Što nam nude za izlazak iz recesije

{jathumbnailoff}HR PolitičariHrvatska je mala i u financijskom svijetu beznačajna zemlja bez jakog političkog ili ekonomskog zaleđa (kao što je Grčka imala Europsku Uniju, osobito Eurozonu). Kada nam jednom strani investitori zatvore vrata, slijedi bankrot i slom domaće valute. A tada ćemo biti sretni ako nas i "omraženi" MMF bude htio staviti pod svoje okrilje. Europsku Uniju dakako možemo zaboraviti. Barem što se tiče kratkog roka, u Hrvatskoj vlada jednoumlje jer i HDZ i SDP žele održati proračunsku ravnotežu rezanjem državne potrošnje. Međutim, srednjoročna politika HDZ-a i SDP-a se ipak razlikuju. Dok HDZ razmišlja o uvođenju novih poreza, ovaj put na banke, SDP zagovara keynezijansku politiku ekspanzivne državne potrošnje smanjenjem poreza na investicije i subvencijama na zapošljavanje ...


KAKO DALJE?

Što nam nude za izlazak iz recesije

Piše: Ivan Grgurić / H-Alter
Izvor: H-Alter

Najgori dio financijske krize, koja je prijetila slomom cijele svjetske ekonomije, je iza nas. Sve vodeće svjetske ekonomije su izašle iz recesije. Financijska kriza je prijetila da se pretvori u novu Veliku gospodarsku krizu. Međutim, po svom trajanju i negativnim posljedicama, ova kriza je neusporedivo blaža, a jedan od glavnih razloga tomu je brza i koordinirana akcija međunarodne zajednice. Centralne banke su spuštale kamatne stope i pumpale novac u gospodarstvo, država je kupovala posrnule banke, spuštala poreze i povećavala potrošnju, sve u nadi da izbjegnu ili ublaže recesiju.

Jednostavno rečeno, politike koje su se tijekom Velike gospodarske krize počele provoditi tek 1933. Rooseveltovim New Dealom tijekom trenutne krize počele su se provoditi ubrzo nakon što je postalo jasno kolika opasnost prijeti svjetskoj ekonomiji. I ne samo da je reakcija države bila neusporedivo brža već i puno oštrija.

Zapravo, proračunski deficiti koje su neke zemlje nagomilale zbog povećanja državne potrošnje radi pomaganja posrnuloj ekonomiji bliži su onima iz Drugog svjetskog rata nego iz vremena New Deala.



I dok se većina ekonomista slaže da je najgore iza nas, vode se žučne rasprave koji je najbolji put dalje. Općenito govoreći, ekonomiste se može podijeliti u dvije skupine. U prvu skupinu spadaju oni koji smatraju da država treba nastaviti trošiti kako bi što više ubrzala gospodarski oporavak. Druga skupina tvrdi da je vrijeme ekspanzivne državne potrošnje završeno i da se umjesto toga treba usredotočiti na vraćanje reda u državne financije kako bi se izbjegao bankrot.

Interesantno, ove grupe su geografski koncentrirane. Prva skupina dominira u SAD-u, a druga u Europi. Osnovna ideja održavanja velike državne potrošnje je slijedeća. Oporavak svjetskog gospodarstva je na krhkim nogama, što pokazuju i razočaravajući rezultati američkog i japanskog gospodarstva u drugom tromjesečju. Smanjenje državne potrošnje bi samo smanjilo ukupnu potražnju i potrošnju u ekonomiji, čime bi se lako mogli vratiti u recesiju. Problem ovog pristupa je u tome što tržište njegovim provođenjem izgubi povjerenje da vlada može vratiti nagomilani dug i prestane financirati proračunske deficite. Tada nastupa grčki scenarij - dužnička kriza.

Oni koji zagovaraju što hitnije uspostavljanje proračunske ravnoteže isto napominju da je oporavak nestabilan, ali uzrok tomu vide upravo u velikim proračunskim deficitima. Naime, oni tvrde da proračunski deficiti stvaraju nesigurnost među ekonomskim subjektima koji očekuju povećanje poreza u budućnosti kako bi se proračun vratio u normalu. Ukratko rečeno, građani umjesto da troše, radije štede kako bi imali čime plaćati veće poreze. Opasnost u ovom pristupu je da, ako rezanje državne potrošnje bude prenaglo, ekonomija se može vratiti natrag u recesiju.

