Zašto jenjavaju internetske revolucije

prosvjedi mladihPosljednjih godina diljem svijeta svjedočili smo internetskim revolucijama. Mladi na internetskim stranicama organizirali su se bez lidera, (za)okupljeni utopističkom idejom "neposredne demokracije", "jednakosti za sve" i "besplatnim obrazovanjem". Arapsko proljeće, pokreti diljem Europe i SAD-a Occupy Wall Street stvorili su paniku među 'vladarima kaosa'. No, građanski neposluh i hrabrost ne podrazumijevaju skrivanje iza (internetskih) anonimusa ili amorfnog kolektiviteta zarobljenog u internetske fikcije. Građanska hrabrost nije 'junačiti se' iza internetske anonimnosti i imati privid pristalica revolucije. Što je veća nazočnost istinskih boraca u stvarnosti, to su veći izgledi da će se doći do promjena..., piše Zlatko Miliša na online stranicama Vjesnika ...

BANKE SU SPAŠENE, A MI PRODANI

Zašto jenjavaju internetske revolucije

Piše: Zlatko Miliša / Vjesnik
Izvor:
Vjesnik

Jeffrey Grupp u knjizi »Novi svjetski poredak« analizira kako su korporacije Amerikancima isprale mozak učeći ih živjeti izvan obitelji i doma u 'radnim logorima' korporacija. Amerikance se, tvrdi, natjeralo da rade za korporacije i da postanu »svjesno robovi«. Newyorški prosvjedi od listopada prošle godine u SAD-u bili su protest, uglavnom mladih, protiv pohlepe korporacija.

Sve je počelo u srpnju 2011. kada je newyorška grupa pod nazivom Opća skupština, nadahnuta prosvjedima u Madridu i Arapskim proljećem, počela internetski organizirati prosvjede, koji su doveli do prvog većeg okupljanja na Wall Streetu 17. rujna prošle godine. Transparent prosvjednika "Banke su spašene, a mi prodani" postao je njihov prepoznatljiv slogan. Sada je sve utihnulo. Do kada?

Društvene mreže bile su sredstvo revolucije Arapskog proljeća, a kasnije prosvjeda u Europi, SAD-u… U najvećem globalnom prosvjedu 15. listopada 2011. prosvjedovalo se iz 951 grada u 82 zemlje. Najmasovniji su bili u Madridu, a najradikalniji u Rimu i Ateni.

Prosvjedi su otvorili pitanje je li počeo val globalnih promjena? Prosvjednici nisu ponudili alternative, ne vjeruju nikome, a najmanje političarima i korporacijama. Dogovarali su svoje akcije metodom neposredne demokracije, nemaju vođe niti precizne ciljeve. Zajedničko ih veže da znaju što ne žele - pohlepu bogatih i raslojavanje društva.

Bez jasno artikuliranih ciljeva i promašenom organizacijom putem neposredne demokracije (bez lidera) dugoročno neće ništa postići. S obzirom na frustriranost neuspjehom prosvjednika te da moćnim organizacijama odgovara stanje kaosa, smatram da će prosvjedi prerasti u znatno brutalnije nerede.

Sociologinja s Oxforda Sandra Gonzales-Bailon tvrdi da je virtualni svijet bio prava eksplozija u njegovu širenju, ali i jenjavanju. Mladi su se sada zakopali u virtualni svijet vjerujući da će njihovo umrežavanje biti ekvivalent golemog broja ljudi koji će nastaviti marširati ulicama.

Mreža se pokazala kao snažno oružje revolucije, koje je sada u jenjavanju. Zašto?

Je li revolucija »pojela svoju djecu«, kako se pita spomenuta španjolska sociologinja (vidjeti članak Vlade Ozretića u Slobodnoj Dalmaciji od 14. travnja 2012.). U istim novinama izjavio sam da su za svaku uspješnu akciju potrebni lideri i jasno artikulirani ciljevi. Kod nas su tipovi poput Pernara odmakli dobar dio mlade generacije od nastavka prosvjeda.

Usprkos trenutačnom jenjavanju prosvjeda, smatram da je sve izgledni krvaviji scenarij, jer su frustracije narasle, a dužničko se ropstvo produbljuje. Bojim se samo krvavih nereda kada će korporacije ili autoritarci, poput Putina, poslati represivni aparat na prosvjednike (sve po korporatističkom scenariju).

Poraz revolucije i prosvjeda bio je neizbježan s preuzimanjem šezdesetosmaške parole "Mi ne znamo što hoćemo", utopističkim ciljevima, (s) neposrednom demokracijom i ponavljam - bez lidera. Građanski neposluh i hrabrost ne podrazumijeva skrivanje iza (internetskih) anonimusa ili amorfnog kolektiviteta zarobljenog u internetske fikcije.

Studenti prosvjedi bit će prihvatljivi (većini građana/ki) kada se u prosvjedima prestanu baviti sami sobom ili bedastom parolom kako "znanje nije roba". Oni moraju izaći iz anonimnosti, sa svojim parcijalnim (studentskim) zahtjevima, jer ih se tako može lako ušutkati.

Građanska hrabrost nije 'junačiti se' iza internetske anonimnosti i imati privid pristalica revolucije. Što je veća nazočnost istinskih boraca u stvarnosti, to su veći izgledi da će se doći do promjena.

Zaključno - pogreška je zaustaviti se trenutačnim porazima. Henry Ward Beccher davno je poručio: "Nikada niste toliko blizu pobjedi kao kad ste poraženi s dobrim razlogom" i/ili kada (svi) nismo izvukli razloge (trenutačnog) neuspjeha.