Mila Gojsalić - Zašto je prešućena poljička Jeanne d'Arc?

Brojnim se naraštajima poslije 1530. pripovijedalo kako je poljička cura nakon ljubavne noći, koju je silom provela u čadoru turskog vojskovođe, pred zoru u zrak digla barutanu i čador svoga neželjenog ljubavnika Ahmed-paše. Međutim, uzalud je u hrvatskim enciklopedijama tražiti najslavniju žensku osobu iz Zagore, Milu iz roda Gojsalića, gorštačku Ivanu Orleansku. Te poljičke renesanse heroine, koja je preslika Marulićeve "Judite", nema u tim knjigama. Ona kao da je iluzija i kao da izlazi iz one Shakespeareove rečenice o Iliriji, kad u komediji "Na tri kralja" veli da gdje nema iluzije, nema ni Ilirije. Premda nije sačuvano stvarnih arhivskih potvrda, o Mili Gojsalić ne pjevaju samo narodni pjevači, niti o njoj pripovjedaju isključivo seoski tradicionalni kazivači. Nju je opjevao August Šenoa, njezin lik isklesao je Ivan Meštrović, operu o njoj skladao je Jakov Gotovac, a poljička legenda kaže da je pred zoru 27-og dana ožujka tog ljeta Gospodnjeg 1530. poginula poljička heroina Mila Gojsalić i tako svojom žrtvom spasila svoje Poljičane ..

U POVODU IZLOŽBE 'DALMATINSKA ZAGORA', PROF. SLOBODAN PROSPEROV NOVAK PIŠE O NAJSLAVNIJOJ GORŠTAČKOJ HEROINI MILI GOJSALIĆ

Piše: prof. dr. Slobodan Prosperov Novak / Jutarnji List

Dalmatinska zagoraU stvarnosti naše enciklopedistike Mile Gojsalićeve nema najprije zbog maskulinog statusa hrvatskih junaka, a onda i najviše stoga jer je njezin nejasni povijesni lik doista odvijek bio smješten između fikcije i stvarnosti.

Dogodilo se tako da je Mila Gojsalić u središnjem tijeku nacionalne nomenklature postala manje stvarnom čak i od svog fiktivnog pandana - Marulićeve "Judite". Hrvati koji su kroz svoju povijest imali na tisuću raznih Holoferna posjedovali su ipak jednu jedinu stvarnu Juditu koja se zove Mila Gojsalić.

Imala je ona srodnica i u stvarnosti. Jedna takva je neka Franica Slavonka, valjda Bošnjakinja koja se na sam dan udaje zavjetovala da će ostati djevicom pa je pobjegla od mladoženje u muškom odijelu, postala Ivan Peroš pa služila u samostanima i gospodarstvima pod tim imenom i muškom odjećom. Jednom su je unovačili u tursku vojsku, ali je ubrzo prebjegla iz Dalmacije, prešla u mletačku vojsku iz koje je tko zna već kako došla u Rim, a bilo je to 1632. i ondje se razotkrila svima, priznala da je žena i kao redovnica Franica ušla u samostan Svetoga Siksta i Dominika gdje je umrla na glasu svetosti i gdje je se i dan -danas sjećaju.

Djevojka iz Zagore u knjizi Alberta Fortisa 'Put po Dalmaciji' iz 1774.


Robinje srodnice

Svejedno da li stvarne ili fiktivne, renesansne i barokne Hrvatice imale su priliku vidjeti tragični zator svoga roda. Nakon Krbavske bitke vidjele su "puka hrvatskoga rasutje", sve su vidjele kako u blizini njihovih staništa turska konjica uništava plodnu zemlju. Mila Gojsalić i Franica Slavonka bile su svjedokom i suvremenikom tog rasapa.

