Dežulović: Slučaj građanina Saše S.

Miroslav KutleKad je ono prije već podužeg niza godina Boris Dežulović svoju kolumnu u Globusu nazvao "Ugovor s đavlom", bio je to posve neuobičajeno iskren vid javnog oglašavanja jedne notorne relacije koju smo gotovo svi mi novinari u Hrvatskoj prešutno uspostavljali spram svojih nadređenih, pa bilo to na duži ili kraći rok: pisati više-manje neslobodno, ili pisati slobodno do neizbježnog trenutka kada će to naše pravo direktno ugroziti gazdu i njegove interese. Veliki novinar i pisac iz Splita napisao je u međuvremenu izuzetan broj sjajnih tekstova, no teško da je ikada povjerovao kako u njegovu slučaju ipak nije riječ o također sasvim uvjetnoj slobodi, i teško da ga je iznenadilo kad mu je jednog dana iz centrale javljeno kako je posljednji njegov članak, ukratko, iz pozicije tzv. uređivačke politike - neprihvatljiv, piše Igor Lasić na stranicama H-Altera kako Dežulovićev komentar presude Vrhovnog suda hrvatskom tajkunu Miroslavu Kutli EPH-ova Slobodna Dalmacija nije željela objaviti ...


UGOVOR S ĐAVLOM

Kako je Boris Dežulović postao "slučaj"

Mnogi se dobrohotni čitatelj sad zacijelo udara dlanom po čelu, pitajući se šta li je uopće došlo na pamet inače uračunljivom Dežuloviću, pa da pokušava u novinama Europapress Holdinga napasti Kutlu...

Piše: Igor Lasić / H-Alter
Izvor: H-Alter


Sudeći po informacijama koje smo dočuli zahvaljujući povjerljivim ustima iz Europapress Holdinga, jučer je glavnog urednika Slobodne Dalmacije Krunu Kljakovića zapala neugodna dužnost da Borisa Dežulovića obavijesti kako je nastupila, eto, upravo takva krizna situacija...

Potonji se nije zadovoljio formalnim registriranjem slučaja, nego je zatim inzistirao na kontaktu sa samim većinskim - navodno - vlasnikom Slobodne, Globusa, Jutarnjeg lista i raznih drugih novina, dakle, s Ninoslavom Pavićem.

Boris DežulovićNiti od njega nije čuo ništa novo, ali je barem čuo izravno od njega: u izdanjima EPH-a ne mogu se objavljivati kritički tekstovi na dotičnu temu, pa bi Dežulović jedino mogao, ako to eventualno hoće, malko izmijeniti predmet teksta ili ublažiti pristup istome. Koliko znamo, Dežulović mu je odgovorio da neće.

E, da, tema njegova teksta bio je Miroslav Kutle, nedavno osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od dvije godine i osam mjeseci, a zbog jednog od svojih uobičajenih poslova.

Mnogi se dobrohotni čitatelj sad zacijelo udara dlanom po čelu, pitajući se šta li je uopće došlo na pamet inače uračunljivom Dežuloviću, pa da pokušava u novinama Europapress Holdinga napasti Kutlu...

Jer, složene privatno-poslovne veze između Ninoslava Pavića i Miroslava Kutle su već dosta puta obrađivane u nekolicini neovisnijih tiskanih i internetskih medija u Hrvatskoj.

Nije stoga nikakva tajna da njihov odnos leži u samome srcu hrvatske korupcijsko-kriminalne tame, s korijenom zla još u prvome tranzicijskom desetljeću ove temeljito popljačkane zemlje.

Nekadašnji vlasnik Slobodne Dalmacije i nebrojenih drugih poduzeća, a danas prigodni alibi-osuđenik u slavu čitavoga korumpiranog sustava od izvršne vlasti do pravosuđa, Miroslav je Kutle ipak sve dosad ostao jedna od najutjecajnijih figura hrvatskog društva.

Nije to ništa čudno, ta i osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš svojski drma Hrvatskom iz susjedne zemlje u koju je utekao.

Nisu oni nipošto sami činili sve to što su činili; njihovi su brojni suradnici ostali na istim ili još boljim pozicijama, a jedni i drugi znaju kako su nekoć intenzivno dijelili zajedničke posle.

Kutlin i Pavićev interes tako je i dalje umnogome jedan te isti, budući da se ta vrsta lojalnosti mjeri krajnje ozbiljnim sredstvima poput višemilijunskih dugova i višegodišnjih zatvorskih kazni, ili smrtne kazne koja ovdje samo službeno ne postoji, ali ostaje kao otvorena mogućnost za slučaj prijeke poslovne nužde i suda.

