DUGI RAT

Trpimir Jurkić za Scenu 55 splitskog HNK adaptirao je novinske kolumne, eseje, priče i ulomeke knjige 'Kurosavin nemir svijeta', župnika sv. Stasija u Dobroti ili kako sam navodi 'posljednjeg katoličkog svećenika iz Prčnja' - Don Branka Sbutege. Rečeni je svećenik rođen 1952. godine u Kotoru, gde je završio gimnaziju. Studirao je prvo medicinu, a potom teologiju u Zagrebu, Beču i Rimu. Zaređen je 1979., a preminuo je 27. travnja 2006. Rezultat je tzv. dokumentarna monodrama ...

Tekstovi bokeljskog svećenika pretvoreni u monodramu oživljavaju na maloj sceni HNK Split  

Trpimir Jurkić u najavi dokumentarne monodrame kazao je:

Odgovarati na pitanje, zašto i kako to don Branko Sbutega na sceni, značilo bi baviti se procesom i 'tehnologijom' kazališta, a najbolji odgovor na to pitanju napisao je sam don Branko u jednoj svojoj kolumni: 'Nikad se u kamen ili papir ne uspije utisnuti koliko u živo ljudsko srce'. Ova predstava, ili kako vam drago, željela bi baš to. Te riječi utisnuti u živo ljudsko srce. A sve one su zapravo 'zapisi jedne druge istine života koja je mnogo trajnija od svakog našeg užasa'. 
 

Nikolina Radmilo osvrnula se na pogledanu monodramu i zapisala za čitatelje Dugoratskog portala

ZAPISI IZ NEVREMENA
                   osvrt

Piše: Nikolina Radmilo

Ruke... kao dokument ljudskosti, života, rada, žrtve, organ u prvom planu, zamijenjuje čovjekovu kompleksnost. Ruke postaju superioran, vanprostorni subjekt kroz koji se identificira ne čovjeka, već rasu, čovječanstvo u cjelini; sve težake, čobane, ljude koji su napučili i Boku Kotorsku i Balkan i cijeli svijet. U dvijema šakama je sačuvan arhiv prošlosti, smještena bol i trud sadašnjosti, živi nada u budućnost.

Crno-bijelo obučen, bez ukrasa, bez nama tako svojstvenog kiča, ogoljen... s jednim jedinim detaljem koji upućuje na segment njegova života, prsten-krunica. Sitan, jednostavan, neteatralan... don Branko Sbutega utjelovljen preko svestranog glumca Trpimira Jurkića.

Duboko suživljen s likom i djelom autora izrečenih misli na sceni je govorio, deklamirao, patio i molio u konstantnom grču mišića i misli. Posrednik između svećenika i publike prerastao je u prenosioca ne riječi i sintagmi, već ljudske topline i postojanja.

Ova dokumentarna monodrama se može svesti na pričam ti priču (jednu u nizu) ukoliko se publika ne otvori i istinski ne posluša što joj se govori. Publici je prepušten teret upijanja i shvaćanja izrečenog, ali i dovršavanja započetog, teret koji vapi da ga se oživi djelom, da sve ne ostane na pukom razumijevanju i ignoriranju.

Ukoliko su recipijenti svijesno odlučili zaboraviti doživljeno ide njima na dušu; ukoliko su čuli i prečuli, ide njima na dušu; ukoliko su čuvši don Branka Sbutegu ostali fascinirani i osjetili u sebi Božje poslanstvo čija svrha je spašavanje svijeta, jao nama i njima; ukoliko su osjetili svu bol i patnju potrošenog čovjeka koji je volio život i bližnjeg, ako su se zastidjeli sebe i svojih djela, riječi i misli, istinski su veliki ljudi.

Osvrćući se na (ne)vrijeme u kojem je živio i stvarao, don Branko Sbutega je kroz sitne, naoko beznačajne scene i opisane situacije ukazao na bestijalnost ljudskih bića, na svu okrutnost kojoj smo skloni. Jedna intimna ispovijest se pretvorila u grčeviti apel za spas prošlosti, vlastite povijesti jer u ovom trenutku svrha postojanja svih naših predaka smo sami MI i ako to zanemarimo, sve gubi smisao.

Vrtjele su se brojke unesrećenih ljudi u krvavom, neponovljivom 20. stoljeću, nabrajalo se zločine van pameti, iznosile su se formule trovanja ljudskih srdaca, formule kojim se u mirnodopskim vremenima zadojilo čovjeka.

I što je svijet naučio? Nastavio je utvrđivati gradivo u Iraku, Afganistanu, Africi i tko zna gdje sve ne.

Nalazeći se na vjetrometini povijesnih zbivanja naučili smo se nepovjerenju, sumnji, patnji, ali i slijepom prepuštanju vladajućoj struji u ogorčenom društvu pojedinaca nalik nama.

Brisanje identiteta, socijalnih kontakata i bliskosti, banalizacija intimnosti i iskrivljen pogled na dobrotu i poštenje koje se poistovjećuje sa glupošću su krvavi danak koji ubiremo na početku novog, trećeg, doba.