Mila iz plemena Gojsalića živjela je u vrijeme poraza na Mohaču, živjela je u vrijeme nestanka ugarskog kraljevstva i tragičnog zatora hrvatskog plemstva. Ona je bila vršnjakinja Robinje Hanibala Lučića, junakinje istoimene drame koja je u očima publike i svoga vjerenika bana Derenčina imala velikih nevolja s vlastitom nevinošću i nemogućnošću da lako dokaže kako, premda turska zarobljenica, nije imala sekusalnih odnosa s nasilnim Turcima. I ona je, kao i brojne hrvatske renesansne scenske robinje, zazivala smrt jer nije mogla prihvatiti gubitak tjelesne nevinosti.

Po tomu sve su hrvatske scenske robinje srodnice Mili Gojsalićevoj, pa tako i ona Bula iz korčulanske moreške.

Mila Gojsalić bila je porijeklom iz roda koji se u tridesetim godinama XVI stoljeća svakako imao dovoljno razloga dičiti starodrevnim porijeklom. Porijeklo joj je sezalo do vremena Stjepana Držislava koji je historijskom knezu Gojslavu bio otac te Krešimira IV koji mu je bio nećak. Mila Gojsalić bila je podrijetlom iz sela Kostanja gdje i danas žive Gojsalići i gdje je sačuvana kuća u kojoj je možda bila rođena i iz koje je otišla u turski čador da joj otmu tjelesnu nevinost.

nakit iz ZagoreBila je vrlo mlada djevojka u trenutku svoje herojske smrti, ali je svakako mogla razabrati tragediju mnogih svojih vršnjakinja kojih je "dil odveden u vičnje sužanstvo a dil obaljen u tursko poganstvo", koje su bile "z doma izgnane, bez blaga, bez sriće". Živjela je u "Primorju hrvatskom plinjenom kako veli onodobni pjesnik, i u njemu je stekla slavu svojom sasvim svetačkom smrću.

PUNTAPET - ženski prsni nakit iz Etnografskog muzeja u Splitu

Mila Gojsalić je oskrvnutog djevičanstva nakon noći provedene u turskom čadoru u ne sasvim izvjesnoj budućnosti pred vlastitom sredinom mogla nastaviti živjeti, ali je zavazda bila osramoćena. Mogla je, dakle, prihvatiti taj biljeg seksualne konzumiranosti i nastaviti živjeti kao desetine drugih seoskih djevojaka.

Mila Gojsalić, premda nepismena, po napucima teološke, ali i vojne literature onoga vremena te učenih srednjovjekovnih traktata, izabrala je umjesto života u sramoti i laži život poslije smrti. Ona je izabrala ono što su crkveni oci srednjeg vijeka nazivali herojskim djevičanstvom, izabrala je smrt, ali ne izravnim i na svoj način sebičnim samoubojstvom, nego je u smrt, nakon što je izgubila tjelesnu nevinost, odlučila odvesti čitav turski vojni logor i, naravno, svoga krvnika, vojskovođu koji ju je maoprije silom obljubio.

Na taj je način, po principima u ono vrijeme važeće teologije, Mila Gojsalić sačuvala status Kristove djevice, ali je zadobila i status Kristove ratnice. U istom tijelu tako je bila jedna ista žena, naoružana pobožnošću, ali i hrabrošću, pa je ostala djevicom, a postala ratnicom. U toj mitološkoj kalkulaciji bila je ona djelomično Judita, a djelomično Ivana Orleanska.


Ismijavanje viteštva

O ovoj slavnoj stanovnici renesansne Dalmacije u njezinim rodnim Poljicama danas nije sačuvano nikakvih arhivskih tragova. Nije sačuvana niti jedna stvarna arhivska potvrda iz koje bi se vidjelo da se herojstvo što ga je Mila Gojsalić izvela 1530. doista i dogodilo. Mogućnost da je njezina životna priča bila izmaštana, da joj je predložak bio sama Marulićeva Judita od koje je Mila Gojsalić bila mlađa samo desetak godina, sasvim je otvorena.

Činjenica jest da se u brojnim naraštajima nakon 1530. pripovijedalo kako je ova poljička cura, nakon ljubavne noći koju je silom provela u čadoru turskog vojskovođe, pred zoru u zrak digla barutanu i čador svog neželjenog ljubavnika Ahmed-paše.

