavio veliku i značajnu knjigu Omiška krajina, Poljica i Makarsko primorje, u kojoj, među ostalim, detaljno niže i istražuje povijesne i arheološke podatke vezane uz Omiš, kojemu tako na čestit način izražava ljubav i odanost, mada već odavno živi u Rijeci.

Značajni su i kulturološki prilozi ing. Antuna Fagarazzija, urednika lista Informacije, omiškoga ogranka Hrvatsko-njemačkoga društva, pa kroničara Omiša — Mira i Vida Mimice, pa omiška sjećanja Ede Pivčevića itd.

Impresivna je i nedavna pojava Omiškog ljetopisa Župe Sv. Mihovila Arhanđela, čiji je glavni urednik Ivan Banić, i u čijemu prvom broju možete zateći cijeli niz izvanredno zanimljivih radova, vezanih uz naročitosti Omiša.

Imponira i podatak da se u gradu i u njegovom okružju od 1990. neprekidno održava kulturno-sportska i turistička manifestacija Omiško ljeto. U raznolikim priredbama pojavljivali su se i ugledni domaći i strani umjetnici, što je još jedan živ dokaz kulturološkoga renomea koji Omiš uživa u širokim razmjerima.

Uostalom, što i Omiš ne bi očekivao da ga jednog dana proglase hrvatskim gradom kulture? Nama svašta nedostaje, ali sportaša i kulture imamo za izvoz. Čak i u sušnim godinama.

 

Brda, more, rijeka
- sve pjeva klapsku pjesmu

Festival dalmatinskih klapa pokazuje ne samo nezaustavljivu trajnost, nego i sve masovniju zastupljenost. Sve čuvene hrvatske pjevačke klape potvrdile su se, a neke i afimirale upravo na omiškom festivalu. Tu je počelo, tu traje i tu će biti dok bude pjesme i vjere u pjesmu. To je prostor u kojemu izvorni pjev zvuči poput sudionika i svjedoka povijesnog i prirodnog

Piše: Anatolij KUDRJAVCEV

Rečeno je kako Omiš posjeduje status kulturnoga grada. I kako na tom području ima niz značajnika. O tomu svjedoči i prof. Mihovil Popovac, voditelj Centra za kulturu i njegove izdavačke djelatnosti te ravnatelj Osnovne glazbene škole Lovro pl. Matačić, ustanovljene 1991. godine.

Već odavno kolaju priče i stižu konkretne potvrde o naročitoj glazbenoj nadarenosti omiške mladeži, što je još jedan dokaz posebnosti toga gradskog ugođaja.

Glazba, naime, kao da struji iz svih pora te prostorne zadanosti. Brda, more i rijeka pjevaju svoje zavjetne pjesme, a ljudska duša ih već stoljećima čuje, prati i oponaša.

Omišani su, dakle, mediteranski svijet s posebnim sluhom, a i s naročitom sklonošću prema pjesmi i zvucima suptilnih glazbala. I te im nasljedne darove vrijeme nije uspjelo oduzeti kao što se to, primjerice, dogodilo novim Splićanima, od kojih, valjda, još svaki stoti potvrđuje pretpostavke sluha. Nekadašnji mandrili bi rekli kako je današnji Split posta’ grad gluvaši.

Pjesma s Fošala

A Popovac dobro zna s kim ima posla, živi s ljudima koje je priroda nadarila izrazito profinjenim uhom. Eto ste se, recimo, zadržali pred prodavačkim stolom na Fošalu, već spomenute trgovkinje Mladenke Medić-Brzović, rođene Omišanke, koja nudi dinje i ostalo voće, a ona vam, u vezi s dodirnutom temom, diskretno i ljupko zapjevuši jednu od poznatih, već klasičnih romansa. A kad ste joj se, onako iz pristojnosti, glasovno pridružili, gospođa se automatski prihvaća skladne terce, harmonijski potvrđujući svoju glazbenu spremnost. Nešto, dakle, što vam se ni slučajno ne može dogoditi na splitskom pazaru.

Popovac je kao direktor Centra za kulturu svojedobno vodio Festival dalmatinskih klapa u Omišu, čijom su umjetničkom dušom tijekom godina bili Ljubo Stipišić, Eduard Tudor, Nikola Buble, a danas je to vranjičanski Splićanin dr. Miljenko Grgić, jedan od vodećih splitskih glazbenih stručnjaka i kritičara.

Uzgred treba istaknuti da je i moćnomu trogirskom teoretičaru i praktičaru glazbe dr. Nikoli Bubli omiški Centar za kulturu objavio knjigu Dalmatinska klapska pjesma, što je još jedan konkretan dokaz naročite angažiranosti i visoke razine te glazbene sredine.

