Trstih u gostima

Splitska knjižnica Trstenik već par godina njeguje svoju književnu grupu pod nazivom TRSTIH s kojom u suradnji s gostima, vrlo zanimljivim stihotvorcima ovog kraja i više ili manje afirmiranim autorima,  marljivo priređuje književne večeri u kojima publiku u pravilu šarmiraju lijepom rječju, stihom, decentnom glazbenom pratnjom ili kakvom popratnom ili prigodnom izložbom, a sve u cilju senzibiliziranja članova knjižnice i svojih sugrađana za poetsko stvaralaštvo te ih i druženjem u lijepim večerima potiču na čitanje, odnosno pisanje, ili pak na predstavljanje javnosti svoje poezije ili proze. "Trstih u gostima" održan je prije par dana na Splitskoj Brodarici, u tamnošnjoj knjižnici na 9. katu POS stambenog kompleksa. Svojim pjesmama iz prve, nedavno javnosti predstavljene, zbirke pjesama "Splita mi je puna kita" predstavio se publici splitski novinar, urednik i odnedavno "ukoričeni" pjesnik Siniša Kekez. Idealna je to prigoda bila (a pogotovo nakon propuštene promocije zbirke)  nakon napornog radnog dana svratiti pri povratku doma na ugodno i opuštajuće predvečerje ispunjeno lijepom riječju i stihom. Iznenadilo me, priznajem, koliko su se organizatorice i moderatorice Vesna Jukić-Oštrek i Nada Vučičić pripremile za ovu večer (koja je dogovorena čak prije pet mjeseci!) i s koliko su studiozno pristupili Kekezovoj poeziji. Na akustičnoj gitari pauze se ispunile kratke, pa i nešto duže, glazbene numere sve u odabiru Đela Kekeza i izvedbi popularnog Gordana Šegvića i na Žnjanu još popularnijeg Denisa Šarića Šumija, dok je pogled brojne publike ("..jer danas je Dan publike", zgodno je primjetio dovitljivi pjesnik) često lelujao među anđelima i ostalom nebeskom svitom, motivima prve samostale izložbe slika Zdravke Bilandžić "Anđelu pod krilom". I tako, okruženi anđelima i u društvu anđelica u publici, uživali smo u Kekezovim stihovima.. Slično događanje moglo bi se uskoro, ako se zvijezde nad Omiškom Dinarom dobro poslože, dogoditi i Omišu.. ili Dugom Ratu.

Piše: Mladen Banović
Foto: FB Trstih

Trstih u gostima: Siniša Kekez - Splita mi je puna kita


Duša pamti svoje porijeklo

    Vesni. I Mati Parlovu, pjesniku i svjetskome prvaku

Duša pamti svoje korijene i svoje porijeklo.
Moja duša voli more,
pokraj kojega sam se rodio,
voli sport, smijeh i zajebanciju,
maštanje i mozganje.
Duša voli livade i brda,
djetinje boje i mirise predačke omiške Zagore.

Ali što ovu hrvatsku dušu veže za Bosnu
u kojoj je, sa mnom, samo u par navrata nakratko bila?
Zašto voli sevdalinke, amidžu Idriza i osojnu stranu ulice,
zašto duša ljubi Mostar, Travnik i Sarajevo?
Kao da sam s rajom na divanima sjedio,
kao da sam možda baš iz Bosne ovamo došao.

Što ovu primorsku dušu vuče u Vojvodinu,
gdje sam samo par mjeseci mjesečario u vojsci?
Zašto duša voli starogradske pjesme,
zelena polja i visoka žuta žita,
žetve Van Gogha i Neila Younga,
kad sam s balkona gledao samo sivi beton i plavo more?

Zašto ova krštena duša voli romske pjesme, violine i Čardaše,
kuće od lima i ćerpiča,
zašto duša voli Šabana Bajramovića?
Koju strunu dira violina,
koji to botun u duši aktivira dugmetara
pa povjerujem da je Bitola moj rođen kraj,
a moje srce puno s jadovi?
Kao da krv Balkana, kroz arteriju Dinariđa, teče i kroz ovo tijelo.

Što ovu katoličku dušu vodi u duge stepe,
zašto voli suzne romanse i plameni kazačok,
veselu široku harmoniku i bolnu violinu?
Zašto Čehova, Dostojevskog i Čajkovskog
duša gleda kao najbliže rođake,
kada ona nikad u Rusiji nije bila,
a s ovim tijelom vjerojatno i neće?

Zašto ova slavenska duša voli germanski red?
Iako dijete gastarbajtera,
nikad u Njemačkoj nisam bio.
Postoji li tajna veza Nijemaca i Vlaja koju ova plavooka duša zna?

Zašto duša voli vesele i tužne židovske pjesme,
smiren temperament i mudrost Bellowa i Kertesza,
vjeru u knjigu i pamćenje,
kada nikada u Izraelu nisam bio?

Što ovu bijelu dušu vuče u daleku Afriku?
Uz Cesariju Evoru isplakala je ona sve afričke rijeke,
za nju Salif Keita kao da je iz Splita.
Duša pamti vruća vječna ljeta,
brončana tijela, ritam i snagu Afrike,
široke baobabe i moćne nosoroge,
jednostavan život bez umnjaka
i žene bez grudnjaka.

Za ovu europsku dušu Houston uopće nije problem.
"Country roads tako me home"
duša je pjevala puno prije mene.
Johnny Cash njen je otac,
a Kris Kristofferson i Emmylou Harris brat su joj i sestra.
Tex-mex i njena je meka granica,
i ona, sentimentalna, živi strasti i suze Meksika.

Ova gregorijanska duša ježi se na himne gospela,
voli propadajući stari Jug, prašinu i kolibe.
Duša voli soul i ženske prateće vokale.
Njoj je svaki dan "Summertime",
a oči vlažne od znoja i suza.

Duša ima dugi predživot i korijene,
čiji smo mi samo kratkotrajni izdanci.
Pamti duša kad je prošla Afrikom,
i došla ovamo sa širokih žutih stepa,
praćena violinama i harmonikama,
Vlasima, Romima i Čerkezima.
Sjeća se duša osojnih strana Bosne i kamena Hercegovine
s kojih je došla evo skoro do mora.
Duša zna da je prerija sestra Zagori, a Dinara Karpatima,
zna ona i koja je ura na Uralu.

Ja tijelom jesam sada ovdje,
ali dušom sam u Vojvodini i Ukrajini, pustinji i stepi,
u luku spajam istočni i zapadni Mostar,
trčim s Bušmanima,
pjevam u Gevgeliji u sedamosminskome ritmu,
jer duša je sedam osmina duha,
a naše je vrijeme tek osminka u njenoj neprekidnoj simfoniji.
I tko uspije doći u kontakt s dušom,
poljubit će sam dah života.


   - Siniša Kekez

Povezani članci

Who's Online

We have 225 guests and no members online