Zadnja pošta München

Odlazak mladih u inozemstvo jedna je od najvažnijih posljedica problema nezaposlenosti i besperspektivnosti u Hrvatskoj. Posljedice "odljeva mozgova" širokog su razmjera i imaju vrlo negativan pa čak i poguban učinak na naše društvo u kojemu je ova pojava sve prisutnija. Ogorčenost ovom hrvatskom svakodnevnicom sve je vidljivija te iz tog razloga u nastavku članka prenosimo u cijelosti Facebook status Ive Anića uz napomenu kako tekst zbog izvjesnih jezičnih konstrukcija nije primjeren za one mlađe od 16 godina..

ZAGLAVLJENI

Veliki egzodus Hrvata

Piše: Ivo Anić
Izvor: Facebook


"Znaš šta ću vam reć svima skupa, *ebite se vi i vaša Hrvatska, svi vi, novinari, branitelji, od vrha pa do dole, od predsjednice do zadnjeg *upka koji šuti u ovoj zemlji i kopa po kontejneru, *ebite se svi skupa, ja se u ovo s*anje od zemlje više ne vraćam!“ - riječi su to zadnjeg mladića koji je poljubio uplakane roditelje i ušao u zadnji autobus na osječkom autobusnom kolodvoru minut prije 15 sati, zadnjem od njih četiri koji su u koloni napustili kolodvor samo tog dana, a peti im se pridružio u Slatini.

Četiri autobusa samo danas, gorko je primijetio jedan od vozača „Čazmatransa“ koji nije mogao suspregnuti suze, u jednom od takvih prošli tjedan bila je njegova kći, cura koju je školovao otkidajući od usta, cura diplomirala kroatistiku i našla zaposlenje u Munchenu kao konobarica.

Četiri autobusa s dvjestotinjak mladih ljudi samo danas, četiri autobusa u srijedu, po četiri autobusa svaki tjedan i tako već čitav mjesec. I tako već šest mjeseci uzastopno. 20.000 mladih ljudi napustilo je Slavoniju samo u proteklih pola godine i to ako ne računamo još toliko koliko je otišlo na sezonu po Jadranu, da čiste tuđe plahte i budu sluge plaćene ispod minimuma državne razine.

Cijeli jedan naraštaj otišao je iz najbogatije ravnice koja je mogla hraniti cijelu Hrvatsku, naravno da ne postoji čovjek po imenu Todorić i da nije postojao čovjek po imenu Tuđman koji mu je sve to omogućio.

Uplakani ljudi na kolodvoru ne kriju očaj. Sve su to bili bogati i imućni Slavonci koji su živjeli od zemlje na svojim imanjima koja se protežu kilometrima daleko. Njihovi sinovi i kćeri putuju u Stuttgart i polovica od njih pojma nema kamo idu i što će raditi. Čuli su od zemljaka da nije teško pronaći posao u restoranima ili na gradilištima, Nijemci ne žele raditi tako fizički teške, ponižavajuće i slabo plaćene poslove. Kažu, oni što su gore da ih čak ni izbjeglice iz Sirije ne prihvaćaju ali momci iz Slavonije ipak da. Je*iga, djeca su to koja su navikla raditi, rade cijeli svoj život i ne pitaju za znoj, suze ili plaću.

Dobra su to djeca, napominje jedan otac i rida kao malo dijete. Split je još jedna od destinacija te djece, Split je grad u kojem mladost više voli imati deset kuna "užicanih" u bake ili djeda nego po suncu, desetak sati odrađivati smjenu po kafićima. Split je grad u kojem su konobari plaćeni dvije – do tri tisuće kuna i nemaju slobodan dan. Split je grad u kojem se barem iza posla okupaš, a ima i zgodnih cura.

makarska rivijera

Draže mi je da mi je dijete u Hrvatskoj nego u Njemačkoj, lakše je nekako, drugačiji je osjećaj, govori jedna majka kojoj je sin završio Ekonomski fakultet i sada odlazi u Makarsku raditi na plaži kao dodatni konobar koji će među gostima hotela iznajmljivati ležaljke i nositi koktele. Lani je pola plaće slao nama jer, da nema njega ne bi preživjeli godinu s režijama i ovrhama.

