Ivo Pervan: Pozovimo turiste na fotosafari

lipotaIvo PervanPregršt činjenica pokazuje da je Ivo Pervan fotograf velikog formata. Iza njega je čak 30 fotomonografija s vlastitim autorstvom, a u stvaranju više od 60 sudjelovao je kao koautor. Potpisao se, među ostalim, na već kultnim knjigama ‘Boje Hrvatske’, ‘Hrvatska obala i more’, ‘Umjetničko blago Hrvatske’, ‘Alka’, ‘Grad Dubrovnik’, ‘Nepoznata Hrvatska’... i na najnovijoj fotomonografiji Splita, s uvodnim tekstom Jakše Fiamenga. Rođen je u Splitu 1947. godine, a djetinjstvo je proveo u Zadvarju. Studirao je pravo i ekonomiju, a fotografijom se počeo baviti u srednjoj školi. Ivo Pervan razgovarao je s Mladenom Krnićem, novinarom Slobodne Dalmacije ...


FOTOGRAF KOJI ZA SOBOM, MEÐU OSTALIM IMA TRIDESET FOTOMONOGRAFIJA I TRIDESETAK SVJETSKIH PRVIH NAGRADA, A PRED SOBOM IMA IDEJU KAKO FOTOGRAFIJOM PUNO BOLJE PROMOVIRATI HRVATSKU U SVIJETU

Ivo Pervan: Pozovimo turiste na fotosafari


Goste bismo vodili na naše prirodne i kulturne ljepote, instruirali ih u snimanju, ovdje bi boravili i trošili, a fotografije koje bi napravili bile bi tamo, u svijetu iz kojeg su došli, fantastična i besplatna promocija Hrvatske. Je li to teško?


Piše: Mladen Krnić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Vaše referencije izvanserijskog fotografa, stečene i mnoštvom prestižnih nagrada, čine vas pravim Ivo Pervan„medijem“ za odgovor na pitanje o tome što su osobine dobrog fotografa?

Referirat ću se odmah na riječ „dobar“ u vašem pitanju. Jer, da bi bio fotograf, ne treba biti bogzna što, ali dobar fotograf, e to je već sasvim druga stvar. Ali, da ne duljim, da bi onaj s aparatom u rukama bio dobar fotograf, najvažniji je uvjet da bude dobar čovjek. Jedino je to neizostavno.

Priznajem, niti sam očekivao takav odgovor, niti ga u glavi mogu proknjižiti kao sasvim razumljiv. Mislio sam da se tu ipak radi o talentu, treningu, instinktu...

Objasnit ću, naravno. Pod onim dobar čovjek, odnosno dobar fotograf, podrazumijeva se osoba koja poštuje i voli svijet oko sebe, taj sveprisutni „objekt“ koji snima: čovjeka, pticu, mrava, nebo, list, more, komarca, kip, čipku, stablo, ribu, pločnik, jutro, oblak...

Sve oko tebe je oltar koji su ti Bog ili priroda, tko u što vjeruje, stvorili i stavili pred oči i pred objektiv. Zato ne zgazi mrava, ne pljuj u vjetar, prilagodi se, koristi mozak.

Dobar čovjek, to znači i suzbiti vlastiti ego pred svim tim, svesti sebe na mjeru manju od svega što te okružuje, ali učiniti to iskreno, čak i u onom smislu da ne podlegneš kakvom komplimentu da si nešto izvrsno snimio, da ti je fotografija savršena.

Moj me profesor na ekonomiji, sada pokojni Josip Sudar, na to stalno upozoravao: ako ne savladaš ego, na dobrom si putu da odeš na krivi put! A meni izgleda da je puno ljudi, općenito, ne samo među fotografima, na krivome putu! Ne znaju se nositi s vlastitom predodžbom o sebi.

Dobro, kad se „pripitomi“ ego, onda, pretpostavljam, dolazi sve ono drugo što čini fotografa: strpljivost, dobro oko, znatiželja...

