Raste potreba za dijalogom

dijalogDanas imamo gotovo paradoksalnu situaciju: još nikada nije bilo toliko javnih informacija, a ipak sve većem broju ljudi čini se da su loše informirani. Razlog: nema pravog društvenog dijaloga, a ni mediji ne pridonose promjeni takvog stanja. Praksa pokazuje, naime, da i uz nevjerojatne mogućnosti informatičke tehnologije, živa javna debata, temeljni preduvjet demokracije – izostaje! A put do civiliziranog i demokratskog društva zapravo je nezamisliv bez javne debate. I bez dijaloga. Uostalom, sve ozbiljnije analize stanja u našim medijima, tiskanim i elektroničkim, pokazuju na pomanjkanje onoga što nazivamo društvenim, civiliziranim dijalogom. Ukazuju i na sveprisutnu eroziju profesije i profesionalnosti te zapostavljanje ili čak potpuni gubitak etičke dimenzije medija ... 

Raste potreba za dijalogom

Danas imamo gotovo paradoksalnu situaciju: još nikada nije bilo toliko javnih informacija, a ipak sve većem broju ljudi čini se da su loše informirani. Razlog: nema pravog društvenog dijaloga, a ni mediji ne pridonose promjeni takvog stanja
 
Piše: Ante Gavranović / Vjesnik
Izvor: Vjesnik
 
Nedavna saborska rasprava o povjerenju aktualnoj vladi pokazala je svu bijedu naše političke kulture. Bilo je tu mnoštvo uvreda, psovki, nekulture, podmetanja, netolerancije. Dakle, svega onoga što se ne bi očekivalo u raspravi oko tako važne pobude. Nedostajalo je, međutim, razumnih prijedloga, nekih novih pogleda na izlaz iz krize, barem naznaka državničkih vizija o našoj budućnosti, ozbiljnih prijedloga u korist zajedničkih hrvatskih interesa i potreba, a ne besplodnog stranačkog politikanstva i beskorisnog prepucavanja.
 
Bila je to stvarno farsa političke zbilje koja odražava i stupanj posvemašnje političke nekulture koja je prisutna u hrvatskom društvu.
 
Kažu da takvih rasprava ima u svakom demokratskom parlamentu. I sâm sam nazočio takvim raspravama između vladajuće stranke i opozicije u britanskom parlamentu. Ima ipak jedna bitna razlika: tamo su to osmišljene javne predstave ograničene vremenom i bez nekog posebnog dnevnog reda. Kod nas je pak rasprava o ostanku i opstanku Vlade u kritičnim trenucima hrvatske političke, gospodarske i socijalne stvarnosti pretvorena u politički cirkus.
 
Na žalost, nije to jedini slučaj u kojemu šira javnost može vidjeti da je našim političarima puno važnije sačuvati svoj ego i eventualno poentirati na tome, nego promišljati ozbiljno o hrvatskoj ukupnoj budućnosti.
 
Nije drukčije ni na drugim područjima. Najnoviji pokazatelji rasta BDP-a (na žalost, skromnih 0,2 posto) u trećem tromjesečju 2010. ne pružaju realne mogućnosti za najavu skorog izlaska iz gospodarske krize. Tim više što se najavljuje novi pad u četvrtom tromjesečju, a povod tome svakako je ozbiljan daljnji pad industrijske proizvodnje. Stoga naznake ekonomske politike za iduću godinu valja sagledavati u širem kontekstu.
 
Ovogodišnje savjetovanje ekonomista u Opatiji bilo je naslovljeno intrigantno - "Izlaz iz krize ili stagnacija". Poslovni forum koji su organizirali časopis Banka i Poslovni dnevnik pokušao je tražiti nove modele gospodarske politike. Hrvatski izvoznici traže drukčiji odnos prema izvoznicima. Ukratko, prisutni su ozbiljni, ali sporadični i neusklađeni pokušaji da se na novi način pokrenu resursi i potencijali koji bi, relativno brzo, pokrenuli i nova gospodarska kretanja.
 
Pokušaji su jedno, a stvarnost je, na žalost, drukčija: recikliramo uglavnom stare ideje, a novih konstruktivnih prijedloga nema.
 
