Godina 2009. je rekordna po broju gostovanja najviše svjetske klase. Možemo reći da se radi o vrhuncu svega onoga što se u Hrvatskoj događalo zadnjih 10-15 godina. Od Stinga i Beyonce do U2, a da i ne spominjemo tri velika rock festivala - INMusic na Jarunu, Radar u Varaždinu i Rokajfest na Jarunu - ili proljetnu Jazzarellu i jesenski Zagreb Jazz Festival - godina 2009. brojem i kvalitetom gostovanja zvijezda iz (naj)gornjeg doma pop scene (pa i u Splitu, op.ur.) postavlja rekord koji će se teško rušiti. Guštajmo ovog ljeta! ...

Koncertni niz bez recesije
 
Riječ vrhunac dobro opisuje ovogodišnju koncertnu situaciju u kojoj prvi put imamo toliki broj inozemnih koncerata najviše svjetske klase.
 

Piše: Hrvoje Horvat
Izvor: Vjesnik
 

Doduše, bilo je nekoliko sezona kada se u travnju dogodilo da u desetak dana u Zagrebu imamo 12 koncerata, ali se radilo o klupskim nastupima, doduše vrhunskih izvođača, ali ipak drugačijeg tržišnog statusa.
 
Znamo li da su među tridesetak gostiju INmusic festivala 24. i 25. lipnja Moby, Kraftwerk i Lily Allen, da Santana dolazi na Radar festival 12. srpnja u Varaždinu, a Rokajfest od 2. do 5. srpnja na Jarunu tek treba objaviti čitav popis izvođača, čini se da je od Stinga, preko aktualnih spektakla, počeo »srednjostrujaški« niz koji do sada nismo imali, a koji uključuje i dolaske Limp Bizkit na Šalatu 20. 6., Artic Monkeys u Split 7.7. i Eltona Johna u pulsku Arenu 8. srpnja.
 
Budući da nas na jesen na Zagreb Jazz Festivalu čekaju Bradford Marsalis i Sonny Rollins, niz jazz imena započet proljetnom Jazzarellom dobit će dojmljivu »mušku« završnicu.
 
I da popisu ne bi bio kraj, tek objavljena gostovanja japanskih Kodo bubnjara 3. 6., Patti Smith 13.7., Davida Byrnea 14.7. zaokružuju ljetnu sezonu koja, čini se, završava koncertom Offspringa 5. rujna na Šalati.
 
Također, još se nikada nije dogodilo da imamo toliki broj u pretprodaji rasprodanih ulaznica i rasprodanih nastupa, i to cijenom prilično visoku klasu ulaznica. I dok je u vrijeme dolaska Stinga i Edina Karamazova u dvoranu »Vatroslav Lisinski« još i bilo prigovora da se radi o preskupim kartama (500-700 kuna), od tada više nitko nije digao pobunjenički glas glede mogućnosti da vidi - recimo, U2 - po cijeni od 250 do 2000 kuna na maksimirskom stadionu.

I publika i promotori čini se da su usuglasili stav kako se jednostavno radi o cijeni koju morate platiti želite li u Zagreb i Hrvatsku dovoditi takva imena, a i podatak da se u usporedbi s inozemstvom ipak radi o blažem udaru na novčanike poklonika, vjerojatno je imao učinak sedativa u vremenima recesije.
 
Je li ova godina eksces, iznimka od pravila ili potvrda agilnosti organizatora, koji su postavili Zagreb kao važno odredište na regionalnoj i europskoj koncertnoj mapi?
 
Nekoliko elemenata, poput dobre poslovne povijesti, »prelijevanje« rada domaćih organizatora i na Sloveniju (Madonna u Ljubljani 20.8.), te povoljan zemljopisni položaj Zagreba za koji je i Mick Jagger 1998. rekao da bi morao postati regionalno središte, ove su se godine poklopili na najbolji način.
 
Prije par sezona činilo se drugačije; vječni problemi poput velikog PDV-a koji su organizatori morali plaćati i skupa logistika umalo je nakon Rolling Stonesa na Hipodromu 1998. dovela do ledenoga koncertnog doba, ali je povećan broj organizatora unatrag pet-šest godina ipak uspostavio konkurentnost, koja, očito, puni cijelu godinu dobrim programima.
 
Čini se da je otvorenje Arene s kapacitetom do 22 tisuće posjetitelja, ovisno o konfiguraciji sjedala u dvorani, i stavljanje u funkciju maksimirskog stadiona za dva koncerta U2 dovelo do toga da imamo veći broj prostora koji mogu primiti najveće scenske predstave.
 
Podatak da su Arenu do sada punili hrvatski izvođači (Prljavo kazalište, Mišo Kovač, Tony Cetinski) dobar je zbog toga što svaka lokalna scena ipak počiva na domaćim imenima.

 
Upravo je razvoj hrvatskoga diskografskog i koncertnog poslovanja važan za opstanak diskografa, prodaju nosača zvuka i tvrtke koje žive od domaćih izvođača, a ne stranih gostovanja. Zbrojimo li jedno i drugo, dobivamo dobru konkurentnost, koja publici omogućava da vidi na djelu »najbolje od oba svijeta«.