Zagrljaji, suze, psovke.

I tako svaki četvrtak i svaku subotu u 15 sati na osječkom kolodvoru.


Egzodus

Nitko osim novinara ne dolazi na te tužne ispraćaje, nitko osim roditelja, uplakanih cura i najbližih. Nitko. Branitelji nisu razapeli svoj šator, Bujanec nije pozvao u svoju emisiju nikoga od roditelja, kao ni novi glavni urednik HTV-a, Ruža Tomašić ima pametnija posla, Kolinda Grabar–Kitarović je zabavljena zviždanjem kao i Premijer koji je na jutrošnjem sastanku s novinarima uz Župana Ževrnju (koji inače gradi arhiv županije za još stotinjak uhljeba) zajedno s policijom RH pretresao iste tražeći transparente i zviždaljke, nismo vidjeli ni Tomislava Karamarka koji je trabunjao nešto prije izbora o hitnom zaustavljanju odlaska mladih iz zemlje i na koncu nismo vidjeli ni Zorana Milanovića koji je propao u zemlju kao ni Baldasara koji žurno zapošljava sve što se zaposliti još može i usput napominje da mu je 47 tisuća kuna plaće previše da bi mogao popratiti višak ili manjak jer se to mijenja iz dana u dan..

Ukratko nismo na kolodvoru vidjeli nikog od tih velikih domoljuba, rodoljuba, u kockastim dresovima, Ćire Blaževića koji reklamira kobasice, stotinjak tisuća idiota koji naseljavaju društvene mreže i portale i groze se svima koji mrze sve hrvatsko.

I odlaze zaista, ako je vjerovati momku koji je zadnji ušao u autobus svi oni koji mrze vašu Hrvatsku. Napokon ste uspjeli. Svi vi zajapurene Hrvatine koji živite dobro, a ne radite ništa, svi vi koji naseljavate birokraciju ili nezasluženo primate penzije, svi vi ukratko koji po cijeli božji dan samo pljujete one koji mrze vas i vašu Hrvatsku iz dna duše. Napokon ste uspjeli, barem što se Slavonije tiče. Oni koji je toliko mrze napokon su je odlučili i napustiti i od*ebati vas sve jednom za uvijek.

No što je s nama? Što je s nama koji ostajemo? Što je s nama koji je po vama toliko mrze da ostaju u njoj i rade primajući trećinu zarađenog da bi se dvije trećine odvojile za vas koji je toliko volite?

Što je s nama koji samo možemo sanjati da negdje odemo i da vas kao momak koji je zadnji ušao u autobus lijepo s vrata pošaljemo u tri pi*ke materine?

Mi smo oni na koje računate. Oni sa preko četrdeset koji su zaglavili u vašoj dembeliji i vaše su roblje. Mi smo oni koji smo na*ebali i nemamo ništa i nemamo nigdje doli u grob sa 67 kada više nećemo moći crnčiti za vas idiote. Mi smo oni zaglavljeni, je*iga.

Pola od nas će i nakon četiri godine ponovo naivno glasati za neki vaš sličan Most ili kakvu drugu izdajničku pi*ku, trećina će se ili objesiti ili će se zadužiti do te mjere da će i njihova djeca morati u Njemačku da ne ostanu bez nasljeđenih stanova.

Onaj mali dio, u koji spadam i sam ostat će i čekati. Ostat će i čekati dan koji mora jednom svanuti, dan kada će konačno gorjeti kontejneri jer više u njima neće biti ničega jestivoga, dan kada ćete zajedno s vašim gradonačelnikom bježati iz Banovine, iz grada, iz zemlje.

Taj dan će doći jer i krava se sruši kada je izmuzete do umiranja, a ne dajete joj jesti. Taj dan mora doći, a tada ja neću biti otac koji nariče i maše svom djetetu u autobusu za Stuttgart.

Ja ću biti onaj s palicom koji će vas čekati ispred!

-  Ivo Anić
 

odlazak

 

Povezani članci

Who's Online

We have 178 guests and no members online