Vapaj iz Dugog Rata

Marian Moralić izrazito je inteligentan, matematiku naprosto obožava, dajte mu brojke i on će ih u trenu u zbrojeve pretvoriti, ali društvena pravila i norme, koje nas od rođenja navikavaju na poslušnost, njemu ništa ne znače. Dječak iz Osnovne škole “Jesenice” koji nam je, uz blagoslov roditelja, dopustio da mu na nekoliko trenutaka povrijedimo intimu. Da sjednemo pored njega u klupu i pogledamo svijet njegovim očima. Da ga pokušamo razumjeti ...

VAPAJ IZ DUGOG RATA

Roditelji šokirani najavama iz Vlade: Ne uzimajte nam Petra! Našeg je Mariana preporodio i oslobodio nas muka

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Foto: Ante Čizmić / Cropix
Izvor: Slobodna Dalmacija


Sjećam se kako se jednom, iz čista mira, digao sa stolice, prišao mi i udario me. Nisam znala kako bih reagirala, ali sam bila svjesna kako takvo ponašanje neću još dugo moći izdržati. Čitav razred bio je pod stresom, a ne samo ja, svi smo se pitali koga će idućeg napasti – riječi su to Ksenije Brahović, učiteljice razredne nastave u Osnovnoj školi “Jesenice” na Oriju pokraj Dugoga Rata.

škola

Za Kseniju, vjerojatno, niste čuli. Vrijedna je, strpljiva i brižna. Ali ovo vam je o njoj prvi glas. Za razliku od Toma Cruisea. Njega svi znate. Baš kao što ste upoznati i s njegovim ispadima u pauzama između snimanja filmova. A tih ispada ne bi bilo da je u djetinjstvu imao pored sebe nekoga tko ga razumije. Recimo, učiteljicu poput Ksenije.

– Pitao sam se jesam li normalna osoba ili idiot. Pokušavao sam se koncentrirati na nastavi, ali nisam uspijevao, bilo mi je dosadno, a zbog toga sam osjećao frustraciju i nelagodu. Nitko mi nije pomagao, niti mi je nudio rješenje, tek godinama kasnije shvatio sam u čemu je problem – priznao je Cruise.

Slavnome glumcu dijagnosticiran je ADHD. Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje. I nije jedini. S istim stanjem, jer pogrešno je govoriti o bolesti, nosili su se, ili se još uvijek nose, i Albert Einstein, Thomas Edison, W.A. Mozart, Leonardo da Vinci, Vincent van Gogh, Salvador Dali, Bill Gates, Alfred Hitchcock, Steven Spielberg, Jim Carrey, Will Smith, Michael Phelps, te Marian Moralić.


Nikoga ne želi povrijediti

Dječak iz Osnovne škole “Jesenice” koji nam je, uz blagoslov roditelja, dopustio da mu na nekoliko trenutaka povrijedimo intimu. Da sjednemo pored njega u klupu i pogledamo svijet njegovim očima. Da ga pokušamo razumjeti.

On, naime, nikoga ne bi htio povrijediti, a najnovijom odlukom Vlade Republike Hrvatske upravo bi on mogao biti povrijeđen do te mjere da se nikad ne oporavi. Da mu rana nikada ne zaraste.

Petar i Marian

Marian Moralić izrazito je inteligentan, matematiku naprosto obožava, dajte mu brojke i on će ih u trenu u zbrojeve pretvoriti, ali društvena pravila i norme, koje nas od rođenja navikavaju na poslušnost, njemu ništa ne znače.

Iste je boje kože, nacije i vjere kao i ostali učenici 4.b razreda, no ipak je drukčiji. Ta ga drukčijost, međutim, od ove godine ne čini manje vrijednim članom razreda. A nije uvijek bilo tako...

– Njemu je bilo najnormalnije usred sata se dignuti i nekoga ubosti olovkom. Kad bih ga nešto pitala, onda bi šutio izbjegavajući moj pogled, a kada se ne bih obraćala njemu, onda bi mi upadao u riječ – kaže učiteljica Ksenija. I ne govori slučajno u prošlome vremenu.

Od početka ove školske godine Marianu je, naime, dodijeljen osobni asistent u nastavi. Ali ne kako bi bio ukalupljen, kako bi sjedio mirno i buljio u ploču, nego kako bi bio ravnopravan. S istim šansama za napredak i danas i sutra.

Petar Raljević, 28-godišnji Omišanin s diplomom kineziologije, od Mariana se ne odvaja, a pogotovo ne na malim i velikim odmorima. Sjedi u posljednjoj klupi kao malo krupniji đak i diskretno pazi da Marianu, koliko je god to moguće, pažnja bude usmjerena na nastavu.

