Na rubu budućnosti

OECD je prije nekoliko dana objavio jednu kratku studiju kojom je pokušao detektirati goruća pitanja svjetske ekonomije u idućih pola stoljeća – riječ je o studiji “Shifting Gear: Policy Challenges for the next 50 Years”. Poznavanje trendova koje su OECD-ovi stručnjaci uočili od ključne je važnosti kako za nositelje političkih odluka tako i za građanke i građane koji će se prema njima trebati ravnati. Za Hrvatsku tim više što su ti trendovi već neko vrijeme u većoj ili manjoj mjeri vrlo opipljivi. Riječ je o tri glavna trenda.., piše Vladimir Cvijanović u Novostima ...

Na rubu budućnosti

Piše: Vladimir Cvijanović / Novosti
Izvor: Novosti


Kao prvo, ekonomski rast u narednom će se periodu znatno usporiti, no ekonomska aktivnost u zemljama nečlanicama OECD-a povećat će se u odnosu na članice te organizacije.

Iako se ti efekti neće jednakomjerno odraziti na jednu i drugu grupu zemalja, krupni su razlozi toga starenje stanovništva i negativni efekti klimatskih promjena.

Također, zbog napredovanja nečlanica OECD-a manje će ljudi željeti emigrirati u razvijene ekonomije, koje tako neće imati toliki priljev nove radne snage.

Kao drugo, javne politike bit će suočene s potrebom održavanja rasta uz kontrolu rastućih nejednakosti, koje će se javljati kao rezultat snažnije potražnje za visoko obrazovanom radnom snagom i ostalih društvenih promjena.

Također, javit će se potreba za sve većom međunarodnom koordinacijom politika – ne samo zbog klimatskih promjena, već i zbog međunarodnih sporazuma od kojih se očekuje da bitno doprinesu ekonomskom rastu. Koordinacija će biti potrebna i u području porezne politike.

Hrvatska je, kako je poznato, u SFR Jugoslaviji imala izuzetno visoke stope ekonomskog rasta, ali i razvoja, sve do stagnacije 1980-ih. Iako smo tada još bili u samoupravnom socijalizmu, paralele s današnjim dobom možemo povući zbog toga jer smo već tada izgubili uzde ekonomske politike iz ruku.

U 1980-ima je to bilo zbog tadašnjih sporazuma s MMF-om, a tokom 1990-ih i nadalje narušavanjem kapaciteta javne uprave s jedne i vođenjem procikličke monetarne i fiskalne politike s druge strane.

Taj isti MMF nam do 2019. prognozira veoma mršave stope rasta, što nije ni čudo s obzirom na probleme (dugoročne) nezaposlenosti i starenja stanovništva, da ni ne spominjemo klijentelistički kapitalizam s brojnim strukturalnim problemima.

Štoviše, ekonomski i politički suverenitet narednih će se godina još više gubiti, ne samo zbog (ne tako skorašnjeg) priključenja eurozoni, već i zbog nabujalog javnog duga koji će biti potrebno smanjivati zbog pravila Europske unije.

Povrh toga, zabrinjava porast dohodovnih nejednakosti i klimatskih promjena, koje imaju negativne učinke na naše razvojne pretpostavke. Budućnost nam se, dakle, već događa.

Prema podacima Instituta “Hrvoje Požar”, od 1980-ih uvozimo više primarne energije nego što proizvodimo. Pogledajmo nekoliko podataka iz državne statistike. Ona je 2012. činila cca 23 posto našeg ukupnog uvoza. Za prehrambene proizvode prerađivačke industrije znamo da su iste godine činili gotovo devet posto uvoza.

Ako su 2011. izdaci za hranu i bezalkoholna pića u strukturi ukupne potrošnje kućanstava u Hrvatskoj činili skoro 32 posto, dok su izdaci za stanovanje i potrošnju energenata činili daljnjih gotovo 16 posto, onda je jasno da utjecanjem na proizvodnju i troškove tih stavki potrošnje svakog kućanstva možemo utjecati na njihov društveno-ekonomski položaj. Tim više što za godine za koje postoje podaci EUROSTAT-a vidimo da raste postotak stanovništva koji si ne mogu priuštiti adekvatno topli dom i osoba koje si ne mogu priuštiti adekvatan obrok.

Što se energetike tiče, imamo velike potencijale korištenja obnovljivih izvora energije, koje do sada nismo iskoristili. Prema studiji Programa Ujedinjenih naroda za razvoj “Zeleni poslovi u Hrvatskoj”, ako bismo iskoristili sve mogućnosti koje nam nude sunčevi toplinski sustavi, vjetroelektrane, bolje iskorištavanje biomase, ali i poboljšanje energetske efikasnosti stambenih prostora, u godinama koje slijede otvorili bismo nekoliko desetaka tisuća radnih mjesta, što izravnim što neizravnim putem. Osim toga, to bi omogućilo i smanjenje emisije stakleničkih plinova, što smo obavezni učiniti zbog sporazuma iz Kyota.

Što se financiranja tiče, ono je otvoreno preko domaćih izvora, kao što je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, i preko stranih, kao što su Europska banka za obnovu i razvoj ili EU fondovi. Ako bismo uz to uspjeli prilagoditi javnu nabavu i sustav državnih pomoći tako da potiču energetsku efikasnost, onda bismo zaista mogli osigurati tranziciju prema održivijem i društveno kvalitetnijem sistemu.

Drugi potencijal se nudi u proizvodnji organske hrane, što ionako predstavlja rastući sektor u EU-u. Nedavna studija Fondacije Heinrich Böll o održivoj, odnosno organskoj poljoprivredi pokazala je da bi se u zemljama zapadnog Balkana prebacivanjem na organsku poljoprivredu stvorilo 100.000 novih radnih mjesta, ali da u njima, pa tako i u Hrvatskoj, nedostaje niz mjera ekonomske politike kojima bi se podupirala takva poljoprivreda. Podrazumijeva se da bi ona ublažila i mnoge ekološke probleme s kojima se sada susrećemo.

Spomenuta studija konstatira da takav scenarij ne bi uključivao bitnu promjenu javnih rashoda jer su sredstva EU-a koja možemo povući za ruralni razvoj trostruko veća od sadašnjeg iznosa predviđenog proračunom.

Realizacija ovih prijedloga ne može se desiti preko noći, već traži dugoročni strateški napor – koji bi trebao neutralizirati barem neke trendove koje smo na početku spomenuli.

No evidentno je da se i u jednom i u drugom području naših potencijala otvara nemali broj stupnjeva slobode za regulaciju – koja nije striktno “propisana iz Bruxellesa” – i financiranje. Ipak, raspravljati o financiranju suvišno je ako nema političke volje da se nešto napravi.

Koliko god to zvučalo paradoksalno, potencijalnog kapitala za investiranje uvijek ima dovoljno. Problem je u neefikasnosti javne uprave, odnosno u klijentelističkim odnosima kojima su premreženi domaća ekonomija i društvo.

Ako se barun Münchhausen iz močvare izvukao držeći samog sebe za kosu, ne znači da će i nama to uspjeti. Ako dopustite još malo cinizma, nismo ni toliko sami kao spomenuti barun, već je tu golemi ekonomski prostor EU-a čija su pravila poslovanja sasvim dovoljna da se od hrvatske ekonomije napravi nešto racionalnije, ali – za transnacionalne kompanije i ostale koji će to znati iskoristiti.

Povezani članci

Who's Online

We have 191 guests and one member online

  • admin