Ne izostavite radišnost, mora se, dok se dođe do vrhunskih slika, raditi puno, snimati stalno, svaki dan, baš kao što pijanist mora svirati ili nogometaš ići na trening i kad mu se da i kad mu se ne da. To će, udruženo s talentom, proizvesti dobre slike.

Možda je ovo prilika da vas pitam je li fotografija umjetnost. O tomu ima dosta prijepora, a vi, siguran sam, imate relevantan odgovor.

Mislim da nije. Možda bi bila umjetnost kad ne bi bilo kiparstva ili slikarstva. Kipar od kamenog bloka po svojoj imaginaciji i vještini „oduzima“ pojedine dijelove da bi nastala skulptura, slikar na prazno platno nanosi boju i kreira sliku, a fotograf registrira - ovo „registrira“ nemojte shvatiti vulgarno – postojeći, stvarni svijet.

Stoga držim da je fotografija posebno umijeće, sposobnost da se pronađe optimalno svjetlo, a to je zapravo i njezina definicija traženje idealnog svjetla-trenutka za snimanje. No taj trenutak, dakle fotografija, nastaje u glavi fotografa, u mozgu, odatle se, ipak, sve kontrolira, a oko je pomoglo da se motiv vidi i označi kao izazov.

Zato fotografa nitko ne može kopirati, on je reagirao brzinom svog aparata od osam tisućinki sekunde i svima to može pokazati, ali je samo on ostao gospodar onog čarobnog trenutka idealne svjetlosti.

Koliki je u fotografiji „udio čovjeka“, a koliki „udio tehnike“ ?

Fotografija, rekao sam, nastaje u glavi, a tehnika, alat, pomaže u postizanju dobrog rezultata. Sad su „aparature“ takve da se može snimati u potpunom mraku, s 18 tisuća asa, a film je imao 100 asa. I izbor motiva se proširio, sad se, s novim tehnikama, uđe recimo u ptičje jaje i snima se iznutra. To budu fenomenalne stvari.

Kako vi stojite s „tehnikom“, hoću reći, čime snimate?

Najviše sam radio s Nikonima, imam i drugih aparata, a sad sam kupio nešto najbolje što u svijetu postoji – uzeo sam kredit na sedam godina i platio 27 tisuća eura za digitalni Hasseblad, mislim da je to prvi u Hrvatskoj.

O vama u javnosti, ne samo stručnoj, postoji predodžba da ste fotograf specijaliziran za snimanje naše „kulturne i prirodne baštine“. Što kažete na to?

Ja bih, recimo, rekao da sam fotograf kojeg zanima struktura, jer sve ima strukturu, čak i glatka površina, samo je treba znati pronaći i snimiti. Da samo vidite to čudo strukture cvrčkova krila, ili riblje peraje, ili pločnika u nekoj uličici u Getu.

No, ne bježim ja ni od te kvalifikacije koju ste spomenuli, doista sam puno godina uložio u snimanje onoga što se najkraće zove ljepota Hrvatske. To mi se s vremenom uspostavilo kao nekakav fah, na tom sam polju najviše radio i objavio, ali ja ni inače ne vjerujem puno u one koji kažu da mogu sve i znaju sve, pogotovo u fotografiji.

Fotografija Ive Pervana

Ne biste se, znači, olako upustili u snimanje, recimo, nogometne utakmice ili kazališne predstave?

Ne bih rado. Jedna su pravila za snimanje sporta, druga za modu, treća za vjenčanja. U ovoj mojoj orbiti opet vam je stotinu podvrsta, ne snimaš isto ptice i kukce, niti stabla i cvijeće, jedno je snimanje iz zraka, drugo pod vodom, treće na suhom, jedno u ratu, drugo na plaži. Ako ideš na sve, dugoročno radiš protiv sebe, ne može ni glazbenik naučiti note, pa onda svirati sve instrumente.

