Doba praznika, produženih vikenda, godišnjih odmora uvijek su, a nekako malo i više u zadnje vrijeme, bili dani kad smo u mistu mogli opet sinjati naše drage sumještane na "privremenom radu u metropoli", studentice, studente, one koji do lani nisu imali posla, a sada ga imaju preko glave, čak toliko da se, eto, mora dogodit kakav oveći praznik da stignemo opet popričati uživo, popiti kavu u omiljenom kafiću, pa i zabančit opet negdje vani... - Di si? Što ima? Jesi li još s onom, kako se ono zvala... - Evala! Kako si? Milano? Boston? Poslijediplomski..? Već?! Super!...  A još si s onim ćelavim pomorcem-izbacivačem?!... Šteta... Lipo je, prelipo, vidit na susjednoj katrigi opet drage ljude... I nikakvi sutrašnji Skype, Facebook, ma nikakvi 2.0 servis neće moć zaminit, nadomjestit, te neposredne gušte neobaveznog druženja, kao što život u stresnim metropolama ne može zasjenit svu onu lipotu i možda ne blještavu ali istinsku kvalitetu življenja u ovim našim malim i još uvijek nezatrovanim dalmatinskim mistima. Za s pokrićem uskliknit - Ko ovo može platit! - triba samo sredit par stvari, najčešće samo jednu - nać ovdje neki normalan 8-16h posal (i pomiriti se s time da si skoro prepolovio svoju dojučerašnju ZG plaću), i poslijepodne se prepustit ili familiji, dici, ili svojim hobijima i guštima... Doista, tko to može platit. Opet na materinoj spizi ...

Piše: Mladen Banović