Istodobno se sve glasnije postavljaju konkretna pitanja: Kakva nam je struktura društvenog proizvoda? Kakva nam je struktura proračuna? Kakva nam je struktura deficita, socijalnih transfera i poticajnih mjera? Kako pojedine grane i djelatnosti kotiraju na tržištu? Koje djelatnosti imaju realne šanse za ekspanziju? Zašto zapinje proces reindustrijalizacije Hrvatske? Kakva je uspješnost poduzeća? Gdje se nalazi Hrvatska u usporedbi s drugim zemljama, prije svega u usporedbi s tranzicijskim zemljama koje su nedavno ušle u Europsku uniju? Možemo li i gdje otvarati nova radna mjesta? Kako uopće stojimo s trima važnim polugama razvoja: zaposlenošću, povećanom proizvodnjom koja otvara nova radna mjesta i, konačno, povećanjem izvoza?
 
Zašto to posebno ističem? Javnost o tome ne zna gotovo ništa.

Političari, gospodarstvenici i sindikati govore svaki svojim jezikom, vođeni vlastitim, često uskim, interesima. Pri tome nitko nikoga ne sluša, već samo tjera svoje.
 
Ukratko, nema potrebne komunikacije, a javnost je iz nje potpuno isključena. Komunikacija je, međutim, danas ne samo temeljna pretpostavka međusobnog razumijevanja, nego i nasušna potreba u razumnom odlučivanju, uspostavljanju demokratskih odnosa u društvu, utjecaju na kvalitetu življenja.
 
Danas imamo gotovo paradoksalnu situaciju: još nikada nije bilo toliko javnih informacija, a ipak sve većem broju ljudi čini se da su loše informirani. Razlog: nema pravog društvenog dijaloga, a ni mediji ne pridonose promjeni takvog stanja. Komercijalizacija uzima sve više maha i pred njom padaju novinarski standardi, novinarska etika i novinarski profesionalizam.
 
Otkuda taj i toliki raskorak? Živimo, zapravo, u dobu u kojem informacije dominantno utječu na način života, na proizvodne učinke. Informacija je, uz resurse poput rada i kapitala, postala značajan proizvodni faktor. Informacija je, međutim, uspješna i plodonosna kao temeljni resurs proizvodnje i društvenog razvoja samo ako je i kada je slobodna od raznih ograničenja, od sputavanja i dirigiranja.
 
Veliki njemački filozof Friedrich Nietzsche jednom je rekao: "Sve istine koje se prešute, postaju otrovne." A kako doći do istine? Najjednostavniji je put – dijalog. Stoga ima smisla govoriti o dijalogu, onom širem, društvenom.
 
U knjizi "Pobuna elita i izdaja demokracije" američki sociolog i znanstvenik Christopher Lasch tvrdi da je perspektiva demokracije jako sumorna i bezizgledna. U mnoštvu argumenata kojima potvrđuje svoju pesimističku prognozu, posebno mjesto zauzima stanovište da je istrošena supstanca demokracije što je naročito vidljivo u odsustvu javne debate koja bi mogla utjecati na racionalne ishode politike.
 
Lasch govori, što je posebno zanimljivo, o izgubljenoj umjetnosti vođenja rasprave. I kad debate postoje, nevolje nastaju, jer je složene pojmove, ideje i mišljenja teško približiti prosječnom građaninu, a još teže ih je navesti da donose kritičke sudove. Praksa pokazuje, naime, da i uz nevjerojatne mogućnosti informatičke tehnologije, živa javna debata, temeljni preduvjet demokracije – izostaje! A put do civiliziranog i demokratskog društva zapravo je nezamisliv bez javne debate. I bez dijaloga.
 
Uostalom, sve ozbiljnije analize stanja u našim medijima, tiskanim i elektroničkim, pokazuju na pomanjkanje onoga što nazivamo društvenim, civiliziranim dijalogom. Ukazuju i na sveprisutnu eroziju profesije i profesionalnosti te zapostavljanje ili čak potpuni gubitak etičke dimenzije medija.

 

Povezani članci

Who's Online

We have 234 guests and no members online