Herojski čin i samoubojstvo djevojčino dogodili su se nakon što ju je Turčin obljubio pa je onda poput biblijskog Holoferna i Juditina ljubavnika pijan zaspao na odru koji je maloprije, barem njemu, bio ljubavnim gnjezdom. Djevojka je pred zoru kradom napustila tu ložnicu koja je njoj bila smrtna postelja, pa umjesto da je usnulom ljubavniku odrubila glavu kao što je to učinila Judita, ona je odmah kod izlaznih vrata istrgla neku baklju i onda s njom u zrak digla i svog silovatelja i njegov vojni logor.

Za razliku od biblijske udovice Judite koja je ljubavniku i neprijatelju Holofernu nakon ljubavne noći odrubila glavu i koja se s tom glavom kao pobjednica vratila u svoju Betuliju, gorštačka heroina iz roda Gojsalića nije u stvarnosti željela trijumfirati. Ona nije poput Judite bila udovica, nego se zato što je u trenutku tjelesnog oskrvnuća bila djevica odlučila ići do kraja.

Ona se po napucima svetoga Augustina, a naročito Jeronima Dalmatinca, na kraju svoga kratkog životnog puta odlučila na ritualno samoubojstvo, i to zato da bi u propast zajedno sa svojim povrijeđenim ponosom odnijela i islamske neprijatelje svoga roda.

Mila Gojsalić, djevica u trenutku Turčinove obljube, izabrala je dvojni, a to će reći sasvim literarni i ponešto melodramatski rasplet, izabrala je seksualni odnos, ali nakon njega i smrt s političkim happyendom.

Smrt Mile Gojsalić je ritualna i ona je uslijedila nakon neželjene obljube. Pri svemu tomu poljička Jeanne d'Arc, dok gori u požaru koji je sama izazvala, kao da dolazi iz nekih društvenih sukoba i priča našeg doba i kao da podsjeća na herojska samoubojstva takozvanih crnih udovica iz Groznog.

Mila Gojsalić u svojoj djevičanskoj priči i u svojoj žrtvi na svoj način sasvim je dobar iskaz krize što ga je u njezinu vremenu doživljavao viteški duh i njegova ljubavna ispraznost. Mila Gojsalić taj mit o viteškoj ljubavi ismijava svojom čistom žrtvom koja se u hrvatskom nacionalnom biću usred, tada aktualnih građanskih ratova, morala ukazati kao dobar primjer čistoće ženskog herojstva i njezine žrtve.

Sve ovdje rečeno nije bilo dovoljno pa da se Mili Gojsalić barem iz pedagoških razloga ozbiljno preispita mitološki i antropološki status. U hrvatskoj sredini koja se u mnogim prilikama i danas znade podičiti mitskim junaštvom, u sredini koja i danas ima mnogo nevolja oko prošlih pa i sadašnjih aktera toga junaštva, u toj sredini još i danas nisu jasno demarkirani odnosi herojskog pojedinca i institucije, a nije jasan ni fenomen društvene korisnosti herojskog čina.

Ima u nas, naime, neki čudan nesporazum oko toga što jest, a što nije društveno korisno herojstvo. Nije ni dan-danas u hrvatskoj tradicijskoj kulturi posve jasno koliko je herojstvo uopće uklopljeno u institucijsku kulturu, a koliko je od nje odstranjeno.

Posve je nedvojbeno da je vitalnost hrvatske gorštačke zajednice u povijesti, a i danas, znala dojmiti vanjskog promatrača. On se, promatrajući tu zajednicu, morao desetljećima navikavati da se u njezinu slučaju ne divi karakternoj zaokruženosti glavnih protagonista, nego mu je bilo nužnije da se osposobi da uoči stvaralačku ulogu što je ti pojedinci, a naročito žene, imaju u mehanizmu svoje patrijarhalne zajednice.

