Samoobrazovanje

Emisija Nedjeljom u dva. Gost emisije je elokventni i kontroverzni Igor Mandić. O kojemu danas nećemo. No, popričat ćemo o vrlo indikativnoj anketi koju je Aleksandar Stanković odradio za tu emisiju. Pitanje je bilo vrlo jednostavno: što cijenite? Odgovori su bili razni, a na vrhu popularnosti bili su, nimalo neočekivano, bogatstvo pa uspjeh. Hajde, nije to tako niti loše, novac je bio, jest i ostat će vrh stremljenja mnogih ljudi; na drugom mjestu je uspjeh, dalo bi se zaključiti kako nam je itekako važno što smo učinili sa životom. I to je dobro – društvo u kojem ljudi streme uspjehu obično izrodi vrhunske biznismene, umjetnike, filozofe, znanstvenike... ali ne i kod nas. Ista ta anketa na posljednjem mjestu, sa mršavim rezultatom 1.0, navodi – samoobrazovanje. Samoobrazovanje koje je u 21. stoljeću posebno važno. Ali, eto, ne i u Hrvatskoj. Samoobrazovanje se tu faktički uopće ne cijeni. Smatramo ga nepotrebnim gubljenjem vremena u pohodu na bogatstvo i uspjeh. Kojeg ćemo steći – kako? ...


SAMOOBRAZOVANJE


Uznemiravajuće je vidjeti kako samoobrazovanje faktički uopće ne cijenimo. Smatramo ga nepotrebnim gubljenjem vremena u pohodu na bogatstvo i uspjeh. Kojeg ćemo steći – kako? Hoćemo li igrati loto? Oprostite, ali pretvorbenih kriminalaca i uhljebljenih političara jako je malo u odnosu na cjelokupnu populaciju.
 

Piše: Radoslav Dejanović
Izvor: Monitor.hr

 

Emisija Nedjeljom u dva. Gost emisije je elokventni i kontroverzni Igor Mandić. O kojemu danas nećemo. No, popričat ćemo o vrlo indikativnoj anketi koju je Aleksandar Stanković odradio za tu emisiju.

Uznemiravajuće je vidjeti kako samoobrazovanje uopće ne cijenimo

Pitanje je bilo vrlo jednostavno: što cijenite? Odgovori su bili razni, a na vrhu popularnosti bili su, nimalo neočekivano, bogatstvo pa uspjeh.
 
Hajde, nije to tako niti loše, novac je bio, jest i ostat će vrh stremljenja mnogih ljudi; na drugom mjestu je uspjeh, dalo bi se zaključiti kako nam je itekako važno što smo učinili sa životom. I to je dobro – društvo u kojem ljudi streme uspjehu obično izrodi vrhunske biznismene, umjetnike, filozofe, znanstvenike... ali ne i kod nas.
 
Ista ta anketa na posljednjem mjestu, sa mršavim rezultatom 1.0, navodi – samoobrazovanje.
 
Teško mi je ne izvući zaključak kako taj disparitet popularnosti uspjeha i obrazovanja izvrsno reflektira domaću scenu: manageri koji love u mutnom, pretvorbeni kriminalci, prekupci i nakupci, prevaranti svih boja – i svi se oni hvale kako su uspjeli, imaju novac i uspjeh, poštovanje i zavist masa. Zaista, uspjeh u našem društvu uopće nije vezan uz obrazovanje.
 
No, vratimo se malo jadnom samoobrazovanju. Toliko je u toj anketi slabo plasirano, čini se da je samoobrazovanje čista sreća spasila od ispadanja s popisa. Pa ipak, riječ je o velikom, iako tihom mehanizmu koji napredna društva gura u boljitak.
 

Završetak obrazovanja je danas utopija
 
Samoobrazovanje je u 21. stoljeću posebno važno. Dok su naši djedovi mogli zamišljati svijet u kojem bi završili školu i do kraja života radili jedno te isto, na jednak ili vrlo sličan način, već naši očevi osjetili su potrebu neprekinutog obrazovanja.
 
Danas, danas ideja o završetku obrazovanja završetkom školovanja zvuči sve više i više kao utopija. Moderno društvo, društvo znanja, traži neprekidno obrazovanje, barem do mirovine.
 
Držite li do svog intelektualnog ja, zapravo nemate izbora – učit ćete sve do svoje smrti, ali za utjehu – jednom kad uđete u mirovinu, pod uvjetom da vam ona omogućuje egzistenciju, učit ćete samo ono što želite i onoliko koliko želite.
 
Obrazovati se nakon završetka formalnog školovanja možete na dva načina. Jedan je da vas tvrtka u kojoj radite šalje na edukacije, tečajeve, radionice i druge događaje ne-marketinške naravi. No, rijetki su koji na taj način mogu steći dovoljno obrazovanja. Uz njih, postoji more ljudi svih mogućih zanimanja, a faktički sva ona zahtjevaju neprekinuto obrazovanje. Njima ne preostaje druga mogućnost osim samoobrazovanja.
 
