Božo u zemlji čokolade i satova

Božo Predojević u zemlji čokolade i satovaNaš, a svjetski! I zaigrani mladić i trener u usponu. I Kriljanin, i Orkanaš i "Švicarac"! Sve je to naš sumještanin Božo Predojević, još uvijek u "pečalbi", sada i trenerskoj, u lijepom razgovoru s Goranom Glavinom s portala Dalmatinski nogomet. Otvorio je Božo dušu novinaru, a srce, ta znamo da ga nikad ne zatvara pred prijateljima, baš kao i osmijeh zaigranog, vječnog dječaka koji je itekako ostavio srca, golova i traga na dalmatinskim travnjacima. I švicarskim, dakako, gdje sada uspješno gradi i karijeru nogometnog trenera.  

- Prošao sam sve uzraste u mome Orkanu, ja sam iz Krila Jesenice, prvi trener koji me priključio seniorima bio je Tiho Trogrlić, poslije je kao trener došao Mladen Kalinić, koji je me poslije odveo sa sobom u drugu ligu u Solin gdje sam proveo predivnih pet sezona. Super iskusna i kvalitetna ekipa, igrači poput Kaje Kalinića, Gilje, Jurčića, Vuškovića, pa mladi i talentirani Josip Božinović, Igor Čerina, Stipe Plazibat, imali smo odlične trenere; Maria Osibova, Vjekoslava Lokicu, Stipu Balajića i Ivana Pudara, valjda nisam koga zaboravio al' bilo je dosta davno. Poslije tri sezone igranja u Solinu dobio sam čast da budem kapetan pored vrlo dobrih i kvalitetnih igrača, bilo nas je 24 na spisku, u tome periodu imao sam neke kombinacija za ići vanka al' iskreno, nekako sam se nadao našoj prvoj ligi...

DITE ORKANA

Božo Predojević u zemlji čokolade i satova

Izvor: Dalmatinski nogomet

Božo Predojević- Imao sam iza sebe već 5-6 sezona druge lige, osjetio sam da je vrijeme za promjene, stigao je tada poziv Gorana Pekasa za dolazak u Švicarsku, treća liga, moja najučinkovitija sezona po broju golova, sjećam se da sam u 12 utakmica postigao 8 golova, izborili smo opstanak, otvorila mi se mogućnost druge lige u Švicarskoj no zbog teške bolesti u obitelji odlučio sam se na povratak kući, da provedem zadnje dane sa svojom majkom. Opet sam se vratio u Solin, stvarno im svaka čast što su mi tada izašli u susret i omogućili mi da opet zaigram na visokom nivou. Na kraju te sezone stiže i ponuda Šibenika, koji je netom ispao iz prve lige, no ipak ostajem pokraj Jadra. Ipak, uskoro opet iz Solina odlazim u Švicarsku, ali ovaj put, moram biti iskren, nisam bio pravi, doveden sam kao najskuplje pojačanje, dobio sam dres s brojem 10, što nikako ne ide uz mene ha-ha, napravili smo dobar rezultat i na kraju osvojili 4 mjesto, no ja nisam bio zadovoljan svojim igrama i minutažom. Slijedi novi povratak doma, koji donosi igranje u Mosora, iako je skoro objesio kopačke o klin.

- Nisam igrao nogomet skoro pola godine, no na nagovor Gorana Radnića dolazim u Mosora, treća liga, ganjali smo prvo mjesto, dobra ekipa, od vratara Čubelića, Nevena Ercegovića, Radnić, Bekavac, Kapetanović i drugih, spletom okolnosti nismo uspjeli. Nakon Mosora opet se vraćam u Švicarsku, ovoga puta u niželigaški klub FC Obedorf, tu sam proveo dvije sezone, drugu sam sezonu bio kapetan ekipe, stekao sam puno prijatelja i tu prvi puta i započeo s trenerskim poslom, vodio sam početnike do 7 godine. No ipak opet se vraćam doma, ovoga puta u Uskok, na poziv Ivane Glavine Lafa, tu ponudu nisam mogao odbiti, kad sam počeo s nogometom uvijek sam čitao izvještaje Solina, Mosora i Uskoka i s Uskokom sam zaokružio ta tri najbolja kluba u Dalmaciji iz djetinjstva.