To je prije svega značilo da je taj promatrač morao uočiti kako su te gorštačke heroine morale u svom vlastitom djelovanju prihvatiti sasvim transgresivni pojam herojskog čina. Njega je prirodom stvari manje zanimalo što taj gorštački narod čini i što vjeruje, a mnogo više ga je počeo zanimati način na koji on iskazuje svoje herojstvo i kako ono funkcionira u narodnom životu.

Osnovni etički problem gorštačkih herojskih činova, a takav jedan je svakako onaj Mile Gojsalić, jest u tomu što u hrvatskoj mediteranskoj Zagori stvaralačka uloga pojedinca nije nikad bila povezivana s onim što bi se moglo nazvati njegovom društvenom djelotvornošću, nego se gotovo redovito iskazivala kao opstrukcija establišmenta i kao negiranje svega što bi ovaj mogao značiti.

I u tom slučaju na djelu je čest princip da jedan te isti element neke civilizacije u kulturi jednog naroda postaje dominantan dok ga se u nekoj drugoj sredini može posve lako zanemariti.


Retorika herojstva

Društvenost hrvatskih Zagoraca u njezinim najdelikatnijim oblicima karakterizira jedan sasvim obrnuti red društvenih vrijedosti u kojemu dominira iracionalizam vidljiv prije svega u postupcima herojskih aktera.

U herojskim činovima hrvatskih gorštaka oduvijek, a tako je i dan danas, smisao nikad nije bio u tomu da im se osobnosti podčine nekoj višoj kolektivnoj logici, a što bi se s obzirom na njihovu patrijarhalnost očekivalo.

U stvarnosti ovih je bilo suprotno pa je cilj naših heroja, ali i heroina bio da svoje prestupničke, a ustvari osloboditeljske geste bez ostatka zasnuju na iracionalnim odlukama. Njihova su herojska djela i u stvarnosti i u fikciji bila izvedena s jednim posebnim talentom za prijestup, s nekom čudnom karakternom osobinom koja proizlazi iz genius loci tih gorštačkih krajeva, a ona se krije u činjenici da su se kod naših heroja njihove vlastite emotivne i kreativne pobude uvijek usmjeravale prema brojnim zadaćama, ali nikad prema pukoj reprodukciji ili prema banalnom sudjelovanju u svakodnevlju.

Mila Gojsalić nakon Turčinove obljube ne želi više živjeti u svom društvu jer ona odbacuje mogućnost života u sramoti. Za nju to znači odbacivanje života u laži. Ona zbog toga bira smrt od vatre koja je ovdje simbolično iskazala njezinu borbu za istinu i njezinu borbu sa samom sobom i s cijelim svijetom.

U herojskim postupcima ove zagorske heroine, u njezinoj izokrenutoj kalkulaciji s djevičanstvom, suvišno je tražiti bilo kakvu sistematizaciju zatečenog vrijednosnog sustava. Nema tu niti očekivanosti, niti uljudne ravnoteže, pa nema ni dobrog ukusa. Ali zato ima neke plemenite neodgovornosti i obilja elementarne ljudskosti. Konačno, ima u gorštačkim herojima nadasve aktivnog oslobađanja vlastite osobe od svih obveza da se djeluje racionalno.

Retorika i logika gorštačkih herojskih djela nastaje tako redovito kao pobuna protiv autoriteta, nastaje kao svetačko oponiranje ustanovljenom vrijednosnom i političkom sustavu. Nitko u tom sustavu vrijednosti nije nikad poželio sebe podčiniti institucijama moći. Svatko u tom društvenom sustavu prije svega uništava simbole moći, i to čini melodramatičnom lakoćom. Svatko u tom sustavu vlastitu patnju pretvara u opću sreću, a život na zemlji u izravnu kalkulaciju s vlastitim nebeskim životom.


