Ma možete ih gadit, crnit i pljuvat po njima do mile volje, ali niti jedna me vaše riječ neće uvjeriti da AC/DC nisu najbolji band na svijetu. Po tom sam pitanju zatucan poput najuvjerenijeg arapskog teroriste. Mogu kojekakvi pseudointelektualni elitistički glazbeni kritičari tvrditi da im pjevač Brian Johnson zvuči poput prehlađenog mačka u vrijeme parenja, da im ploče nalikuju kao jaje jajetu, te da ne znaju napisati pjesmu ni o čemu drugom doli o ševi, cugi i rock and rollu, ali upravo to i je ono zbog čega njihova fanovska baza broji milijune. Zaj*b je jedino taj što nas braća Young i njihova nabrijana ekipa sa šanka po svemu sudeći neće još dugo uveseljavati, jer izgleda da se spremaju za zasluženu mirovinu. I što će se dogoditi tog tužnog dana kad stare prdonje objese gitare o klin? Ama baš ništa! Jer najpoznatiji je australski izvozni proizvod dobio dostojne nasljednike u vidu svojih sunarodnjaka okupljenih u bandu Airbourne. Šačica je to mladih nadobudnih kosijanera koji izgledaju poput AC/DC-a, zvuče poput AC/DC-a, a bome i tulumare baš poput AC/DC-a. Kvragu, čak se i dva brata nalaze u bandu, doduše ne Young, nego O'Keeffe, ali mislim da ste shvatili o čemu pričam...

ZA USPJEH TREBA IMAT MUDA

On i izgledaju poput AC/DC-a, zvuče poput AC/DC-a, a bome i tulumare baš poput AC/DC-a. Kvragu, čak se i dva brata nalaze u bandu, doduše ne Young, nego O' Keeffe, ali mislim da ste shvatili o čemu pričam...

Piše: Ante Čikotić Chiko
 

No, tu sličnosti Airbournea sa najboljim bandom u povijesti rock 'n' rolla ne prestaju. Naime, braća O'Keeffe i njihova odmetnička družina baš kao i AC/DC znaju otprašit nenadj*ebivo moćnu hard rock stvar pogonjenu gromoglasnom tutnjavom bubnjeva i visokooktanskim riffovima.

Bilo da pjevaju o barskim tučnjavama, ševi u jeftinim sobama provincijskih hotela ili nemilosrdnom pražnjenju pivskih boca za šankom u nekoj australskoj vukoj*bini koju čak i klokani zaobilaze, Airbourne su moćni, žestoki, poput čelika čvrsti rock 'n' roll band kojeg je čak i Lemmy iz Motorheada blagoslovio ukazanjem u njihovu sjajnom spotu za pjesmu 'Runnin' Wild'. A za sve to im je bio dovoljan tek jedan album, nabrijani prvijenac koji je dijelio naslov sa spomenutom pjesmom.

Zamislite kakva nas tek sad glazbena oluja očekuje nakon što su braća O'Keeffe i njihov čopor rock 'n' roll zvijeri izdali svoju drugu ploču znakovito nazvanu 'No Guts. No Glory.', odnosno, u slobodnom prijevodu, 'Za uspjeh treba imat muda'!

Već je sama njegova naslovnica u potpunosti usklađena sa svim postulatima prčevitog mačističko – preseratorskog birtijaškog cock rocka. Krase je zgodna plavuša izraženih tjelesnih atributa prekrivena dolarskim novčanicama, kao ponoć ružni Lemmy za volanom gigantske kamiončine i pjevač O'Keeffe koji u conanovskoj pozi vitla gitarom umjesto mačem dok njega i band aklamacijama pozdravljaju radnici nekakve tvornice naglašavajući na taj način Airbourneovo radničko podrijetlo i njihovo solidariziranje sa najnižim društvenim slojevima, za razliku od, u pop i r'n'b/hip hop mainstreamu sveprisutnog, bogataškog celebretievskog mentaliteta.

A ni sam sadržaj albuma ni milimetra ne odstupa od tih naslovnicom zadanih parametara. Otvaraju ga poput najboljeg whiskeya žestoka 'Born To Kill' i najavni singl programatski nazvan 'No Way But The Hard Way' kao zagrijavanje za prvi od nekolika vrhunaca ove sjajne ploče, iznimnu 'Blonde, Bad And Beautiful', stvar koju bi najlakše bilo opisati kao najbolju AC/DC pjesmu koju AC/DC nikad nisu snimili.

Uz nju kvalitetom i šarmom još debelo strše i blueserska 'Bottom Of The Well', 'White Line Fever' kao direktan hommage Lemmyjevu Motorheadu, moćna 'Steel Town', te zajebantska 'Chewin' The Fat' o strasti prema ženama bujnijih oblina u skladu sa onom starom narodnom 'Bolje da ljuja, nego da žulja!'.

A ni ostatak ploče nije puno slabiji. Jer bilo da je riječ o spomenutom pokeru asova ili o bilo kojoj drugoj pjesmi s albuma, 'No Guts. No Glory.' je jednostavno prekrcan čvrstim, žestokim, testosteronom natopljenim, kao rašpa grubim hard rock stvarima u kojim Airbourne slave žene, cugu i rock 'n' roll.

Stoga, ako ste hedonist sklon pivu, ženama i birtijaškim rock bandovima što na svojim pločama bježe od balada kao vrag od tamjana, onda je ovo album skrojen po vašim mjerilima.

Ako su vam pak miliji Coldplay ili razmaženi indie rock plačljivci, onda ga zaobiđite u širokom luku. Ostavite ga onima koji znaju što je pravi rock 'n' roll.