Jesu li vam i planovi – nakon nedavna objavljivanja fotomonografije Splita - vezani uz specijalnost „litretavanja ljepote“?

Radim na kapitalnoj knjizi „Hrvatska kulturna baština“, koja se realizira uz dragocjenu financijsku potporu Croatia osiguranja. Urednik je Joško Belamarić, dizajner Nenad Dogan, slike su moje.

Slijedi i „Monografija BiH“, prva, za koju me angažirao Ivica Pandžić, monografija „Hercegovina – zemlja svjetlosti“, nastala na inicijativu Bože Skoke, profesora komunikologije iz Zagreba, upravo je pred promocijom, a vjerujem da neće dugo proći ni do realizacije „Slika Dalmacije“, za što su mi potporu dali župan Ante Sanader i nekolicina gradonačelnika.

Obećavam da će to biti nešto uzbudljivo i novo, snimljeno na manje dostupnim mjestima i u trenucima kad su ljudi već išli leći ili se još nisu digli. Radit ću i monografiju o dosad neotkrivenoj ljepoti Šibenika, zahvaljujući angažmanu „domaćeg čovjekaPrgina.

I kad smo kod planova, da ne zaboravim, zagrebački gradonačelnik Bandić – čovjek koji očigledno shvaća golemu moć fotografije – upravo je prihvatio moju ideju da se u Zagrebu osnuje agencija za fotopromociju Hrvatske i već operativno radi na njezinu uspostavljanju „u prostoru“.

Lijepo je čuti, ali ne vidim da vas – osim načelne potpore za fotomonografiju Dalmacije – oFotografija Ive Pervanavdje kod kuće nešto osobito „priznaju“.

Istina, nitko nije prorok u svom selu. Ta me je ignorancija na neki način otjerala iz Splita i sve više radim i živim u Zagrebu. Osim Kureta, od splitskih poteštata potpore ni razumijevanja nisam imao, molio sam od Grada radni prostor – što su dobili mnogi daleko od moga rejtinga – ali ništa. Kod nas je sustav inertan i sve ovisi o inicijativi i mogućnostima pametnih i sposobnih pojedinaca, a takvih srećom ima. Ali, ne žalim se, osim što bih volio da u Splitu pruže veću šansu drugim dobrim fotografima.

Ima li ih?

Da ima li! Svojedobno „mlada“ ekipa fotoreportera Slobodne DalmacijeDubravec, Vukičević, Biljak, Bašić, Babić... – izgradila se u svjetsku vrijednost. Tu su i stari meštri, Verzotti, Klarić, dolaze i mladi, inkubator su im odlični splitski fotoklubovi.

Koji se od njih hvali vašim članstvom?

Nisam član ni u jednome.

Kako je to moguće, pa autor ste – ako ništa drugo – svih fotografija u ediciji koju je glasovita američka agencija „Print“ proglasila najljepšom knjigom na svijetu?

A, eto. Ne volim se gurati. Ni u tome, ni inače, ali bih ipak volio na kraj ovog razgovora ugurati, ako je moguće, jedno moje zapažanje, gotovo muku, i jedan prijedlog onima koji u ovoj zemlji odlučuju.

Diktafon je vaš!

Ja već godinama uporno tvrdim da fotografija ima iznimnu moć u promoviranju naše zemlje, posebno i naročito njezina turizma, ali da oni koji upravljaju to ne shvaćaju, ne vide i, zapravo, posebno u turizmu, vrlo loše rade.

Ljudi u turističkoj nomenklaturi kao da se natječu u inertnosti i ignoranciji, većina ih misli da je slika hotela turistička fotografija, a to je tek fotografija turističkog objekta, snimljena da bude puka informacija, bez atmosfere, bez „onog nečeg“ što poziva da se dođe baš u taj naš hotel, u našu zemlju.

