Britanske heavy metal legende Iron Maiden vraćaju se u Split! Nakon legendarnog koncerta na Poljudu iz kolovoza 2008, u srijedu, 27.srpnja 2016. ćemo ih opet moći poslušati u Dioklecijanovom gradu, ali u Spaladium Areni, gdje će 11.000 poklonika heavy metala uživati u dvosatnom setu ispunjenom pjesmama s aktualnog albuma te nekim od najbitnijih numera iz njihovog bogatog repertoara. Maideni su na 'The Book of Souls' turneji, gdje izvode u pravilu sljedeće hitove: 'Powerslave', 'Somewhere In Time', 'Children of the Damned', 'The Trooper', 'Hallowed be thy Name', 'Fear of the Dark', 'Iron Maiden'.. Koncert načešće započinju s novijim pjesmama 'If Eternity Should Fall', 'Speed of Light' i 'Tears of a Clown', a za bis Maidenovci obično na ovoj turneji izvode 'The Number of the Beast', 'Blood Brothers' i 'Wasted Years' da bi sve već tradicionalno završilo Monty Python snimkom 'Always Look on the Bright Side of Life'. 'The Raven Age', sjajna britanska metal petorka koja prati Maidene većinu turneje, također dolazi u Split. Za svoj premijerni susret s našom publikom odsvirat će pjesme s prvog EP-a objavljenog 2014., s kojeg se posebno istakao singl 'Angel in Disgrace', te još tri pjesme u setu koji traje oko pola sata. U nastavku, podsjećamo vas na Poljudski koncert Iron Maidena iz 2008. te legendarni članak, osvrt na taj koncert, Ante Čikotića Čike.. Pročitajte...

 

LJEPOTICA I ZVIJER

Piše: Ante Čikotić Chiko, 11.08.2008.

Tamne su se sile te vrele kolovoške večeri nadvile nad Dioklecijanovim gradom. Horde zla su cijeli dan zbijale svoje redove kako bi dostojno i u velikom broju mogle svjedočiti prvom splitskom ukazanju njihovog poganog teškometalnog božanstva Iron Maidena. Više od trideset godina je trebalo čekati na taj velebni događaj, ali strpljenje se u potpunosti isplatilo! Stari kosijaneri su se ukazali u uistinu reprezentativnom izdanju. Nije ni čudo što su im njihovi vjerni fanovi prije mnogo ljeta nadjenuli nadimak 'The Beast'.

Uistinu, samo je bijesna zvijer u stanju za samo nekoliko trenutaka kao smrt hladnu Poljudsku ljepoticu pretvoriti u užareni kotao vrućeg, rastaljenog metala kojeg nisu uspjeli ohladiti ni hektolitri popijenog piva. Dobro, treba biti iskren i priznati da je cijeli show na momente neodoljivo podsjećao na nekakav niskobuđetni, B-produkcijski trashy horror iz sedamdesetih, ali upravo ta pseudookultna teatralnost i je najzabavniji dio stadionskih hard 'n' heavy svirki. No, krenimo redom ...

Iako bi neki ozbiljniji kroničar svoj izvještaj sasvim sigurno počeo sa kratkim osvrtom na predgrupe Lauren Harris i Raising Dream, ja ću svoju verziju priče ipak radije otvoriti sa UFO-om.

'Kakvi sad svemirci, hebate?', sigurno će te se upitati. E, pa ne bilo kakvi, nego oni kultni britanski s čijom stvari 'Doctor Doctor' Maideni od pamtivijeka najavljuju svoj izlazak na stage. Tako je bilo i te pakleno vruće večeri desetog kolovoza u prepunom Poljudskom zdanju.

Iz zvučnika se začuo najprije UFO, pa zatim 'Transylvania', prastara snimka iz, kako ga Dickinson naziva, jurskog perioda Iron Maidena, da bi se kao posljednja u nizu zavrtila i vrpca (ili CD, to sad više i nije tako bitno) sa snimkom Churchillovog govora iz 1940. Svi smo znali što to znači. Vrijeme je.

Kad su Maideni poput elementarne nepogode grunuli na stage prašeći furioznu 'Aces High' publiku je zahvatio kolektivni delirij. Iz tisuće grla se oteo urlik, bezbrojni su hornsi zaparali zrak. Adrenalinsko ludilo se doslovno moglo namirisati.

Dolijevanje ulja na vatru bila je i antimilitaristička '2 Minutes To Midnight' koja, iako je napisana još u vrijeme hladnoga rata, svoj smisao ne gubi ni u ovom današnjem, politički multipolarnom svijetu. Južna Amerika, Afrika, Afganistan, Irak, Palestina, Burma, Gruzija… Ma koje dvije minute, preostao nam je još svega minut prije nego neka usijana glava izazove nuklearnu kataklizmu.