Nakon radnog vremena, vikendom, u slobodno vrijeme, ili ako je to moguće kao posvećen dio radnog vremena, oni bi trebali samostalno raditi na vlastitom obrazovanju. Čitati knjige, posjećivati webinare, razmjenjivati iskustva s kolegama. Posebice je to važno u strukama u kojima se opseg i fokus posla relativno često mijenjaju. Informatika je jedna od tih struka.
 
Postoje ljudi koji izaberu studij informatike zato što su čuli na radiju “pos'o je dobar, a para laka”. Završe studij vjerujući kako je to to, i sad samo trebaju sjediti, a novci će pljuštati po njima. Istina je, nažalost, porazno drugačija.
 

Što ste stariji, to vam je trk za novitetima sporiji
 
Informatika je područje koje se vrlo brzo mijenja i uvijek se pojavi nešto novo, neki novitet ili tehnologija koji od informatičara zahtjevaju da im posveti vremena i prouči ih. A kako je polje poširoko, tu silnu količinu inovacija i tehnologija teško je pratiti.
 
Pa ipak, želite li ostati konkurentni u IT svijetu, morate ih pratiti. Ne sve, jer to niti nije moguće.
 
Čak je i sa specijalističkim stvarima ponekad teško držati korak, a što ste stariji, to vam je trk za novitetima sporiji. Ne vjerujete li mi, pogledajte oko sebe i recite koliko vidite informatičkih stručnjaka koji su u zrelijim godinama (čitaj: pred mirovinom), a koji i dalje prate tehnologiju i mogu dati savjet jednake kvalitete i uporabne vrijednosti kao i onaj mladog stručnjaka?
 
Da, malo. Što godine više prolaze, opstaju samo oni najsposobniji i najizdržljiviji.

Pitate li ih što je tajna njihovog uspjeha, vjerojatno će vam reći kako ih informatika zanima jednako kao u mladim danima i kako sve te godine nastoje pratiti napredak tehnologije.
 
Samoobrazovanje je, dakle, jedan od mehanizama preživljavanja na surovom tržištu koje ne pita za godine, zdravlje ili motivaciju.
 
Da se nisu kontinuirano samoobrazovali, ti i danas uspješni IT stručnjaci starije generacije ostali bi na nivou kolega koji su dosegli određenu razinu, zaključili da je to to - i dan danas drndaju po Clipper aplikacijama, ili stručnjaka za zastarjele mrežne protokole koji se više ne koriste, ili bivših Fortran programera. (Što ne znači da je Fortran loš jezik ili da su programeri u Fortranu danas nepotrebni – posebice u domeni znanstvenih aplikacija, ali htio bih vidjeti Web 2.0 aplikaciju napisanu u Fortranu).
 

Morate se uspeti na brdo ili će vas pregaziti stampedo u dolini
 
Ako se ne bi na vrijeme popeli na dovoljno visoke managerske pozicije na kojima je iskustvo i umješnost važnije od golih tehničkih znanja, vrijeme bi te starije informatičare jednostavno pregazilo. Došli bi mlađi, sposobniji, brži.
 
U tom je smislu karijera u IT industriji posijana zamkama – do kraja karijere morate se uspeti na brdo, jer će vas u suprotnom pregaziti stampedo u dolini.
 
Informatika nije jedina struka koja traži samoobrazovanje. Niti liječnici nisu pošteđeni – nova otkrića u medicini, novi postupci, nove dijagnostike, novi lijekovi... i liječnici danas moraju učiti kroz cijelu svoju karijeru.
 
Zapravo, lakše je nabrojati struke u kojima edukacija više ili manje prestaje sa završetkom školovanja: čistači, radnici na trakama, krampači, sobarice, prodavači... svaka struka koja ima imalo složenije procese podložna je promjenama; neke bržim, neke sporijim.
 
Uznemiravajuće je zato vidjeti kako samoobrazovanje faktički uopće ne cijenimo.
 
Sudeći po mršavom rezultatu ankete, od njega zaziremo, smatramo ga nepotrebnim gubljenjem vremena u pohodu na bogatstvo i uspjeh. Kojeg ćemo steći – kako? Znanjem i stručnošću? Kako, ako obrazovanje stavljamo u zapećak vlastitih interesa?
 
Hoćemo li igrati loto? Oprostite, ali pretvorbenih kriminalaca i uhljebljenih političara jako je malo u odnosu na cjelokupnu populaciju. Veće su vam šanse da igrate igre na sreću.
 

U praksi, najbogatiji su počesto i najnepismeniji
 
Alternativno, možete se dodatno educirati i tako postati sposobniji, efikasniji i konkurentniji. Vaše znanje omogućit će vam napredovanje u odnosu na kolege, izbit ćete ispred njih i otvorit će vam se vrata prema napredovanju u karijeri i većoj plaći, dakle upravo onim najželjenijim stvarima: bogatstvu i uspjehu.
 
Upravo sam ispričao kako to funkcionira u teoriji.
 
U praksi, najbogatiji i najuspješniji su počesto i najnepismeniji, a kvalifikacije ne predstavljaju diplome već rodoslovna stabla.
 
Čini se kako narod spontano prepoznaje prava mjerila društva.

Who's Online

We have 157 guests and no members online