Oba pristupa imaju jasnu i ispravnu ekonomsku logiku. Koji put je ispravan, ovisi o detaljima. Europljani imaju dobar razlog da ih proračunske rupe brinu više nego Amere - a taj razlog je Grčka. Grčka je utjerala strah u kosti ne samo europskim ekonomistima, na čelu s predsjednikom Europske centralne banke Jean-Claude Trichetom, već i europskim građanima. Ove godine su dvije stranke lijevog centra na izborima izgubile vlast jer su zagovarale održavanje veće potrošnje države - laburisti u Britaniji i socijaldemokrati u Slovačkoj. Glasači su jasno izabrali dugoročnu proračunsku stabilnost umjesto bržeg izlaska iz krize.

Jedan od vodećih svjetskih ekonomista i predvodnik keynezijanskog tabora Paul Krugman je uvjeren da je izbor Europljana pogrešan. Krugman upozorava da ni doba Velike gospodarske krize nije bilo doba neprestanog gospodarskog pada. Bilo je tu i kratkih perioda rasta, ali ovaj rast nije bio održiv sve dok ga država nije potpomogla velikim programom javnih radova u sklopu New Deala.

Krugman upozorava da je, iako je svjetska ekonomija izašla iz recesije, oporavak i dalje nesiguran, te da vodeće svjetske ekonomije ne bi trebale ponoviti pogrešku iz ranih tridesetih prošlog stoljeća i uravnoteživati proračun, već bi umjesto toga trebale nastaviti trošiti.

jadranka kosor

Ekonomisti poput Brada de Longa sa sveučilišta Berkeley smatraju da su konzervativne priče o nadolazećem bankrotu preuveličane. Zapravo, niti jednoj od vodećih svjetskih ekonomija ne prijeti bankrot, iako se ovo ne odnosi na „periferne" europske zemlje poput Grčke ili Španjolske. De Long tvrdi da uravnoteženje proračuna u uvjetima krize ima smisla samo u tri scenarija.

Prvi je kada povećanje državne potrošnje dovodi do povećanja kamatnih stopa, zbog čega građani i poduzeća radije štede nego se zadužuju kako bi kupovali ili ulagali. Stoga će povećanje državne potrošnje smanjiti osobnu potrošnju. Krajnji rezultat će biti veći proračunski deficit bez povećanja rasta BDP-a. Ovo je bio slučaj u drugoj Reaganovoj administraciji i u doba Busha starijeg.

Drugi scenarij nastaje kada povećanje državne potrošnje ne dovedi do povećanja proizvodnje već do povećanja cijena, odnosno inflacije. Lijek protiv nabujale inflacije je najčešće rezanje potrošnje kako bi se uspostavila cjenovna stabilnost. Drugim riječima, lijek za inflaciju je recesija, kao što je bio slučaj tijekom Forda, Nixona, Cartera, ali i u Hrvatskoj 1993. godine.

Treće, opasnost od bankrota prijeti i ako se država previše zadužuje u stranoj valuti a strani investitori odjednom prestanu biti voljni financirati državni dug. Ovo je bio slučaj u Istočnoj Aziji '97., Meksiku '94. i svako malo u Argentini.

De Long tvrdi da niti jedan od ovih scenarija nije primjenjiv na vodeće svjetske ekonomije. Međutim, to ne znači da je lijek bilo kakva potrošnja države. Dapače, čak su i ekonomisti koji zagovaraju nastavak državne potrošnje vrlo kritični prema Obaminom planu koji se oslanja na porezne olakšice i transfere. Umjesto bujanja osobne potrošnje, koju zagovara Obamina administracija, mnogi ekonomisti, poput Jeffreya Sachsa s Columbije, zagovaraju ulaganje države u infrastrukturne projekte, obrazovanje i zelene tehnologije.

Čak i neki zagovornici što ranijeg uravnoteženja proračuna priznaju da je u teoriji održavanje visoke državne potrošnje još neko vrijeme najbolji put. Međutim, ovo  vrijedi samo u teoriji. Martin Feldstein s Harvarda smatra da se vladama ne može vjerovati da će proračunski deficit smanjivati u budućnosti. Osobito je to slučaj s bolnim rezovima. Kritičari nastavka državne ekspanzije tvrde da su krize pravo vrijeme za bolne rezove jer građani na njih neće pristati u dobrim vremenima. Na kraju dana, zašto bi se stvari radikalno mijenjale ako nam ide dobro!? Stoga im je mogućnost ponovnog ulaska u recesiju draža od gubitka dugoročne proračunske ravnoteže.

KosorašiHrvatska je, čini se, donekle izuzetak u ovim raspravama. Barem što se tiče kratkog roka, u Hrvatskoj vlada jednoumlje jer i HDZ i SDP žele održati proračunsku ravnotežu rezanjem državne potrošnje. Međutim, srednjoročna politika HDZ-a i SDP-a se ipak razlikuju.