Fabulativna seljančica

U priči o Mili Gojsalića gorštačka se društvenost fiksirala na samom rubu zločina, ona se ondje poigravala vlastitom depresijom koja je nastala odmah nakon gubitka tjelesne nevinosti, ali je onda kad se suočila s vlastitom dubinom s lakoćom nekog srednjovjekovnog teologa, ali ne na papiru nego na vlastitom tijelu, razriješila najdublja pitanja života i smrti, odgovarajući na njih prividno jednostavnim, a ustvari najdubljim odgovorom: vlastitom žrtvom za druge.

U tako uspostavljenom sustavu vrijednosti Mila Gojsalić daruje svoj život ne idealima nekih konkretnih institucija, ona ga ne daruje idealu neke zajednice, niti neke religije, niti roda, makar je to sve bilo implicirano u njezinoj žrtvi. Ona svoju ljudskost uspostavlja isključivo prema svojoj mjeri pa zato u slojevima prethodne hrvatske kulture, u njezinim zapletenim i nesvjesnim, u njezinim mitskim slojevima svako malo zabljesne neki uvjerljivi ljudski krik, neki uspjeli pokušaj u kojem ljudskosti pođe za rukom pokazati da njezino tijelo ne djeluje po pravilima i da njemu nisu važni neki racionalni razlozi.

U herojskom činu Mile Gojsalić ukazuje se sav paradoks Zagore i njezinog mitskog heroizma. I dok su se u renesansi uz europske dvorove pisale i igrale drame o posrnulim ili poludjelim kraljevima, dok su se ondje varirale fabule o ubijenim i propalim božanskim vođama, dotle je u hrvatskoj Zagori ideal vršnjacima i vršnjakinjama tih Europljana bio neposluh navodno poslušnih, snaga slabih.

Iz predstave o Mili Gojsalić

U nas se, paradoksalno, događao mitološki uzlet nemoćnih, njihov patetični i gotovo svetački uspon na Parnas domovine koja često u tom vremenu nije uspijevala biti mnogo većom od jedne doline, jednog otoka ili jednog grada, prostora koji je upravo Marko Marulić, otac knjiške Judite pa zato i stvarne Mile Gojsalić, imenovao jednostavnim i zvučnim pojmom: patria.

Mila Gojsalić bila je jedna od herojskih žena hrvatske razuđene renesansne republike. Premda nepismena, ova hrabra seljančica iskazala je visokim fabulativnim nabojem svoje geste duh herojstva i tjelesne čistoće.

U buktinji u koju se pretvorila, ona je naslutila krizu modernog svijeta, naslutila mu je ispraznost barem onoliko koliko i Zrinski kad s mačem u ruci izlazi pred turske puščane cijevi na nekom sigetskom mostiću. Ali ove žrtve koliko najavljuju ispraznost vremena, toliko najavljuju smisao domovinske žrtve. Ovdje u ovim pričama nema nikoga koji bi žrtve spasio od Turaka. Nema Derenčina da za šaku dukata spasi svoju Robinju od Turaka.

Mila Gojsalić sebe je morala spašavati sama, a za takvo što imala je samo mit iz kojega je došla i u koji se vratila.

 

Bila je inspiracija Šenoi, Meštroviću i Gotovcu

O Mili Gojsalić, premda nije sačuvano stvarnih arhivskih potvrda, postoji vrlo bogata dokumentacija u narodnom pamćenju, ali i u samoj središnjoj matici hrvatske umjetnosti. O njoj ne pjevaju samo narodni pjevači, niti o njoj pripovjedaju isključivo seoski tradicionalni kazivači.

Nju je opjevao August Šenoa, njezin lik isklesao je Ivan Meštrović, a operu o njoj skladao je Jakov Gotovac. Ona je u svim tim djelima primjer mlade seljanke, jednostavne i neuke, ali s urođenim osjećajem da stvari vidi onakvima kakve jesu i da svojim jednostavnim gestama najavi buduće događaje.

Po tome ona je i svojevrsna srodnica bokeljske blaženice Ozane pa su se u njezinom duhovnom i fizičkom tijelu sastali duh balkanskog kontinenta i mediteranskog commonwealtha.

Povezani članci

Who's Online

We have 257 guests and no members online