Oprostite mi prešućeno: predstavljanje zbirke pjesama Vladimira Tomaša

Bivši učenik naše Osnovne škole "Jesenice" Vladimir Tomaš, danas student Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru, predstavit će svoju debitantsku zbirku pjesama "Oprostite mi prešućeno" u prostorima Gradske knjižnice Marka Marulića Split, u srijedu, 27.11.2019. u 19 sati. U predstavljanju zbirke sudjelovat će: Renata Kovačić, prof., Filip Škifić, moderator i Vladimir Tomaš, autor zbirke.
U nastavku članka pročitajte što je o svom bivšem učeniku Vladi na stranicama škole zapisala Renata Kovačić, njegova učiteljica Hrvatskog jezika..

Svijet upoznati možemo jedino u vlastitim dubinama

Piše:  Renata Kovačić
Izvor: OŠ "Jesenice" Orij


Jezične vještine božanski su dar čovjeku. S njima se dijete rađa i razvija ih kroz sva životna razdoblja, a ukoliko ga neka teža bolest ne ometa, neprestano do kraja života.

Mi, učitelji hrvatskoga jezika, u petom razredu uvijek dobijemo marljive učenike koji rado govore, slušaju, čitaju i pišu o vlastitim i drugim iskustvima, zapažanjima i svjetovima.

Vladimir TomašI Vladimira sam tako počela poučavati s dvanaest godina. Svima je poznato da je zadaća učiteljice pratiti, upućivati, razvijati dobre strane i motivirati učenika u raznim aktivnostima. Kod Vladimira je poučavanje bilo jednostavno: on je na svaki korak poučavanja, odgovarao sljedećim korakom unaprijed, u svim područjima rada. Pogotovo je to dolazilo do izražaja u usmenom i pisanom izričaju.

Kako su razredi osnovne promicali, ti koraci su bili sve dalji i dalji.

Sjećam se mnogih nastavnih situacija kada sam bila zatečena njegovom brzinom refleksije i dubinom promišljanja. Npr. kod terenske nastave u Slimenu i posjetu rodnoj kući i muzeju pjesnika Josipa Pupačića, kad je već u autobusu na povratku napisao cjelovit osvrt i predao mi ga prije izlaska iz autobusa.

Ili kako je već u sedmom razredu postao učenik-mentor koji je vodio novinarsku grupu za početnike te sastavljao plan rada, testove i materijale za vježbu.

Također, jednom je na županijskom natjecanju vodio naše učenike s omiškom školom jer sam ja dobila gripu. Poslije su mi kolege zahvalile jer je ispalo da je više on njima pomagao, nego što su one trebale brinuti za njega.

Brojne su takve anegdote u kojima je Vladimir bio glavni lik. Slali smo tada i njegove pjesme na sve pjesničke smotre  za koje smo čuli: Lidrano, Ča more judi, Tin i ja, Dani Josipa Pupačića, Poj riči materinske, Čakavski sabor itd. i dobivali brojna priznanja.

Uobičajeno je da vam učenici pišu neko vrijeme, a potom se umore, no Vladimir je uvijek tražio više. Uvijek je pisao i brusio svoj pjesnički dar.  Paralelno s time, otkrili smo i njegove izuzetne recitatorske sposobnosti kojima se on bavio tijekom srednje škole, privremeno zapostavljajući pisanje.

Po meni je to bio dobar put kojim će unutarnji svijet sazrjeti u suptilni suodnos  zvuka riječi s njihovom semantikom što se očituje u ovoj zbirci gdje se Vladimir i fizički trajnije odvaja od roditeljskoga doma odlaskom na studij u Zadar.

Pjesničke slike koje nam donosi u svojim pjesmama zaista su slojevite. U njima se osim zvuka i boja, nižu čitave skale osjećaja i zapažanja koje valja polako otkrivati i uživati u tome.

Prikaz je to i unutarnjeg i vanjskoga života koji u tim pjesmama daje refleksiju na nešto tako jednostavno, a ipak neobjašnjivo kao što je život.

Jer, Vladimir podcrtava da mi nastajemo i prolazimo u vremenu koje je postajalo i koje se nastavlja bez ikakve stanke u kojoj bi se život mogao izračunati jasnom matematičkom formulom.

On je svjestan ogromnog iskustva nasljeđa koje dobivamo rođenjem i koje nosimo sa sobom, ali je on na taj teret ponosan i pažljivo ga želi darovati nama tako da ga povezuje s onim što smo sada i ovdje.

Na taj način, poziva nas u svoj svijet slobode i tajni koje nas čine bogatijima za predivne svjetove koje svi nosimo u sebi, ali i radosnima jer ih dijelimo s drugima.

Dragi Vlade, hvala na tom "obogaćivanju" iznutra!