DUGI RAT

Koliko je Split "gladan" dobrih koncerata (ali i koliko je zahebano organizatorima prognozirati odaziv Dalmatinaca i "napuniti" splitsku Arenu da pokriju troškove i da, naravno, zarade) govori nam iskustvo od ovog petka, kada su svi koji su ludih osamdesetih izlazili i provodili se uz (pop-)rock zvuke novog vala (kako domaćeg, tako i inozemnog) pohrlili na koncert škotskog banda "Simple Minds". Čak mi nije bila ni tlaka gužvati se u velikom (ne)redu pred ulazom "A" (vrijeme ide, samo gužve pred splitskim klubovima ostaju :-) kad sam vidio kojom sam ekipom okružen. Ne cvikaj generacijo! Bit će koncerata. Nećemo morati svaki misec partiti put Zagreba na spektakl. Valjda će se nakon ovog nešto od dvoranskih pop-rock-jazz spektakla zakotrljati i Dalmatinom prema jugu ...

SASVIM OSOBAN MINI OSVRT

Simple Minds u Splitu

Piše: Mladen Banović

Vlatko je počeo prangijanje dok sam još bio par metara pred ulazom. Kad smo napokon ušli donji dio dvorane već je bio skroz popunjen. Gornji dio bio je prazan.

Nakon skoro polusatne svirke Stefanovskog i njegovo tria i pauze pred izlazak Jima Kerra i društva, parter se najvećim dijelom popunio, a u dvorani je moglo biti, odoka procjenjujem, oko šest ipo, sedam tisuća duša.

Kad su Škoti napokon izašli na binu uz svjetla reflektora počeo je show na koji su prisutni, posebno ekipa na tribinama, ispočetka nekako mlako reagirali. Znao sam dobro što je mene smirilo.. Dobra spiza u obližnjem restoranu i boca vina.. Trebalo je udrit dobar temeljac za nadiolazeću rock feštu!

I kad je fešta napokon krenula - razočarenje. Srećom, jedino večeras. Dobro, ako ne računamo barem desetak prekrasnih dama uokolo koje su očito nekom zabunom odabrale drugog pratitelja večeras..

Zvuk, zvuk koji je dopirao do mene mi je iz početka bio prava katastrofa. Hebem ti akustiku ako išta razumijem Kerrov vokal! Neprepoznatljivo..

Vjerojatno je tonac uspio popraviti stvar jer nakon par pjesama sam potpuno zaboravio na tu sitnicu, pa čak i na tete okolo, te počeo uistinu sasvim uživati u doživljaju i cupkati zavaljen u ne baš udobnom sljedećem mjestu, skačući tek na refrene i sporadično plešući kao svaki mladi 'penzioner' koji je "preživio" lude osamdesete.

Kako je koncert odmicao publika je bivala sve zaigranija, a parter je stari pjevački show mačak i njegova ekipa ubrzo - raspametio. Kreševo je usljedilo u polusatnom bisu kojeg bi Vam valjda samo naš Čiko mogao uspjeti pokušati dolično opisati (ja se ne usuđujem ni pokušati) a da u čitatelju ovih redaka izazove barem koji mikroamper onih trnaca koje su prostujali kroz moje arterije te večeri tog petka trinaestog u Spaladium Areni.

Neću sad spominjati da nas nije pustilo poslije u "Vanille" zbog sportskog dress code-a, da je bilo tužno poslije zvuka Simple Mindsa začuti što to trešti iz punih kafića nasuprot bazena, da me je čekalo prilično radno subotnje jutro koje je već odavno započelo,..

Dobro došli u sadašnjost.