Dok HDZ razmišlja o uvođenju novih poreza, ovaj put na banke, SDP zagovara keynezijansku politiku ekspanzivne državne potrošnje smanjenjem poreza na investicije i subvencijama na zapošljavanje.

SDP-ova ideja je slijedeća, kratkotrajno povećanje proračunskog deficita zbog smanjenja poreza i povećanja subvencija bit će nadoknađeno rastom ekonomske aktivnosti i zaposlenosti, zbog koje će porasti prihodi od ostalih poreza. Plan ima jasnu keynezijansku ekonomsku logiku - prvo reži prihode države da bi potakao gospodarski oporavak, koji potom povećava prihode države.

Međutim, nikako se ne bismo smjeli pouzdati samo u ekonomski rast da pokrpa proračunske rupe. Stoga će uspjeh ovog programa ovisiti o sposobnosti da se srežu rashodi države. SDP je hrabro najavio smanjenje broja zaposlenih u državnoj upravi, koja je sa stotinama gradova, općina i županija nabujala van svake mjere.

I tu je problem. SDP predlaže otkaze, i to uglavnom sebi naklonjenijem biračkom tijelu, što će sigurno biti teško politički provesti. Ukoliko izostane smanjenje državne potrošnje, a rast BDP-a bude manji od očekivanog, proračunu prijeti velika rupa.

Jasno se mora reći da Hrvatska nije u poziciji da vodi ekspanzivnu fiskalnu politiku. Možda je to trebala kada je kriza tek počinjala, ali sada je za to kasno. Hrvatska gomila deficite puno prije trenutne krize i Trichet je u pravu kada tvrdi da je uspostavljanje proračunske ravnoteže bitno kako bi u slučaju nove krize države imale sredstava da odgovore na nove izazove. Istini za volju, mnogi „keynezijanci" se sjete Keynesa samo kada treba trošiti, a zaboravljaju na onaj dio priče o štednji države u dobrim vremenima.

Zemlje koje nisu vodile razumnu proračunsku politiku u doba ekonomskog rasta, poput Hrvatske ili Grčke, nisu mogle primjereno odgovoriti naglom padu gospodarske aktivnosti, jer je državna blagajna već bila prazna. S druge strane, pozicija Britanije i Španjolske, kojima su se potpuno urušili glavni motori njihovog ekonomskog rasta - bankarstvo i financije u Britaniji i građevina u Španjolskoj, bi sigurno bila puno teža da su Brownovi laburisti i Zapaterovi socijalisti gomilali goleme proračunske deficite prije nastupanja krize. Dapače, Španjolska je u godinama prije krize redovito ostvarivala proračunske suficite.

Stoga svako smanjenje poreza i povećanje subvencija mora biti popraćeno rezanjem državne potrošnje. Hrvatska također treba zaboraviti na velike investicijske projekte kao na izlaz iz krize. Ovaj smjer može biti dobar za SAD, ali Hrvatska je taj model primjenjivala još od Račanovih vremena (prvenstveno gradnjom autocesta), tako da je taj model u nas već istrošen.   

Zoran Milanović

Ukratko, SDP-ov program je dobar, ali politički iznimno zahtjevan. S jedne strane, smanjenje poreza na investicije i uvođenje subvencija na zapošljavanje je, tehnički gledano, jednostavan postupak koji neće naići na nikakav otpor. Iako je ovo dobar prijedlog, njegov uspjeh će ovisiti o istodobnom smanjenju državne potrošnje preko smanjenja broja zaposlenih u državnoj birokraciji.

Međutim, ovaj dio programa će sigurno naići na žestok otpor sindikata, a najgore što nam se može dogoditi jest da država smanji poreze i poveća subvencije, a onda ne uspije u naumu da racionalizira javnu upravu i tako napravi golemu proračunsku rupu.

Europska Unija nam je blizu, ali nas sigurno neće primiti ako joj ličimo na novu Grčku. Nadalje, naš proračunski deficit se financira izvana, a strani investitori neće u nedogled financirati naše dugove.

Hrvatska je mala i u financijskom svijetu beznačajna zemlja bez jakog političkog ili ekonomskog zaleđa (kao što je Grčka imala Europsku Uniju, osobito Eurozonu). Kada nam jednom strani investitori zatvore vrata, slijedi bankrot i slom domaće valute. A tada ćemo biti sretni ako nas i „omraženi" MMF bude htio staviti pod svoje okrilje.

Europsku Uniju dakako možemo zaboraviti. U svojem strateškom planu za novo desetljeće, Europska Unija je jasno poručila svojim članicama da od njih očekuje dovođenje državnih financija u red.

Sigurno će ista pravila vrijediti i za potencijalne članice.

Povezani članci

Who's Online

We have 183 guests and one member online

  • admin