Klapsko svetište

U Omišu ste se, primjerice, našli upravo prigodom 37. festivala dalmatinskih klapa, a to je motiv dostojan dodatnog uzbuđenja. Riječ je o festivalu koji pokazuje ne samo nezaustavljivu trajnost, nego i sve masovniju zastupljenost.

Doduše, klape se sastaju gdje god stignu, a stižu odasvud sve više i više. Omiš je njihovo glavno svetište, najvažnije mjesto njihove vjere i mjere. Sve čuvene hrvatske pjevačke klape potvrdile su se, a neke i prvi put afimirale, upravo na omiškom festivalu. Tu je počelo, tu traje i tu će biti dok bude pjesme i vjere u pjesmu.

To je prostor u kojemu izvorni pjev zvuči poput sudionika i svjedoka povijesnog i prirodnog. Nije mogao naći sretnije poprište za svoja nasljedna čuvstva. Ne radi se, dakle, samo o pjevanju i o gostovanju mnogobrojnih klapa što stižu iz svih naših krajeva te potvrđuju naročitost podneblja i njegove predaje.

Uzgred rečeno, malo je naroda na svijetu koji se mogu podičiti tako rafiniranom melodioznošću i akordskom složenošću domaće, prirodne pjesme te ljepotom glasova amaterskih izvođača.

Jubilej "Dalmatine..."

Sve to upravo u Omišu zvuči iskonski najautentičnije. Je li to poklon nekakve magične akustičnosti ambijenta čija brda i čiji drevni zidovi sudjeluju u glazbi i u njezinim porukama? Ili je to kakva mistična suradnja posebnosti zraka i zadanosti oblika?

A upravo u Omišu prvi put su se oglasile neke već legendarne melodije Ljube Stipišića, Krešimira Magdića, Dinka Fia, Duška Tambače, Zdenka Runjića i mnogih drugih uglednih tvoraca klapske glazbe, a stihovi Jakše Fiamenga, pokojnoga Momčila Popadića i drugih pjesnika, koji se povremeno upleću u tu omišku klapsku romansu, neprestano odzvanjaju omiškim kaletama.

Uostalom, omiški se festival danas ne može zamisliti bez pojedinih osobnosti, a prvo ime svih festivalskih godina po općemu mišljenju je Ljubo Stipišić Delmata, motor klapskog pjevanja, primus inter pares, Gibonnijev otac, ali i otac mnogih pjesama s najsjajnijim klapskim timbrom, s testamentima i Lepantima, molitvama i prepoznavanjima života u baštinjenom.

Uostalom, prošlo je ove godine točno 30 godina da je njegova izvanserijska Dalmatino povišću pritrujena, u koju ne samo vjeruju već se i kunu svi klapski pjevači, od Trogira do Puntara, od DC Vranjica do Cambija, prvi put izvedena na omiškoj pjaci ušavši u sva srca i postavši neslužbenom himnom i zaštitnim znakom klapske Dalmacije. Obljetnica je, kako je i red, proslavljena i u velikom klapskom finalu.
 

Transcendentni blagoslov pjesme

Omiška klapa Puntari po svojoj skladnosti i preciznosti jedna je od onih koje su, usprkos služenju finesama modernoga tipa, ostale vjerne nasljeđu i obilježjima sredine. U njihovu pjevu uočljiv je trag posebne obrednosti, u njemu kao da se naslućuje i transcendentni blagoslov šutljivih omiških crkava čije se blisko susjedstvo sluti u pjesmama s nekom pobožnom notom

Piše: Anatolij KUDRJAVCEV

Kad se omiški slušači klapskih pjesama okupe na Trgu Stjepana Radića, klapskoj pjaceti za "male" izlučne večeri, to kudikamo više podsjeća na misna slavlja negoli na uobičajene estradne zabave za široku potrošnju. Dapače, kao da i oni koji ne kane ili se ne mogu neposredno pojaviti u gledalištu sudjeluju u nekakvom sveopćem omiškom uzbuđenju izazvanom tim velikim glazbenim događajem.

Istini za volju, ima i takvih koji se odnekud izvan poprišta ponekad akustički upleću u program svojom ekshibicionističkom galamom modernog tipa. Bilo bi zapravo pravo čudo kad se ta masa što ljeti opsjeda omiške ulice ne bi svojom preglasnošću suprotstavljala disciplini koncerata.

