DUGI RAT

Senijad Ibričić neprijeporno je majstor lijepog poteza, nije stoga čudo što mu je splitska publika vrlo brzo zapljeskala. Uz to Ibričić publiku osvaja i činjenicom da nije ljenčina već radnik, nadarenost mu nije alibi za zabušavanje te na terenu izgara poput pravog bauštelca, nije “svilen”, ne čuva noge, uklizavanja mu nisu strana, a voli pomoći i u mnogim linijama igre. Pored svega Ibru odlikuje bosanska iskrenost, na način: što na umu – to na drumu; po tome je sličan mnogim temperamentnim Dalmatincima. Uz to doima se skromnim, ne bahati se, a kada pogriješi, jer bezgrješan nije, iskreno preuzima krivicu, ne bježi od istine. Ibričić je nogometaš, a nadasve čovjek od formata – prepoznala je to Torcida kao i ostali navijači Hajduka..., piše Zvonimir Krstulović u majstoru Ibri u Slobodnoj Dalmaciji ...

PRIČA O SENIJADU IBRIČIĆU

Umjetnik Ibričić i Hajdukov današnji jad

Piše: Zvonimir Krstulović / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija
Link: http://www.slobodnadalmacija.hr/Hajduk/tabid/83/articleType/ArticleView/articleId/69093/Default.aspx

Umjesto da s tim i takvim Ibričićem Hajduk produži ugovor, poveća mu plaću, odštampa zahvalnicu što plemenito Poljudom pronosi nogometne vještine, a taj travnjak u posljednjem desetljeću napatio se s mnogim bezveznjacima koji nisu zaslužili nositi ni rukav a kamo li dres Hajduka, umjesto da ga zadrže u Splitu što je moguće dulje i upiru u njega prst govoreći: ovo je umjetnik i radnik i čovjek oni plaše nogometni puk, navijače Hajduka gladne trofeja i ljepote nogometa s prodajom Ibričića.
 

Nekoliko dana prije zaključenja prelaznog roka novine su prštale od naslova koji su nagovještavali Ibričićev odlazak.

Hajdukovi navijači bili su uznemireni, a nitko da ih utješi pa makar i grubim riječima, primjerice: Ibro ostaje da bude primjer ljenguzima i “pičkicama” kako se gine za Hajdukov dres. A i da tom dresu njegova virtuoznost bude na čast. Hajduk drukčije od Ibričića ne zaslužuje...

Priča o Ibričiću samo je ilustracija jednog segmenta prokletstva u kojemu se Hajduk koprca već godinama. Nerad ili loš rad poremetio je kriterije i upitnim doveo smisao postojanja Hajduka kakvog ga njegovi navijači žele, kakav je nekoć bio.

Da je ovo bajka..

Da je ovo bajka imala bi sretan završetak – Ibru bi nakon teških iskušenja oko prodaje u inozemstvu pod hitno oženili s nekom misicom (ako već nije oženjen), dali mu kafić, kupili barčicu i naučili lovit ribu, dakle, vezali ga za Split, nek igra dok igra, pred kraj karijere može vani, a onda povratak u Hajdukovu školu nogometa, "bilim tićima" bi imao što pokazati.

Međutim ovo nije bajka.

U hrvatskom nogometu menadžeri vode glavnu riječ. Mnogi ovovjeki trkači za nogometnom loptom u dragovoljnom su nogometnom robovlasništvu. U Hajduku postoji, kažu upućeniji, nekoliko centara moći.

Širem puku još nije dešifrirano primarno izvorište gluposti, ili su se pak glupi i "glupi" potezi svih ovih godina događali isključivo iz interesnih aspekata. Aspekta bogaćenja pojedinaca.

Još nije ni započeta, a kako bi bila zanimljiva knjiga pod naslovom "Hajduk u neovisnoj Hrvatskoj – tko se sve debelo obogatio na njemu" , može i grublje: "Kako su domoljubi opljačkali Hajduk", a tek knjiga o četvrtastoglavima i ćelavima koje spominje Torcida. Ta publicistika bila bi zanimljivija i napetija od mnogih nogometnih partija na poljudskom travnjaku.

Prokletstvo potvrđuje i sam Ibričić u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju – on sluti da nekome u klubu smeta.

Kome?

Jednog dana će Ibričić biti prodan za neke novce, iako ti novci neće biti vrijedni tog čina, jer će se – tako je uglavnom bilo dosad – potrošiti na infrastrukturu ili dovođenje falših pojačanja.

Travnjakom kluba trideset i kusur godina starijem od Dinama trčat će nesamouvjerene noge koje neće umjeti zabijati poput Panenke, odnosno Ibričića.

I dobri Mladen Delić, veliki navijač Hajduka, prevrće se u grobu:

"Ljudi moji, je li to moguće?".