- Kasnije su se pojavili Dugopolje, Split, Zmijavci i drugi al' ova tri kluba su na mene kao mladog igrača ostavili posebni dojam i stvarno sam želio igrati u njima. Posebna je priča bila na Klisu, super ljudi u klubu i oko njega no nisam im uspio pomoći da uđu u ligu više, ušla je Urania tada. Po meni je presudio odlazak Računice u Tursku na polusezoni, poljuljalo nam se samopouzdanje, kiksali smo na početku prvenstva i nismo se više uspjeli izvući, a ja nisam ni dočekao kraj sezona na Klisu, opet sam otišao u inozemstvo, no ovoga puta na Island preko Juraja Grizelja koji je u toj zemlji u svijetu nogometa zaista legenda. Igralo se na umjetnoj travi, ima sam neugodnu ozljedu ramena, nismo uspjeli osvojiti tu treću ligu i ja osjećam da je blizu kraj i vraćam se kući, u Orkana.

- U Orkanu igra na mjestu napadača, no umjesto klina i kopački na kraju sezone, Božo opet ide u inozemstvo, a gdje drugo nego u Švicarsku. Postao sam na kraju karijere napadač s najgorom statistikom, nisam se vidio na toj poziciji, u mene je uvik ostalo da obrana počinje od napada, no polako počinjem razmišljati o kraju karijere i upisujem trenersku školu za B licencu, planiram polako raditi s djecom no opet dolazi poziv iz Švicarske, Wangen bei Olten moj bivši klub iz igračke karijere, nude mi da budem trener B ekipe i igrač A ekipe. Napravim pravi uspjeh s B ekipom i postajem trener prve ekipe kluba koju sada vodim evo drugu sezonu, prošlu je sezonu prekinuo Covid, sada čekamo 15. travnja za odluku o nastavku sezone.

- U Wangen bei Oltenu je mala hrvatska kolonija, tu smo nas troje koji smo rođeni u Hrvatskoj, osim mene tu je Mateo Trgo, junior Solina i igrač Intera i Zaprešića, te mladi Tedi Uvodić koji nam se tek priključio i moga bi biti pravo pojačanje. Osim nas tu je i pet igrača koji imaju naše korijene, uređena je država, grad Olten ima oko 20 tisuća stanovnika, imam radnu vizu na godinu dana, ugovor za stalno kao trener. Mi se natječemo trenutno u četvrtoj ligi, dosta je dobro praćena, svaki je vikend pravi susjedski derbi, imaju jako dobre uvjete tu, stadioni, tereni za treninge sve je na visokom nivou. Moj je klub prije 20 godina igrao drugu ligu, a najveći uspjeh kluba je četvrtfinale Švicarskog kupa, a nekad ga je s klupe vodio Goran Pekas, bivši igrač Orkana i Splita.

- Napravio sam lipu karijeru, jesam li moga više ne znam, to je sada iza mene, imam i odigranu Kvarnersku rivijeru za Hajduk, koji mi je kao navijaču sve na svitu, dao sam i lijepi gol Mađarima, protiv Gyora, to mi je jedna lipa uspomena, al sam uvijek bio svjestan i realan da nisam za prvu momčad Hajduka.

Božo Predojević u zemlji čokolade i satova

- Najviše me od karijere veseli što sam upozna toliko dobrih ljudi, stekao puno prijatelja i poznanika, sada sam na početku svog trenerskog puta koji je puno zahtjevniji od igračkog posla, jer kao igrač razmišljaš samo o svojoj izvedbi, a kao trener o svakom igraču, moraš biti i psiholog i prijatelj i izvući iz svakoga ono najbolje. Ali tu moram naglasiti, imam jednu malu prednost, bio sam kao igrač i najveći profesionalac i najgori neprofesionalac kada sam tjerao neki svoj inat i sigurno sam bio zahtjevan igrač za trenirati. Zato mislim da mogu ući u glave tih mangupa kojima se ne da raditi kako trener misli da je najbolje.

- U Švicarskoj sam više od deset godina, što kao igrač što kao trener, nastojim pomoć mladim igračima koji žele iskorak vani, u današnje vrijeme to je jako teško jer su okruženi menadžerima koji gledaju svoje interese i mladom igraču nije lako odabrati pravi put. Ja sam ponosan na to što sam u svakom klubu davao 100% za grb na prsima koji sam nosio, što su ti klubovi i prepoznali pa sam u svakom klubu u kojem sam igrao nosio i kapetansku traku što mi je velika nagrada za moj trud na terenu. – zadovoljno će Božo Predojević.

Povezani članci

Who's Online

We have 141 guests and no members online