Puntarski sklad

Ali te koncerte ipak ne može nitko i ništa ugroziti. U tom ugođaju svaka prava pjevačka klapa dolazi do punog izražaja. To su okolnosti u kojima je mnogo lakše prosuditi je li riječ o kantadurima što pjesmom donose naslijeđenu dušu svoje sredine ili se pak radi o nekakvim današnjim, nažalost sve učestalijim trikovima moderne glazbene teorije, polušaljivo pretvorene u pjevačku praksu. Ali, recimo, omiška klapa Puntari, koja se ističe naročitom skladnošću i preciznošću, jedna je od onih koje su, usprkos služenju finesama modernoga tipa, ostale vjerne nasljeđu i obilježjima sredine. U pjevanju Puntara postoji uočljiv trag neke posebne obrednosti. Kao da se u njemu naslućuje i nekakav transcendentni blagoslov svih onih šutljivih omiških crkava čije se blisko susjedstvo sluti u pjesmama s nekom pobožnom notom.

Osim toga, u puntarskom pjevanju nazrijeva se i nešto nalik onoj kavalirskoj suzdržljivosti koja polustidljivo skriva neposrednost strasti na onaj epski, trubadurski način predaka i u skladu s iluzijama njihove pristojnosti.

Pitanje je da li je itko od sudionika te klape imalo svjestan takva učinka, ali oni, eto, sa svojom damom supjevačicom u središtu zbivanja, mogu izazvati i takve primisli. Ne svima, nego ponekomu od slušača kojima unutrašnji vrag ne da mira.

Spiritualnost ozračja

Pogledajte, gospodo, onaj otvoreni prozor s razmaknutom zavjesom što se nekoć zvala koltrina, onaj na starinskoj kući zaustavljenoj u samoj pozadini minijaturne pozornice na kojoj se poredala klapa ostvarujući svoja puntarska obećanja. Pogledajte i to, ako već imate neku vrst očiju. Na izrazito ljetnom prozoru zamračene sobe ugledat ćete dvije otmjene gospođe ili možda njihove sjene, kako pozorno prate svaki ton te pobožno sudjeluju u uzdasima pjesme. Je li to iznenadna slika onog što se oglasilo pojem kavalirskih Puntara i njihovim putovanjem niz uspomene Omiša?

Brdo što se u tami kamena uzdiže neposredno nad tom osjećajnom pastoralom kao da također nudi doprinos općoj spiritualnosti ozračja. I kao da se želi pridružiti nekoj sveopćoj primisli što vlada tim svijetom koji postupno biva ogrnut nekakvom idiličnom koprenom snoviđenja. Omiš je, dakle, simboličan grad pjesme, ljubavi i snova, a materijalna stvarnost mu sve intenzivnijom i opasnijom bezdušnošću ne uspijeva oteti tradicijsku osjećajnost. Valjda su i njegovi nekadašnji surovi gusari u toj čarobnoj zadanosti bili skloni pjesmi i ljubavnim finesama.

Kuće penjačice

Prilikom šetnja Omišom treba uporno izbjegavati gužvu i tražiti prostor samoće. Važno je osigurati potpunu samostalnost i neometanost vizure te se posvetiti isključivo zaustavljenosti oblika. Odlučite se za stepeništa koja vode u gornji dio toga svijeta i zaboravite sve one turističke razloge koji vladaju omiškom plošnošću. Pa ćete se brzo uvjeriti kako svaka od tih kuća penjačica izvodi svoju likovnu igru.

Ugledni hrvatski kipar i slikar, Omišanin Kažimir Hraste, zacijelo je već od samoga početka u tim kućama vidio poticaje za svoja umjetnička putovanja. A i omiški slikar Milan Stanić Gabor svojem gradu duguje većinu razloga za nadahnuća. Omiš je, dakle, sam po sebi neka vrsta umjetničke galerije, čiji su eksponati veoma čudno raspoređeni te ne priznaju red niti ikakva pravila.

Neke omiške kuće zaodjenute su lisnatim i cvjetnim haljinama, skrivajući neposrednost svojih fizionomija, a neke druge naprosto nameću golotinju svoje kamenitosti, kao osnovni razlog bitka.

Nemojte prekidati svoju šetnju tim gradom, jer tko zna što još čeka vaš pogled.

 

Kamena mjera grada

Možda je Omiš, ipak, naš najkontrastniji grad i treba ga doživljavati kao umjetničku sliku, kao baladu, sjajnu zabavu, ali i kao prijetnju. Pun je starih priča kojima vrve primorski gradovi čije jezgre kao da se dvoume između življenja i umiranja, između punog intenziteta života, mladenačke radosti, gužve, pjesme, navale stranih gostiju, a s druge strane, pod istim okriljem prividno prijetećeg, ali blagoga kamena, znaci su prolaznosti i smrti

Piše: Anatolij KUDRJAVCEV

Ulice Omiša uživaju u igri skrivača te ni približno ne prihvaćaju zakon usporednica. Vole se koristiti ponekim voltom kao maskom ili kao navještajem.