Ninoslav Pavić, poznato je, Kutli dandanas duguje puste milijune eura na ime bivšeg suvlasništva nad EPH-om. Otkako su mu propali nemedijski poslovi s kojima je fatalno vezao i svoje medije, Pavić muči sve težu muku ne bi li nekako zadovoljio svog vjerovnika.

Među ostalim, a i to je već znano, Paviću je upomoć priskočio Ivica Todorić, nalazeći svoj interes u definitivnom uzurpiranju glavnine medijskog tržišta.  Njih su dvojica utoliko stala producirati nove kriminalne repove, što će državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, recimo, biti povod isključivo za novo zanemarivanje službene dužnosti i bilježenje daljnje zahvalnosti medijskih, privrednih i podzemnih centara moći...

Mrioslav KutlePrimijetili smo, o Todoriću i Bajiću piše se u novinama EPH-a slično kao i o Miroslavu Kutli. Ili o Ivi Sanaderu, ali samo donedavno. Da nije tako i nikako drukčije, ne bi Pavić mogao u dosluhu s vladom onomad preuzeti Slobodnu Dalmaciju - netom otrgnutu iz Kutlina štetočinskog posjeda - a da potom nikad nisu javnosti podastrti svi detalji toga posla, garniranog višestrukim tzv. kontroverzama.

Očito, nije lako Ninoslavu Paviću, no dodatni problem je u tome što je sve te persone vremenom sve teže držati u zavjetrini, podalje od vlastitih novinara koje se tjera da budu i atraktivni i nekonfliktni.

Borisu Dežuloviću ipak teško polazi za rukom mirenje tih dviju odlika, pa nije nemoguće da će ga u dogledno vrijeme oko sličnih stvari Kruno Kljaković nazivati i zbog ostalih rečenih stupova hrvatskog društva. I da ćemo publicirati i te neobjavljene kolumne, poput ove o Kutli, koja nam je zaobilaznim putem dopala šaka.

Ugovaranje posla s Nečastivim, pak - a pod njime ne mislimo na spomenute face, nego na bezlični karakter same pogodbe - zahvat je iz kojeg svakako nema izlaza ukoliko se čovjek ne pobrine, nalik postolaru iz Šenoina spjeva, za određene zaštitne mehanizme kojima će vragu iz glave jednom pouzdano istjerati sve primisli o nekom iole trajnom i obvezujućem dugu.

S tom bitnom napomenom da je postolar na koncu iza sebe imao čitavu naoružanu momčad, a pobunjeni novinar u Hrvatskoj obično biva i ostaje sam.
 


 

Slučaj građanina Saše S.


Piše: Boris Dežulović
Izvor: Zamalo Slobodna Dalmacija


Prije neke dvije godine Riječanin Saša Srdoč došao je na originalnu zamisao da proda tuđu imovinu. Plan je bio toliko jednostavan da mu nije bilo jasno kako se toga nitko prije njega nije dosjetio.

Odštampao onda dovitljivi Saša lažne obrasce, punomoći, ugovore i izvode iz zemljišnih knjiga, napravio javnobilježnički pečat i dao oglas da prodaje susjedovu garažu. Ruka ruci, kupac potpisao ugovor i isplatio desetak hiljada eura. Dok je shvatio da garaža nije Sašina, ovaj je već u zemlju propao.

Uspio je Saša tako zajebati još par ljudi prije nego su ga prošle godine uhvatili. Na suđenju koje je završilo ovih dana osuđen je na sedam godina zatvora. Sedam godina imat će sitni prevarant Saša Srdoč da razmisli gdje je pogriješio.

zatvor

A pogriješio je suštinski samo u jednoj stvari: prodavao je tuđe garaže, umjesto da prodaje cijele tuđe zgrade, državne tvrtke, tvorničke gigante i trgovačke lance.

Da je bio samo malo ambiciozniji, pa krivotvorenom dokumentacijom umjesto neke trošne garaže u Škurinju onom čovjeku prodao, štajaznam, riječko brodogradilište 3. maj, Novi list, naftni terminal Omišalj ili cijelu Jadroliniju  zajedno s flotom od pedeset trajakata, Saša Srdoč bio bi ugledni poslovni čovjek, menadžer godine i dragi gost društvenih događanja.