Njima je nerijetko najveći domet poslovne goste odvesti na ručak i pokazati im našu gastronomiju tako da naruče ono što oni, domaćini, najviše vole jesti. Ivo Sanader jest predsjedniku Bushu predao moju knjigu „Boje Hrvatske“, ali to je tek proplamsaj naše promocije ljepotom, fotografija se može i mora mnogo šire koristiti za – našu korist.

Najviše mi je žao što na upozorenja i prijedloge nitko ne reagira, na jedno uđe, na drugo izađe. Evo sad, ovog trena, „turističkoj vlasti“ predlažem da zasnuje i ozbiljno razvije cijelu jednu novu granu turizma – fotosafari.

Goste bismo ovdje vodili na naše, mogu reći ekstremne, prirodne i kulturne ljepote, instruirali ih u snimanju, ovdje bi boravili i trošili, a fotografije koje bi napravili bile bi tamo, u svijetu iz kojeg su došli, fantastična i besplatna promocija Hrvatske. Je li to teško?

 

Izlagao širom svijeta

Pregršt činjenica pokazuje da je Ivo Pervan fotograf velikog formata. Iza njega je čak 30 fotomonografija s vlastitim autorstvom, a u stvaranju više od 60 sudjelovao je kao koautor.

Potpisao se, među ostalim, na već kultnim knjigama ‘Boje Hrvatske’, ‘Hrvatska obala i more’, ‘Umjetničko blago Hrvatske’, ‘Alka’, ‘Grad Dubrovnik’, ‘Nepoznata Hrvatska’... i na najnovijoj fotomonografiji Splita, s uvodnim tekstom Jakše Fiamenga.

Nema precizne evidencije o izložbama na kojima je sudjelovao, a izlagao je – osim u SAD-u, što se nada brzo ostvariti – širom svijeta: u Londonu, Parizu, Oslu, Kopenhagenu, Stockholmu, Berlinu, Bratislavi, Pekingu, Tokiju, Johannesburgu, Sofiji, Rimu, Montrealu, Melbourneu, Ljubljani, Aleksandriji, Budimpešti, Zagrebu...

Na svjetskom natječaju za turistički plakat u Beču 1992. godine donosi Hrvatskoj prvo mjesto za plakat s fotografijom Splita, da bi poslije za plakate sa svojim snimkama osvojio čak sedam svjetskih prvih nagrada, najčešće u kooperaciji s uglednim dizajnerom Borisom Ljubičićom.

Svojim je fotografijama predstavljao Hrvatsku na svjetskim izložbama EXPO 98 I EXPO 2000, zaslužio je svoje retke u Enciklopediji hrvatske umjetnosti i postao članom Svjetske asocijacije turističkih novinara FIJET. Zakićen je s više odličja i priznanja, a posebno se diči profesionalnom nagradom ‘Tošo Dabac’.

Ivo Pervan dobitnik je nagrade 'Mile Gojsalić - za opstojnost identiteta i očuvanje baštine'

Ivo Pervan dobitnik je i nagrade 'Mile Gojsalić - za opstojnost identiteta i očuvanje baštine'

Američka agencija Print njegovu je fotomonografiju ‘Dubrovnik’ proglasila 2004. najljepšom knjigom svijeta, a monografiju Zagreba Europski dizajnerski godišnjak počastio je titulom najljepše knjige Europe. Ukupno je svojim radovima osvojio tridesetak svjetskih prvih nagrada.

Rođen je u Splitu 1947. godine, a djetinjstvo je proveo u Zadvarju. Studirao je pravo i ekonomiju, a fotografijom se počeo baviti u srednjoj školi. S vremenom se specijalizirao za fotografiranje kulturne i prirodne baštine.


