DUGI RAT

Posljednjih sam godina, kao manje-više redovni vikendaški kupač s Duća, neposredno svjedočio postupnom pretvaranju njihovog plažnog pojasa u domaću inačicu Riminija. Dobro, nije baš da je plaža tako ušminkana, suncobrani se još uvijek ne iznajmljuju, a i ležaljki je bitno manje od prostrtih "šugamana. U usporedbi s razglašenim prekomorskim ljetovalištem, Duće su za mene apsolutni pobjednik!

A zašto ne?

Jer, molit ću lijepo, treba doista biti budala ili autista pa ne prepoznati mogućnosti koje one pružaju Splićanima. Tih dvadesetak minuta vožnje automobilom (ili koja više vespom) zanemariva su žrtva za suočenje s pješčanom uvalom i kilometarskom plažom od koje bi - štedljivije ili racionalnije nacije - stvorili turističku Meku.

Istina, Duće su danas daleko od negdašnjeg izdanja "divlje" (čistunci bi doduše rekli "manje okaljane") pješčane uvale kao djelića nikada zapravo vrjednovane "rivijere" koja započinje odmah negdje iza punte hotela "Lav"  i razvlači se do Omiša. "Rivijere" koju je sudbinski presjekla dugoratska tvornica (ne bi li se barem neki od betonsko-željeznim mastodontskih pogona mogli u doglednoj budućnosti  pretvoriti u izložbene paviljone po iskustvu Lisabona i EXPO-a?) ne dopuštajući njeno mentalno (i fizičko prostorno) sabiranje u sliku cjeline. Ipak, u devedesetima stvari su malo-po-malo dolazile na svoje.

Tobogan je istina "pojila ruzina", za ratnih su godina kampovi obrasli u korov i draču, a tek pokoji kafić (poput stare "Bove") pokušavao - unatoč svemu - na plaži stvoriti "novi đir".

Išlo je pomalo. Ili, čak, po onoj iz dječje igre "papagallo che ora e?" (iliti ke ora že - kako smo ju kao klinci zvali) u kojoj nakon dva "mišja" naprijed slijedi jedan "konjski" korak natrag. No - išlo je. Posljednjih sam godina, kao manje-više redovni vikendaški kupač s Duća iz svibnja, lipnja i srpnja (kolovoz me uvijek odvlačio drugamo), neposredno svjedočio postupnom pretvaranju plažnoga pojasa u domaću inačicu Riminija.

Dobro, nije baš da je plaža tako ušminkana, suncobrani se još uvijek ne iznajmljuju, a i ležaljki je bitno manje od prostrtih "šugamana" omiških i splitskih kupača te gostiju iz kampova i "zimmer freia", no nikome više ne pada na pamet da jutarnju kavu ili hladno pivo prije kupanja potraži u kakvom omiškom ili dugoratskom kafiću. Što se pak tiče Riminija, u usporedbi s razglašenim prekomorskim ljetovalištem, Duće su za mene apsolutni pobjednik. Još da je koja prava tratorija ili domaća verzija oštarije? Da je - barem negdje u bližem susjedstvu - moguće zbrojati kakav lokalni autohtoni "plažni" menu: manistra (recimo penete s pomama i brbavicama, špageti s kućicama), riblja fritaja (od sitne ribe, malo kozica, sipica…; malko posuto brašnom pa proprženo na vrućem ulju) i uz to salata od domaćih poma, kapule i usitnjenog svježe  ubranog bosiljka… No, biti će valjda i toga.

Moj "komad Duća" nalazi se na teritoriju kafića "Gigollo". Zašto? Parkiralište mi je najčešće zajamčeno, terasa nudi - po volji - ili duboki hlad ili sunčanje (uz neizbježnu kraću kavu i coca-colu s puno leda) na prvoj crti bojišnici (prvom redu stolova najbližih moru); pod nosom mi je i tuš, i pješčani pojas i more. Do kojeg se stiže troskokom: ravno iz kafića.

Točno s druge strane ceste je i samoposluga. Strateški itekako bitan plažni insfrastrukturni objekt. Jer, pa ma kako pomno planirali odlazak na more, Murphyjev i ini zakoni uvijek će vas podsjetiti da su cigarete ostale kod kuće na stolu, novine u automobilu… a da vaš 11-godišnji sin, netom ste se smjestili u stolac te prepustili suncu i kavi, tako "očajnički" treba sladoled, paketić Pokemon sličica, žvakaće gume, kinder-jaje ili ledeni desert iz hladnjaka-škrinje, a supruga kremu za sunčanje s najvećim zaštitnim faktorom. 

"Gigollo" - potom - ima još jednu prednost koju sam - poučen bolnim višegodišnjim iskustvom - naučio itekako cijeniti: pristojan izbor glazbe. Što, primjerice, nije slučaj s obližnjom konkurencijom čiji vlasnici/DJ-i imaju izrazitu sklonost prema humpa-cumpanjima nižih estradnih bića ili plačljivim festivalskim uzaludnicama.

Zašto volim Duće?

Zar ovo nije bilo dovoljno?