Ali vratimo se mi Iron Maidenu. Svi oni koje je ovakav početak koncerta (kao i cjelokupna korištena scenografija, op.a.) podsjetio na kultni 'živi' album 'Life After Death' u potpunosti su u pravu. Naime, Maideni na ovoj turneji uz CD kompilaciju 'Somewhere Back In Time: The Best Of 1980 - 1989', promoviraju i prvo DVD izdanje tih kultnih snimki iscijeđenih sa megalomanske World Slavery turneje. Iz tog razloga i ostatak setliste sa recentne turneje nametljivo miriše na onu sa spomenutog live albuma, pojačanu sa šaku, dvije kasnijih hitova.

U to smo se mogli uvjeriti u nastavku kad nas je Željezna Djeva počastila sa mističnom, Crowleyjevskom 'Revelations', te njenim suborcem sa studijskog 'Piece Of Mind' albuma, nabrijanim 'The Trooperom'. Uslijedila je futuristička 'Wasted Years' na koju je publika reagirala otprilike kao Ivan Blažičko na gol Manchester Uniteda. Dakle, više nego euforično…

Za vrijeme izvedbe sljedećeg broja, mahnite 'The Number Of The Beast', Poljudskim se stadionom proširio nesnosan smrad. U prvi sam mah pomislio da je netko gadno prdnuo poslije obilate porcije fažola, ali sam onda shvatio da je to ustvari sumporni smrad koji se širi oko Gospodara Tame glavom i bradom (ili repom i rogovima, he he he). Naime, čak je i crveni rogonja Lucifer došao poviriti na svirku omiljenog mu banda. Na stageu se nije dugo zadržao, vjerojatno da ga Eddie ne bi nabuba kao onomad na naslovnici 'Run To The Hills' singlea.

U nastavku su slijedile nabrijana 'Can I Play With Madness', Coleridgeovski epska 'Rime Of The Ancient Mariner', te staroegipatska 'Powerslave' u kojoj je zamaskirani Bruce Dickinson zaigrao na svoj vječni as iz rukava, patentirani povik 'Scream for me!!!'.

Ne postoji riječi dovoljno spektakularne da se opiše reakcija gotovo trideset tisuća ljudi na njegovo 'Scream for me, Croatia!!!', pa neću ni pokušavati.

Finale te koncertne etape bila je 'Heaven Can Wait' čiji je 'navijački' '…ooo ooooooo ooo…' dio uz Brucea, Adriana, Janicka, Nicka, Davea, te masterminda Steve Harrisa, na pozornici otpjevalo i nekoliko sretnika koji ovu večer na Poljudu nikada neće zaboraviti, ma koliko pijani bili.

Nastavak je bio rezerviran za kaubojsko-indijansku 'veselicu' 'Run To The Hills' i spektakularnu 'Fear Of The Dark' kao jedinu koncertnu pjesmu koja ne spada u klasičnu Iron Maiden fazu koja čini okosnicu ove turneje. Međutim, to ni najmanje nije smetalo prisutnim headbangerima koji su je od prvog do posljednjeg stiha otpjevali uglas sa bandom.

Zamislite, trideset tisuća back vokala! Nije ni čudo što su se neke cjepidlake žalile da od njih nisu mogli čuti Maidene

Do tog je trenutka prošlo već gotovo sat i po svirke, a Eddie se još nije ukazao. Da će se to uskoro promijeniti, postalo je očito kada je krenula 'Iron Maiden', svojevrsna himna banda i pjesma koja od pamtivijeka prati izlazak Eddiea na stage.

Povijest se i ovaj put ponovila. Golemi faraonski sarkofag u poleđini pozornice se otvorio i iz njega je izgmizao mumificirani i za ovu priliku poprilično nabildani zli brat blizanac Eddiea korištenog na World Slavery Touru.

Spektakularno!

Bio je to kraj oficijelnog dijela koncerta. Čekao se bis. A tada je krenulo:

'Seven deadly sins
Seven ways to win
Seven holy paths to hell
And your trip begins

Seven downward slopes
Seven bloodied hopes
Seven are your burning fires,
Seven your desires...'

'Moonchild'!!! Publika je još jednom podivljala, Maideni se raspištoljili, a stadionska je konstrukcija počela pucati po šavovima pod naletom bjesomučnog metala. Nakon 'Moonchilda' rafalna nas je paljba iz Harrisovog basa uvela u proročanstva 'The Clairvoyanta' popraćena izlaskom do zuba naoružanog terminatorsko-alienskog 'Somewhere In Time' Eddie pod svjetla reflektora.

