Tužne scene s blagajne: Ponižene starice prose čak i bodove

blagajnaMišljenje je, što bi rekao Harry Callahan, kao stražnjica, svatko ga ima. Za jedne je tako uvođenje novih poreza usporedivo sa srednjovjekovnim guljenjem bezubih kmetova, dok drugi smatraju kako je riječ o potrebnoj i hvalevrijednoj akciji europejca Slavka Linića. Gospođa zbog koje je nastala ova priča o porezu na imovinu, međutim, ne razmišlja. Ona, naime, nema ništa. A od ništa − djeca to, za razliku od hrvatskih ministara, još u prvome razredu nauče − možete do iznemoglosti oduzimati, ali rezultat se neće promijeniti. Ništa ostaje ništa. Gospođu − ne bojte se, ima ona i ime, JMBG i OIB, ma sve što je u Hrvatskoj potrebnoj kako bi se prema vama ponašali kao da ste nitko i ništa − sreo sam u trgovini jednog velikog domaćeg trgovačkog lanca ...

TUŽNE SCENE S BLAGAJNE

Ponižene starice prose čak i bodove

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Izvor:
Slobodna Dalmacija

Gospođu − ne bojte se, ima ona i ime, JMBG i OIB, ma sve što je u Hrvatskoj potrebnoj kako bi se prema vama ponašali kao da ste nitko i ništa − sreo sam u trgovini jednog velikog domaćeg trgovačkog lanca.

Tužne scene s blagajne

Moja je košara bila puna, a njezine nije ni bilo. Prišuljala mi se poput špijuna prerušenog u bakicu i sve kao da nije njen posao, ne gledajući me u oči, priupitala me, spremna zakašljati se i odustati ako itko primijeti naš slučajni susret, imam li karticu za skupljanje bodova u tom trgovačkom lancu.

Izbjegnut pogled

Nisam se odmah snašao, nije mi bilo jasno o čemu stara govori i malo je nedostajalo da je, baš poput neodgojenog tinejdžera, otpilim. Na prvu sam čak pomislio da se, zloupotrebljavajući poodmaklu dob, pokušava preko reda probiti do blagajne, a to, nevoljko priznajem, ne dopuštam ni zgodnim mamama s upišanim bebama, a kamoli babama sa staračkim pjegama.

Nakon što sam zbunjeno i, opet priznajem, neljubazno odbio prvi napad, gospođa se nije udaljila. Dapače, upravo je to i čekala, te mi je, čim sam promrsio kako nemam karticu, ponudila svoju.

− Zamolila bih vas, ako vam ne bi bio problem, da kada dođete na red provučete moju karticu. Meni bi to puno značilo, a vi svoju ionako nemate − tiho je progovorila, brižno pazeći da nam se pogledi ne susretnu.

No, nije ni trebala jer sada sam ja bio taj koji je činio sve, kada već nisam mogao propasti u zemlju, da izbjegnem njezino lice. Da sam ga vidio, ne vjerujem, naime, da bih ga ikada zaboravio.

Tužne scene

Uvozna politika

Lice je to ponižene Hrvatske. Gladne Hrvatske. Hrvatske od koje se uzima iako već odavno nema ništa. Hrvatske koja nije moja i s kojom se ne želim ujutro buditi. Gospođa mi je zahvalila, čak se ponudila da mi pomogne kupljene stvari pospremiti u vrećice, a nakon toga nije izišla iz trgovine. Vratila se u njezinu utrobu, spuštena pogleda tražeći sljedeću napunjenu košaru.

A sve kako bi na svoju karticu dobila nekoliko desetaka kuna. Koje će moći potrošiti tek kada u trgovačkom lancu to odluče.

Bodovi se, uvozna je politika domaćih trgovaca, mjesecima skupljaju, ali, za razliku od života, samo u određenim danima troše.

Povezani članci

Who's Online

We have 204 guests and no members online