Zanimljivosti..

U Vukovaru za Dane kruha

Toga dana baš kao i svakog drugog, krenula sam u školu dobro raspoložena kao da sam predosjećala da će mi se nešto dobro dogoditi. Na satu hrvatskog jezika nastavnica nam je rekla da će netko ići s njom u Vukovar na Dane kruha 2007. u ime naše OŠ "Jesenice" iz Dugog Rata. Prijavilo se nas mnogo. Kad je sljedećeg dana izabrala mene, ispočetka nisam vjerovala... Nestrpljivo sam čekala taj četvrtak i stalno sanjala hotele, velike ravnice i sela... Tijekom desetosatne vožnje autobusom razmišljala sam o Vukovaru, o grozotama koje su se tamo događale i pomalo sam se bojala dolaska, ali opet - nešto me vuklo da vidim najveći spomen hrvatske slobode ...

U VUKOVAR ZA DANE KRUHA,
S VUKOVAROM U SRCU KUĆI!  (reportaža)

Piše: Ana Marušić, VIIa, učenica OŠ "Jesenice"
 
Toga dana baš kao i svakog drugog, krenula sam u školu dobro raspoložena kao da sam predosjećala da će mi se nešto dobro dogoditi. Na satu hrvatskog jezika nastavnica nam je rekla da će netko ići s njom u Vukovar na Dane kruha 2007. u ime naše OŠ Jesenice iz Dugog Rata.
 
Prijavilo se nas mnogo. Kad je sljedećeg dana izabrala mene, ispočetka nisam vjerovala. Nestrpljivo sam čekala taj četvrtak i stalno sanjala hotele, velike ravnice i sela.
 
Krenuli smo iz Splita autobusom u kojem su bile četiri škole iz Splitsko-dalmatinske županije; tri osnovne i jedna srednja - iz Sinja. S nama je pošao i predstavnik školstva gosp. Zvonko Marić.


 

Tijekom desetosatne vožnje razmišljala sam o Vukovaru, o grozotama koje su se tamo događale i pomalo sam se bojala dolaska, ali opet - nešto me vuklo da vidim najveći spomen hrvatske slobode.
 
Navečer ulazimo u Vinkovce. Tu je naš hotel. Moram priznati da sam očekivala selo, kad ono: predivan stari grad koji zrači sjajem bogate prošlosti i toplinom srdačnih stanovnika. Zvjezde su već prekrile tamno nebo, mjesec se sakrio u tajnosti među njih i diskretno obasjao male kuće žute ili ružičaste fasade.
 
Rano ustajemo i krećemo na Vukovarsko groblje. Putem gledm mnoge ploče s natpisom: "PAZI MINE!". To me podsjetilo na sve zlo, mržnju i tugu što je Vukovar pretrpio. Izlazimo na veliko groblje. Prolazimo pokraj toliko bijelih križeva, pa grobova.... u nedogled.
 
Bože, kako čovjek ikad može zaboraviti ove heroje?“. Ta me misao obiuzela i sama sam je sebi pokušala objasniti gušeći suze. O hvala, veliko hvala svim hrvatskim braniteljima - šaptom izgovorim i zanijemim.
 


Vozimo se k Ovčari. Prilazimo spomeniku na ledini. Molimo se i palimo svijeće za duše ubijenih. Obuzela me neopisiva tuga. Slušamo riječi jednog od dvojice preživjelih. Kao u transu, u tišini bez riječi ulazimo u Muzej. Tu su imena, slike, predmeti ubijenih. Tišina puna neizrecive boli. Opet.
 
Sjedamo u sautobus i nakon sat-dva stižemo u Ilok, najistočniji hrvatski grad. Zovu ga Sjevernim Dubrovnikom jer je opasan prekrasnim zidinama. Razgledavamo goleme iločke podrume vina, obilazimo i slušamo misu u prelijepoj crkvi Sv. Ivana Kapistrana. Dolazimo na obalu Dunava, najšire rijeke koju sam vidjela, podsjeća me na moj Jadran.
 
Nakon izleta u Ilok vraćamo se u Vukovar: Ulazimo u crkvu Svetog Filipa i Jakova koja je izvana obnovljena, a iznutra nije, kako se ne bi zaboravilo što se dogodilo tao gradu. Gledamo kratkometražni dokumentarni film o ratnim strahotama. Kad je film završio, svi smo uplakanih lica pogledali u svećenika koji nam je rekao: „Mi, Hrvati ćemo oprostiti, mi nećemo mrziti i tako ćemo pobijediti. A vama poručujem: Kada vaša leđa ugledaju tablu Vukovara, nemojte ga zaboraviti!“
 
Vratili smo se u Vinkovce oko deset saati navečer, a ujutro već u sedam sati nas četvero učenika OŠ "Jesenice", obučeno u tradicionalnu poljičku nošnju i naše dvije učiteljice čekali smo pred autobusom.
 
Stigavši u Vukovar, počeli smo slagati izložbeni stol koji predstavlja našu školu, naše mjesto u županiji. Donijeli smo plodove naše zemlje, našeg mora, našeg čovjeka. Bilo je tu voća, sira, vina, ulja, ribe, pogača, kruha, kolača i dva soparnika. Na svečanosti su sudjelovale mnoge škole iz Hrvatske pa čak i iz drugih država.
 
Svi su stolovi bili toliko lijepi da se najljepši i ne može izabrati. Zato i nije bilo natjecanja.
       
Poslije slikavanja počeli smo dijeliti naše plodove posjetiteljima. Bilo mi je drago vidjeti nekog nasmijanog. Taj osmijeh na licima drugih ljudi bio je neopisiv osjećaj, kao da liječi rane i daje nadu. Do dva sata podijelili smo sve. Nekako teška srca spremili smo se i uputili na parkiralište prema autobusima.
 
U srcu sam se opraštala s Vukovarom...
 
Kao da čujam glas Siniše Glavaševića: „GRAD - TO SMO SVI MI.“

Povezani članci

Who's Online

We have 200 guests and one member online

  • admin