Da se barem sjetio pa organizirao u Rijeci neki krizni štab, zauzeo skladišta oružja i naoružao prijatelje iz kvarta, pa preuzeo vlast u gradu i stao hapsiti riječke Srbe, mogao ih je u istoj onoj jebenoj garaži mučiti sumpornom kiselinom, voditi na opatijski lungomare, likvidirati i bacati u more - i za sve to dobio bi samo jednu godinu zatvora više nego što je dobio zato što je par ljudi zajebao za garaže i garsonjere.

U zemlji Hrvata nesretnog su sitnog prevaranta Sašu Srdoča slobode stajali zapravo manjak ambicije i gotovo franjevačka skromnost.

Istih dana dok mu je sutkinja riječkog suda izricala kaznu, Vrhovni je sud razmatrao slučaj drugog jednog prevaranta, povijesnom presudom Županijskog suda u Zagrebu - baš tako je pisalo u novinama, „povijesna presuda" - osuđenom na tri godine zatvora.

Tip je radio zapravo isto što i Saša, krivotvorio dokumente i prodavao tuđe, ali je iz nekog razloga osuđen samo na tri godine zatvora. Časni je Vrhovni sud stoga izmijenio presudu i - smanjio mu kaznu za četiri mjeseca. Tip se zove Miroslav Kutle.

Čita Saša u riječkom zatvoru tu vijest i ne ide mu u glavu zašto je on dobio sedam godina, dakle dva i pol puta više od Kutle.

Osim što taj tip nije prodavao garažu, nego podrum, nije bilo bitne razlike: sklopio je cesijski ugovor sa zagrebačkim ugostiteljskim poduzećem Gradski podrum i preuzeo njegova potraživanja od dobavljača, onda odštampao lažne obrasce, punomoći, ugovore i izvode iz poslovnih knjiga, dopisivao na njih nule i napumpao potraživanja, pa tako preuzeo cijelu firmu.

Nesretni Riječanin zajebao čovjeka za garažu i dobio punih sedam godina, a Kutle zajebao cijeli grad Zagreb i hrvatsku državu, pa dobio manje od tri. I još kažu da je presuda Kutli historijska.

Mali, anonimni prevarant dobio dva i pol puta više, a povijest mu zaboravila ime već na polovici jedne marginalne novinske kolumne. Do kraja teksta više se nije ni pojavio. Historija je ponekad baš dvolična kurva.

Izricanje pravorijeka Vrhovnog suda o povijesnoj presudi Miroslavu Kutli, s druge strane, bez daha je pratila cijela država.

Gotovo dvadeset godina nakon glasovite privatizacije hrvatskog gospodarstva, izrečena je prva pravomoćna presuda za tu pljačku stoljeća, najveću u suvremenoj povijesti kriminala i bolje organiziranu od Olimpijade u Pekingu, u kojoj je dobro naoružana banda pokrala više-manje cijelu imovinu jedne manje europske države.

Cjelokupna naklada nacionalne valute, promijenjena u drugoj državi u njemačke marke, goleme javne kompanije, tvornički giganti, poljoprivredni kombinati, hotelski kompleksi, novinske kuće, trgovački lanci i kulturno-povijesni spomenici, kilometri morske obale, milijuni hektara državnog zemljišta, ukupni gradski budžeti i kompletne državne rezerve žitarica, sve je završilo u rukama članova besprizorne bande - dijelio se noću u garažama i gradskim podrumima plijen od pljačke, kome hotel, kome novine, kome ministarstvo, kome gotovina - i od svega toga, od cijele privatizacijske pljačke od koje se Hrvatska nije oporavila do dana današnjeg, niti će sljedećih dvadeset godina, strašni je sud na kraju osudio jednog člana bande na dvije godine i osam mjeseci zatvora.

Da su mu uza sve one tvornice, trgovine i robne kuće negdje u tvorničkom dimnjaku našli sakriven jedan gram marihuane, dobio bi dvostruko više.

Slučaj hrvatske privatizacije time je manje-više zaključen.

Kutle

Kad Miroslav Kutle sutra - dobro, prekosutra - izađe iz zatvora, zbog svih financijskih malverzacija suvremene nam povijesti u hrvatskim će kazamatima ostati još samo jedan osuđeni lopov, onaj riječki mastermind, kako se zove, hohštapler dva i pol puta gori od Kutle, kojega je zbog manjka ambicije i upravo franjevačke skromnosti povijest zaboravila još tamo u prethodnom stupcu.

Povezani članci

Who's Online

We have 105 guests and one member online

  • admin