DUGI RAT

Još me noge od Sinja bole, jedva san se iz postelje digla, ali ko smi ovo propustit - govori mlada, lijepa i plava F. čudeći se vašim reporterima koji valjda jedini u omiškoj noći s petka na subotu nisu hodočastili u pravome smjeru. F. je noć između srijede i četvrtka provela pješačući od Solina do Sinja. Išla je, poput tisuća mladih, na zavjet Gospi, a samo 48 sati kasnije krenula je, poput tisuća mladih, do Duća pokloniti se pjevačici koja u mnogim svojim pjesmama zaziva Božju pomoć (‘Opet taj miris parfema/a nije tvoj, ni moj/Bože, čiji je?’), a u jednoj se čak i izravno, i to zapovjednim tonom, obraća Gospi (‘Reci!/Čuješ!/ Čuješ li me!’) moleći je da je odjene u bijelo i da joj napokon nađe muža kojega će, sva ponosna i sretna, svima moći pokazati... Put Sinja u tutama, patikama i s ruksacima punim vode, a put Duća u minicama, štiklama i s vrećicama punim alkohola. Put Sinja s plastičnom krunicom u ruci, a put Duća sa zlatnom križinom oko vrata. A cilj hodočasnika isti: naći nirvanu. Sa i bez splitskoga naglaska ...

TUTE PA ŠTIKLE

Put Sinja Gospi, a onda put Duća Jeleni Rozgi

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Foto: Jakov Prkić / Cropix
Izvor: Slobodna Dalmacija

     
‘Ovo’, dakle, što se, kako reče F., ne smije propustiti, mlada je lijepa i plava pjevačica koja se mladoj, lijepoj i ne nužno plavoj publici predstavlja pod a) kao žena, pod b) kao majka i pod c) kao kraljica, pred kojom treba kleknuti ne samo zato jer se iz tog položaja najbolje vidi što je te večeri i što nije odjenula (‘Ne kucaj, ne pitaj/davno sam rekla može/samo ukaži se/pokaži čudo Božje’), nego i kako bi se odalo poštovanje djevojci iz naroda (‘Ja sam rođena bez prava da nešto naslijedim i imam’) koja je do krune došla mukotrpnim fizičkim (‘Podrume, tavane, stanove/ sve sam prošla’) i intelektualnim (‘dajla, dajla/dajla, dajla, da’) radom.

- Ne zanima me o čemu ona piva, privatno je uopće ne slušan, ali cila mi je ekipa tamo, pa iden i ja, na tulum, do zore - smije se F. i stapa s masom koja, kao hipnotizirana, grabi prema plaži na kojoj će se, u jedan sat poslije ponoći (‘Ej, ti!/Kad god mi dođeš/nikad nećeš poljubiti zid’) ukazati hrvatska Madonna - Jelena Rozga.

Put Sinja u tutama, patikama i s ruksacima punim vode, a put Duća u minicama, štiklama i s vrećicama punim alkohola. Put Sinja s plastičnom krunicom u ruci, a put Duća sa zlatnom križinom oko vrata. A cilj hodočasnika isti: naći nirvanu. Sa i bez splitskoga naglaska.

- Je, je, baš je tako. Ali, baš nas briga. Nego, oćemo li u novine izać? Oćemo?! Ala ludila! - cvrkuću prijateljice V. i B. na granici punoljetnosti. Jedna u minici (‘Život je naš...), a druga u vrućim hlačicama (...daj šta daš’). Sretne su i sljedeće anonimne prijateljice. Rozga im je, kažu, obična cajkuša, a one - evo, samo što im nismo povjerovali - mrze cajke. - Sad će još ispast da smo cajkače. Ali, ajde, kad se već moramo...

- Ništa vi ne morate. - ...slikat, onda da bar ispadnemo lipo. Zanimljivo, ime, da ih streljaš ne bi rekle (‘Neću zavjet, papir niti vezu’), a kad treba pozirati u trenu se smekšaju (‘Prvi se put ne opirem/još me minut ne diraj/da se malo pretvaram’), pa sinkronizirano puće usne i nude se bljeskalici (‘Bit će jasna stvar/otvorit ćeš mi dušu/sobu i mini bar’) da ih bolje obasja.

Tekstovi, i to je zanimljivo, iz Rozgine pjesmarice uopće im nisu bitni. Bitno je da je lom (‘Treća putna/ko još broji/jutro je i svi smo svoji’) i da, kad svane zora, nema ozlijeđenih (‘Život moj, život tvoj/ima više oblika/nekom kraj, nekom raj/nekom crna kronika’).

- Nego kako, iden i ja vidit, još najbolje da neću - dovikuje nam u prolazu nesretnik I. dok na štakama, polomio se na nogometu kao pravi muškarac, klapa prema plaži ukazanja s vjerom da će do svanuća i on stići.

I da mu ništa (‘Da mi je samo da se nađem tu/kad priznaš sam sebi, Bogu i narodu/da sam ja bila najbolja’) od Jelenine propovijedi neće promaknuti.