Nedostajala je samo još jedna pjesma da bi koncert bio u potpunosti savršen. Ali znate kako se kaže: šećer, ili u ovom slučaju gorki pelin, dolazi na kraju.

Stari su kosijaneri upregli posljednje atome svoje snage kako bi nam na samom kraju svirke sad već škripave kosti dobrano prodrmali furioznom izvedbom 'Hallowed Be Thy Name'.

Nakon ogledanog koncerta, zaključak se nameće sam od sebe. Stari su blues majstori dokazali da se blues može svirati cijeli život, do smrti, bez da se izgubi i grama kredibiliteta. To isto su s rock 'n' rollom učinili Rolling Stonesi, a evo i Iron Maiden sa heavy metalom.

Da, nikad ne možeš biti prestar za mantanje glavom, ma što god Tom Araya mislio o tome.

 

---

Heavy metal poslastica na Poljudu

Sinoćnji koncert Iron Maiden bio je, po gorepotpisanom, najspektakularniji koncert ikad održan u Splitu! Rock and roll poslastica, gostovanje već kvarat stoljeća iznimno popularnog britanskog banda, na Poljudu je okupilo dvadeset, dvadeset pet tisuća štovatelja "tvrđeg" zvuka. Treći je ovo put da Iron Maiden dolazi u Hrvatsku, no i Bruce Dickinson se složio da je ovaj koncert bio daleko najbolji, kako odzivom tako i upriličenim spektaklom. A spektakl je bio gotovo siguran budući da su Maidenovci na ovoj velikoj svjetskoj turneji odlučili dati svojoj vjernoj i fanatičnoj publici uistinu točno ono što ona od njih želi: dvosatni set sastavljen od najvećih hitova iz najplodonosnijeg razdobolja duge povijesti banda, kao i sve ostale sastojke neophodne za spektakularni rock show - veliku binu, "Powerslave" scenografiju koja se većim dijelom mijenjala za svaki tematski dio koncerta, odličnu rasvjetu, bogatu pirotehniku, vrlo dobro ozvučenje, čak dvije inkarnacije Eddija na bini, staroegipatski mumificirani Eddie i onaj futuristički Blade Runner Eddie lakog hidrauličkog koraka s Star Track "pljucom" koji voli i "popričati" malo s Harrisom i ostalima...

DUGORAĆANI NA NAJSPEKTAKULARNIJEM ROCK KONCERT ODRŽANOM IKAD U SPLITU

Piše: Mladen Banović, 11.08.2008.

Dickinson, koji je jučer proslavljao 50-i rođendan, pa je kasnio na koncert dobrih uru i više (nab'ga!), sinoć je špartao binom kao neki mladac, pretrčavši garant više kilometara nego neki Hajdukov prvotimac u istom vremenu. Ništa manje nisu s gitarama atraktivno pretrčavali binu ni ostali iz banda, Harris, Smith, Gers.

I dok su Smith i Harris po tko zna koji put uživo pokazali svoje virtuozno sviračko umijeće, mlađi štovatelji banda (i ne samo oni) su sigurno bili impresionirani i gitarolomijama i scenskim nastupom Janicka Gersa. Kad već spominjemo svirku i scenski nastup, koji je Maidenima forte cijelu karijeru, poveznica i pravi ceremonijal majstor sinoćnjeg spektakla je bez sumnje - Dickinson, uberfrontman čijim povratkom u band (i Smithovim, naravno!) Željezna Djevica doživljava svoju drugu mladost.

Sinoćnji nezaboravni koncert, brojnost i prihvat publike (i mnoštvo dugoraćana, osim ovih na slikama bili su tu i naši bajkeri,..) to je najbolje pokazao (a tako je bilo i diljem svijeta, sudeći po YouToube clipovima). Fanovi će, nema sumnje, s velikim iščekivanjem očekivati rezultate najavljenog skorog ulaska banda u studio...

I što reći prije odlaska na plažu nego da i nakon 33 godine prangijanja na sceni još ima ulja u svići bande starog Eddija... Ma kakvi WD-40, kakva rock penzija, njima to ne triba, možda tek koja litrica piva nakon partije na velike branke ili boca starog škotskog nakon druženja u kućnom studiju u podrumu srednovjekovnog Harrisovog zamka ... 
 

Evo kako je to izgledalo sinoć ...
Video je s Jubita... Autor: Vice Rudan

Tekst i malo mutnih slika: Mladen Banović