Pametni ili glupi k'o kua?

Želim jasno i glasno reći kako je današnji svijet u ku*cu, kako razmišljamo poput ozbiljno poremećenih ličnosti. Sustavi vrijednosti srozali su se ili ne postoje, a status u društvu stječe se gotovo redovito prema trivijalnim i idiotskim mjerilima.. Navikli smo i biti deprimirani, nezadovoljni i potpuno bez nade u bolje sutra. I to je umjetno stvorena navika jer se po prirodi jednostavno ne možemo naviknuti na to. Jednostavno žudimo za dobrim vijestima, žudimo za onim svijetlom na kraju tunela pa barem to bio i vlak, ali bar na tren pružit će neku nadu.. Žudimo, ali ne usudimo se to više priznati jer tko bi normalan danas vjerovao u poštenje, ljubav, svjetlu budućnost ili generalno gledano u sreću? Oni koji vjeruju su nadobudni idioti, reći će mnogi. A nisu!.. Ali da bi stigli do nekakve sreće i do normalnog, ali zbilja normalnog stanja stvari treba vjerovati da se do njega može stići. To je prvi korak. A kažu da je prvi korak najteži ...

KOLUMNA ALENA BEĆIROVIĆA

Pametni ili glupi k'o ku*ac?

Piše: Alen Bećirović / Sutra.hr
Izvor: Sutra.hr


Toliko toga htio bih reći. Iz dana u dan želim se izjasniti o nečemu, potužiti, kritizirati, pohvaliti. Želim sudjelovati svojim razmišljanjem, pravim ili krivim, pametnim ili glupim. Ali, želim postojati.

Želim jasno i glasno reći kako je današnji svijet u ku*cu, kako razmišljamo poput ozbiljno poremećenih ličnosti. Sustavi vrijednosti srozali su se ili ne postoje, a status u društvu stječe se gotovo redovito prema trivijalnim i idiotskim mjerilima.

Sve kreće još u djetinjstvu. Današnja djeca za razliku od djece moje generacije, a i onih prijašnjih nisu glupa. I to mislim u najnegativnijem mogućem smislu. Djeca moraju imati dozu "gluposti" kako bi mogli uživati u djetinjstvu bez briga, obaveza i pravih razmišljanja.

animeDanašnja djeca dostupnošću apsolutno svih informacija i nedostatkom vremena roditelja da im omoguće "glupo" djetinjstvo jednostavno prebrzo odrastaju.

Prebrzo odrastanje dovodi do toga da mulci i mulice od 13-14 godina žive, ponašaju se i nose se kao dvadesetogodišnjaci. I sve to prolazi relativno nezamijećeno jer jebiga navikli smo da svijet danas tako izgleda.

Umjesto da kad vidimo mulce kako žive životom odraslih nabijemo one cigare, cuge i vražje matere u tri rodna mjesta, mi sliježemo ramenima jer to je normalno. A nije!

Svakako treba se osvrnuti i na status u društvu. Danas je sve bitno kako izgleda na vani. Sasvim je nebitno  hoće li ti kuća biti puna govana, smeća, narkomana, kurvi i smrdljivih ostataka prošlomjesečne hrane, bitno  je da izvana zidovi izgledaju luksuzno i da je fasada zapanjujuća. Naravno, govorim o ljudima a ne o pravim  kućama.  Bitno je pokazati se, a izgleda potpuno nebitno iskazati se.

'Znam ovog koji ima ovo i koji zna onoga jer on zna ovoga…' – To je karikirani opis današnjeg dizanja cijene  u društvu. Iskreno, serem se na poznanstva ako si sam prazan i u krajnjoj liniji beznačajan. Svatko tko se mora 'šlepati' manji je od makovog zrna.

I taj jebeni umjetno stvoreni status u društvu kontrolira živote mnogih. Svim silama trudeći se održati takav status ili privid statusa vrijeme prolazi. A umjetno stvoreni status i umjetno stvoreni ljudi ne mogu trajati vječno. Jednom sve staje, a onda je prekasno za izgrađivanje nove ličnosti. Tvoj vlak već je otišao.

kuhar

Želim pričati i razmišljati o licemjerima. Da, to su oni koji su s vama dok je sve dobro i dok imate onaj šugavi 'status'. To su i oni koji će prvi pobjeći kad taj status nestane. Oni koji vas trebaju samo dok ste vi njima potrebni. To su svakako i političari.

Ali nemojte razmišljati na razini cijele zemlje ili svijeta o njima jer se nećete moći poistovjetiti. Razmišljajte o ljudima koje poznajete i koji su ušli u politiku. Pogledajte njihovo ponašanje, retoriku i 'dobrotu' u vrijeme izbora i van tog vremena.  I to smo počeli gledati kao normalno stanje. A nije!

Navikli smo i biti deprimirani, nezadovoljni i potpuno bez nade u bolje sutra. I to je umjetno stvorena navika jer se po prirodi jednostavno ne možemo naviknuti na to. Jednostavno žudimo za dobrim vijestima, žudimo za onim svijetlom na kraju tunela pa barem to bio i vlak, ali bar na tren pružit će neku nadu.

Žudimo, ali ne usudimo se to više priznati jer tko bi normalan danas vjerovao u poštenje, ljubav, svjetlu budućnost ili generalno gledano u sreću? Oni koji vjeruju su nadobudni idioti, reći će mnogi. A nisu!

Ja zbilja ne očekujem da će se svijet promijeniti preko noći. Ne vjerujem one floskule: 'Kad nešto želiš, cijeli svijet će se urotiti da to i dobiješ' i slične… Vjerujem u to da svatko kroji svoju sudbinu i da svatko za sebe ima moć nešto promijeniti.

Svatko može vjerovati da sreća i dalje postoji. Ona neće doći sama od sebe, nju treba isprovocirati. Od same želje neće se ništa stvoriti. Ali da bi stigli do nekakve sreće i do normalnog, ali zbilja normalnog stanja stvari treba vjerovati da se do njega može stići. To je prvi korak. A kažu da je prvi korak najteži.

Hoćete li na kraju posložiti sustav vrijednost i stjecati status u društvu prema onome što zaista mislite i osjećate ili ćete sve prepustiti liniji manjeg otpora, u konačnici je isključivo na vama.

Ali, nemojte prestati zapitkivati, interesirati se i pokušavati shvatiti što se u svijetu oko vas događa. Budite kao ono 'glupo' dijete koje ništa ne zna pa sve propitkuje i uporno želi saznati nešto novo i za to želi objašnjenje. To što ste odrasli, ne znači da trebate prestati razmišljati.

Nemojte misliti da ste najpametniji, a istovremeno biti 'glupi k'o ku*ac'!

Povezani članci

Who's Online

We have 139 guests and no members online