Uboja san misto za parkirat odma kod Bedema i napravija dva koraka do Pazara. Došeta san do Slatinke: “Zdravi bili! Pošto su van šparoge?”. “E, kako ste mi?”, pozdravila me: “Mac je dvajstpet kuna”. Nije baš ni jeftino, ali ajde, za šparoge nikad ne škrtarin. Nikad se ne cjenkan na Pazaru, možda mi je to greška. Don Vito Corleone je, recimo, pod stare dane samo iša po pazarima i cjenka se za kupus i ravanele. Valjda još nisan doša u tu fazu, ka ni u oni kasniji stadij, kad osobno s puno ljubavi uzgajaš pome i čimulice u vrtlu. Na Pazaru na livome kraju glavnoga banka dominira impozantna figura Posljednje Slatinke, a na desnome kraju glavnu rič vodi jedna od dvi bjondaste sestre Podstranke, simpatična žena od kojih pedesetak godina, koja zna i moju Papučicu iz susidnoga Dugog Rata. Lavica Slatinka i tigrice Podstranke kraljice su Pazara, piše dugorački zet Robert Pauletić o tome zašto u Splitu triba ić na stari dobri pazar, a ne u trgovačke centre...