– Samokontrola je Marianov najveći problem. Kad nešto zacrta, on to mora napraviti, a na meni je da to, ako je loše, spriječim. Školsko gradivo mu, pak, prilagođavam i nastojim učiniti zanimljivijim. Konačan cilj su, međutim, njegovo potpuno osamostaljenje i socijalizacija, pa tako više ne sjedim uz njega u klupi, što je samo po sebi golem napredak – veli Raljević, koji je ovaj neobični posao izbrusio u šestanovačkoj osmoljetki.

Tamo je, međutim, bio slabo i neredovito plaćen – 1200 kuna stizalo je s dva, tri mjeseca zakašnjenja – a razlog je bizaran: učenik kojemu je asistirao pomoć je dobio posredstvom škole i županije, dok ga je s Marianom spojila omiška Udruga AGAPE.

– U AGAPE-u rade sjajan posao. Ne samo da sam ja bolje plaćen, nego je općenito riječ o vrhunski razrađenom programu, pa tako, zahvaljujući njima, petero prvenstveno invalidne djece od Strožanca do Omiša ima osobnog asistenta. Ako Ministarstvo ukine natječaje, onda će, bez pretjerivanja, to biti katastrofa jer će takva djeca biti prepuštena dobroj volji i sposobnosti pojedinih ravnatelja da se izbore za njihova prava, a nakon toga je pitanje koga će uopće naći da im za mizeran novac odrađuje tako odgovoran posao – ističe Raljević.


Dogodilo se čudo

Tata Bruno i mama Katerina Moralić ne mogu pronaći riječi kojima bi zahvalili strpljivom Omišaninu. Nakon samo dva mjeseca prihvatili su ga kao starijega sina, a Marian kao starijega brata. Dogodilo im se čudo, baš kao u božićnom filmu.

– Spasili smo se! Prve tri godine u školi bile su nam prava muka. Marian je, naime, uvijek u pogonu, pa sam ispočetka ja sjedio s njime na nastavi, no to ipak nije bilo rješenje – objašnjava Bruno Moralić, a Petar dodaje kako asistent u nastavi može biti samo pedagoški obučena osoba.

I dok roditelji u nevjerici slušaju o mogućem gubitku Petrove pomoći i pitaju se kakva je to država koja ne želi pomoći vlastitoj djeci, učiteljica Ksenija se prisjeća dana kada je, sva u očaju i neznanju, mislila kako s Marianom neće izići na kraj. Tijekom velikog odmora škola je bila uvela i dodatno dežurstvo zbog Mariana.

Ipak, Ksenija nije odustajala, a podršku su joj davali Marianovi školski kolege. Zapravo, to su bili nekoć, a sada su svi redom prijatelji. I svi bi, i Tonio, i Duje, i Toma, i Miljak, s Marianom klupu dijelili.

Marian i školske kolegice

– Neću pretjerati ako ustvrdim da je Marian najpopularniji u razredu. Obožavaju ga. Tri cure, međutim, posebno moram istaknuti. Nora, Marija i Mia su mi bile desna ruka, kad mene ne bi bilo, one bi pazile na njega i odvlačile mu pažnju od mogućih nepodopština. Ponosna sam na moje četvrtaše jer su uz Mariana i oni sazreli, postali su bolji ljudi, prošli su školu koju im ni jedna obrazovna institucija ne može ponuditi.

Stoga me i čudi kad čujem da Grad Split ne financira niti jednog osobnog asistenta u nastavi, dok istodobno čitamo o slučajevima gdje se djeca problematičnog ponašanja baš u Splitu prebacuju iz jedne škole u drugu, ili iz jednoga razreda u drugi, dok roditelji odbijaju svoju djecu slati na nastavu – zgraža se Marianova učiteljica.

Uskoro bi, na žalost, i ona mogla imati isti problem. Ako Vlada – ta bešćutna, rigidna i samodostatna institucija – ukine program koji je, među ostalima, preporodio i malog Mariana Moralića, a oplemenio sve njegove prijatelje i poznanike, bit će to, na stranu svi gospodarski pokazatelji, javni dugovi i BDP prosjeci, najbolji znak da ovome društvu uistinu nema spasa.


Ravnatelj: Moramo im pomoći

Ravnatelj OŠ “Jesenice” Živko Dropuljić čini sve što može da se olakša učenje potrebitim učenicima. U njegovoj školi čak su dva osobna asistenta u nastavi. Uz Mariana Moralića tu je i djevojčica s Downovim sindromom.

Njezina učiteljica Diana Čagalj s ljubavlju nam je govorila o tome kako svi učenici pomažu da se njihova mezimica osjeća ravnopravnim članom razreda. I njoj su svaki dan na raspolaganju školska defektologinja Tihana Maglica i psihologinja Mirka Ivanišević.

Od njih smo i doznali da oko 10 posto djece ima određeni poremećaj ili invalidnost, pri čemu vrlo mali broj ostvari svoje pravo na pomoć pri učenju.

orij

Povezani članci

Who's Online

We have 284 guests and no members online