Ivo Pervan uhoda Božje ljepote

Netko je mudar za fotografa Ivu Pervana kazao da je uhoda Božje ljepote. On, pak, sam za sebe, ne bi nikad izgovorio, a vjerojatno ni p(r)omislio, tako omamljujuće riječi koje bi ga mogle zapetljati u blokirajuću mrežu samozadovoljstva. Jer, drži – u to se može uvjeriti baš svatko tko s njime progovori barem nekoliko riječi o svijetu fotografije i fotografiranja – da u poslu kojim se bavi za uspjeh i stalni rast ništa nije važnije od svladavanja vlastitog ega; da je distancija od svakog samoljublja i samoobogotvorenja uvjet bez kojeg se ne da „slikati“ svijet oko sebe. Barem ne onako kako Bog zapovijeda.

Tko hoće, može ga na račun njegovih fotografija od čije ekspresivnosti ponekad zaista zastaje dah, smatrati umjetnikom, ali Pervan ne ljubuje ni s tom kvalifikacijom – on samo, kako kaže, vodi računa da na fotografijama koje snimi bude raspoznatljiva atmosfera, a ne samo puki objekt.

I istina je, Pervan je fotograf atmosfere, njegov su ideal maniri i fotografije čuvenog National Geographica koji je, što se njega tiče, u toj branši učinio više dobroga nego svi ostali u svijetu zajedno: oni imaju kriterije ispod koji se ne ide, nije važno donijeti pet tisuća fotografija, neka ih bude pet, ali pravih, nabijenih atmosferom.

Dva puta odgledao je čak i film o „Mostovima okruga Madison, premda su drugi, a ne on, „prepoznali“ baš njega u nježnoj priči o ljubavi National Geographicova fotografa na zadatku...

Pervan je individualac, možda ne baš vuk samotnjak, ali svakako privržen ideji – sigurno i zbog razočaranosti u sustave bilo koje vrste, od političkih, turističkih i umjetničkih, uspavane, bezvoljne i nespremne podržati i koristiti „moć fotografije“ - da su pojedinci (ponekad i malo luckasti, što za sebe s ponosom priznaje) istinski motor pravih stvari i pothvata.

Tvrdo se udružio, iznimno kreativno, jedino s dizajnerom svjetskoga glasa Borisom Ljubičićom: s njim je na istim frekvencijama, prijatelji su, za njegove artikulacije kaže da su originalne do daske i, na kraju krajeva, zajedničkim su radom na knjigama, monografijama, plakatima... pokupili tolike svjetske nagrade.

I još, profesionalni mu je uzor od početka bio poznati fotograf Ivo Eterović; sjeća se da je na Mediteranskim igrama više gledao njega kako radi nego ono što se zbivalo na terenu. “Cijenim svaki posao u fotografiji, a posebno fotoreporterski. U odnosu na ono čime se ja bavim, njihova su pravila drukčija: važna je brzina uočavanja i brzina reakcije.

A to bi, otprilike, bila i definicija inteligencije.“

„Fotografije Ive Pervana imaju vlast nad vremenom. Posjeduju magijsku, u momentima bizarnu silu vezivanja očiju gledatelja za magle koje se povlače nad vodama, sutone zamršene u igličastim listovima borova i ljepljive poput kaplje smole ovješene o odebljalu čvornatost četinara“.

„Pervan doista ‘vidi’ čudesnost stvari i ne samo da je vidi nego je i osjeća čitavim svojim bićem te pozorni gledatelj njegovih fotografija može osjetiti da su nastale u trenucima estetskog uzbuđenja i emocionalnog nadahnuća.

Stoga iz njegovih fotografija zrači ono što bismo mogli nazvati ‘dušom stvari’, koja je zabilježena u sretnom trenutku“. Ovo su o Pervanu, vidljivo je, pisali kritičari njegovih fotografija, u trenucima kad su bili fascinirani njihovom ljepotom i snagom naišlom iz nepoznatoga.

I doista, ta je ljepota došla iz sretnog trenutka, iz Pervanova drugovanja s Kairosom. I, važno je, na susrete s veselim Bogom Pervan nikad ne žuri; ide prema njemu strpljivo i polako, ostavljajući za sobom – poput puža – trag svile i srebra.

Povezani članci

Who's Online

We have 117 guests and no members online