DUGI RAT

Dok čekamo na rezultate javnog natječaja za organizaciju priredbi ovogodišnjeg, devetog po redu, Dugoratskog ljeta, promislimo malo nad rječima Vesne Kusin, novinarke i kulturne radnice, ravnateljice Galerije "Klovićevi dvori" u Zagrebu, zapisanim u današnjem Vijesniku ... Je li kultura duhovna ili tržišna vrijednost? Pitanje je to koje može izazvati dvojbu. Kultura se uvijek smatrala duhovnom vrijednošću. I u ovo teško recesijsko vrijeme, kada se sve teže ostvaruju materijalna dobra, kada je cijeli svijet u financijskoj, a posljedično i gospodarskoj krizi (ili obratno), tvrdilo se da se ljudi više okreću kulturi u kojoj pronalaze duhovnu okrjepu. No, i kultura je, htjeli mi to ili ne, na tržištu i to u ovom recesijskom, koje je pogađa na različite načine. Novca za financiranje kulture sve je manje. On se nekako najlakše sreže neposredno (iz proračunske blagajne) i posredno (poreznim nametima na sponzorski novac). Duhovna dimenzija i vrijednost kulture je na udaru, a opstanak joj u današnjici sve više ovisi o tržištu! Tko će, međutim, na ugroženom tržištu ulagati u kulturu?..., pita se Vesna Kusin u izvrsnom članku objavljenom u Vjesniku ...

 

KULTURIZAM

Tržište kulture

Kultura se uvijek smatrala duhovnom vrijednošću iako već dugo, posredno, participira u gospodarstvu, ponajprije njegovoj turističkoj grani. Nalazi se, dakle, na tržištu koje je često okrutno. Kakvu joj sudbinu kroji recesija, moguće javno-privatno partnerstvo pa i privatizacija?

Piše: Vesna Kusin / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

Novca za financiranje kulture sve je manje. Ona se nekako najlakše srežu neposredno (iz proračunske blagajne) i posredno (poreznim nametima na sponzorski novac). Dodatno, pak, i uvođenjem onih kulturnih ustanova koje svojim zalaganjem, radom i poslovanjem ostvaruju dobit (vlastiti prihod), u sustav PDV-a kojim će se dodatno puniti proračun u koji se i iz proračunskih sredstava kulturi velik dio tog novca vraća.

A s obzirom na to da se vlastiti prihod kulturnih institucija ulaže u održavanje kulturnih objekata i program koji nije moguće pokriti i održati smanjenim proračunskim novcem, jasno je da je kultura, dakle, i njezina duhovna dimenzija i vrijednost, na udaru, a opstanak joj sve više ovisi o tržištu!

Tko će, međutim, na ugroženom tržištu ulagati u kulturu? Potencijalnih je sponzora sve manje. Gospodarstvo na koljenima jedva i samo opstaje. Oni rijetki koji posluju dobro imaju više sluha za sport nego li za kulturu.

No, i u sportu se više opredjeljuju za privilegirani nogomet nego li za druge sportove, unatoč sve intenzivnijim navijačkim skandalima čija je posljedica razorno uništavanje stadiona u koja se gotovo nekritički uvijek iznova ulaže golem proračunski novac (i za to uvijek ima!).

Kultura bi od djelića toga mogla stvoriti čuda! A čudo je već i to što kulturne institucije i u ovakvoj situaciji bilježe veći posjet od izdašno financiranih stadiona. I njihov opstanak sve više ovisi o "sekundarnim" prenamjenama korištenja u kulturne svrhe - koncertima ne samo popularne (masovne), nego i ozbiljne, klasične glazbe.

Kultura u turizmu

Kultura već odavno participira i u turizmu premda se u nas o kulturnom proizvodu na turističkom tržištu tek nedavno počelo sustavnije razmišljati, početno opet na teret kulture iako je turizam bio i, recesiji unatoč, ostao unosnija gospodarska grana.

Ovih je dana u Rijeci upriličen i međunarodni skup "Prema novom kulturnom turizmu" na kojemu je istaknut utjecaj kulture na gospodarstvo, što se na svjetskoj sceni prati već četiri desetljeća.

Mi u tome dakako kasnimo i uključujemo se u pogrešno vrijeme. Jer i u kulturu je potrebno ulagati (od baštinskih objekata do suvremene produktivne i reproduktivne kulturne djelatnosti) da bi se sačuvala i razvijala te tako svojim potencijalima pridonosila općem razvoju, ponajprije turizmu kao gospodarskoj grani.

Dok se, međutim, najavljuje gradnja novog Dinamova stadiona (nakon već basnoslovno utrošenog novca u stari), kulturi se smanjuje količina novca, kako na programskoj tako i na drugim razinama. Stoga se potiho počinje govoriti o javno-privatnom partnerstvu koje bi možda moglo spasiti bar neke kulturne institucije.

No, javno-privatno partnerstvo u gospodarskom sektoru, pogotovo turističkom (hotelijerstvo), nije se pokazalo uspješnim. Štoviše, pokazalo je kobne razmjere.

Može li kultura biti uspješnija? I koji rizik to sa sobom donosi? Vodi li ta ideja prema potencijalnoj privatizaciji kulturnih ustanova i koja se Pandorina kutija time može otvoriti? Postaje li time kultura isključivo tržišni potencijal? Ili može, i u kojoj mjeri, zadržati svoju duhovnu dimenziju i vrijednost?