Reklo bi se da kudikamo više vole sjene i tamu negoli svjetlost koja osuđuje na doslovnosti. A kad biste trebali odrediti ono osnovno pravilo omiške igre oblika, zatim i slutnja, onda vam ne bi preostalo drugo nego pomoć kamena. Omiš je, naime, posljedica kamena te živi u njegovoj vlasti.

Pasionski znak

Namjerili ste se, primjerice, na srdačnu gospodu, dva brata Popovca, pogonskog električara Ivana i bravara Antu, i oni su vam temeljito opisali pasiju svoga trećeg brata, već spomenutog Mihovila Popovca. Ispričat će vam, naime, kako je njihov brat na svojim leđima doteglio svaki kamen za gradnju svoje kuće na visokomu predjelu nazvanom Teovo. Taj doneseni kamen nije samo konkretnost, nego i nekakav pasionski znak. I kad stignete do dvorišta te kuće, koja se smjestila gotovo uz samo brdo, ne možete odoljeti glasu koji vam odatle došaptava nešto poput fatalnosti.

Jer kao da sve te zgrade izazivaju visinu nad sobom, a vjeruju u milosrđe okomitih stijena čije kamene gromade neutralnim promatračima izgledaju izrazito prijeteće. Eto što znači iskonska vjera u prisnost rodbinskoga kamena i čvrsto vjerničko oslanjanje na božju zaštitu! Tko zna da li se igdje drugdje na svijetu s takvim graditeljskim povjerenjem prilazilo liticama i dočekalo njihovu toliku prijaznost! Potresi nemaju pristupe Omišu i stoga tu sve miruje u neobičnomu skladu prirodnoga i umjetnoga.

Spoj kuća i brda

Uostalom, Mihovil će vam pokazati jednu od prostorija svoje kuće u kojoj ćete zateći prirodnu liticu kao jedan od glavnih zidova. Zatečeni kamen očuvan je u njegovim praoblicima, koje je ljudska ruka nježno izgladila i pretvorila u zapisnu ploču pretpovijesti. Tu Mihovilov sin već ostvaruje galerijski prostor u čijim će udubinama, nalik mediteranskim ponarama, biti izložena kiparska djela s arheološkim kontekstom.
Ali već u susjednoj kući, inače najnovijega graditeljskog imidža, čija su ulazna vrata slučajno ostala otvorena i naklona vašemu radoznalom pogledu, zatekli ste još jedan dokaz takve privrženosti. U očito moderno namještenoj dnevno-boravišnoj sobi, nalik dvorani za najaktualnija okupljanja, iznenađuje vas još jedan izvorno kameni zid s nazočnošću zadane litice. Kuća i brdo spojeni su, dakle, u neraskidivo bratstvo koje se, doduše, zauvijek odreklo gusarenja, ali iznad svega poštuje sklad bivšeg i sadašnjeg.

Gradski kontrasti

S takvim mislima pretvorenim u nešto poput duge među oblacima aktualnih zbivanja, od Mihovilove kuće silazite prastarim stepeništem pored crkve sv. Mihovila i pripremate se za nove susrete s omiškim iznenađenjima. Naprosto osjećate kako vas svaki prozor na tim šutljivim kućama, punim skrivenih priča, vabi u neki diskretni posjet. I vi biste ih, s posebnim guštom, sve posjetili. Ne biste ništa jeli ni pili nego samo gledali i slušali, eventualno njuškali. Spuštene zavjese pojačavaju vašu znatiželju i vi se počinjete divno zabavljati zamišljajući nekakve sudbine i životne igre što su se događale, a možda se i još događaju u tim nevidljivim sobama gusarskih nasljednika.

Eto, to su one stare mediteranske priče kojima vrve svi naši primorski gradovi čije jezgre kao da dvoume između življenja i umiranja. Stoga vas spopada nekakva suluda želja da se dokopate omiškoga Vangrada, odnosno da se provučete kroz istočna gradska vrata i krenete prema groblju te posjetite omiške pokojnike.

Jer takav je to grad i takvi su mu pozivi. S jedne strane nevjerojatan intenzitet života koji simulira mladenačku radost, pa galama, gužva, pjesme, uzburkani ritam zbivanja te navala stranih gostiju, a s druge, u neposrednoj blizini i pod istim okriljem prividno prijetećeg, ali još uvijek blagoga kamena, nemilosrdni znaci prolaznosti i smrti!

Možda je Omiš, ipak, naš najkontrastniji grad i treba ga doživljavati kao umjetničku sliku, kao baladu, kao sjajnu zabavu, ali i kao neobičnu prijetnju.