Njegov križ svejedno gori

Danas obilježavamo godišnjicu rođenja velikog hrvatskog pjesnika Josipa Pupačića. 19. rujna 1928. malo mjesto Slime u zaleđu Omiša dalo je velikog pjesnika.  Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik časopisa "Krugovi" i "Književnik". Poezija mu je na tragu Kaštelana i Šimića, a iskonska veza sa zavičajem jedan od temeljnih pokretača. Njegova prva pjesnička zbirka "Kiše pjevaju nad jablanima" u znaku je spontanog doživljaja rodnog kraja i nostalgičnog povratka u djetinjstvo, a u svakome se stihu osjeća divljenje prema prirodi, začudnost prema njezinim ljepotama te potpuna stopljenost s njom. Međutim, već se i u tim prvim pjesmama osjećaju egzistencijalne tjeskobe i tamne slutnje koje razaraju ljepotu krajolika, a koje su prevladale u sljedećim zbirkama "Mladić" i "Cvijet izvan sebe". Iako i u tim pjesmama ima čistog lirizma i spontanih doživljaja (poput antologijske pjesme "More", po mnogima jedne od najljepših pjesama sveukupne hrvatske književnosti), ipak su većinom prožete notama prolaznosti života, sumnji, bolnih osjećaja i smrti. U daljnjem stvaranju u pjesničkim zbirkama "Ustoličenje" i "Moj križ svejedno gori" (koja je objavljena posthumno) njegova je poezija intelektualna, ali zatvorena, grčevita, isprekidana i napeta. Poginuo je 23.05.1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku, u kojoj su poginule i njegova supruga i kći.

Izvor: Narodna knjižnica Omiš

"Evo me, svijete moj, na raskršću
i tvome i mome.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi..."
 

statua Josipa Pupačića u Slimenu


Ne može se rastati od mene

Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.

statua Josipa Pupačića u Slimenu

kuća Josipa Pupačića u Slimenu

Povezani članci

Who's Online

We have 310 guests and no members online