DUGI RAT

U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu u četvrtak je otvorena izložba Podstranskog slikara Ante Kaštelančića. Izložba je postavljena u suradnji Galerijom umjetnina Split i Općinom Podstrana. Ante Kaštelančić rodio se 17. kolovoza 1911. u Podstrani. Odrastanje u slikovitom dalmatinskom mjestu ostavilo je traga pa godinama kasnije, kad postaje akademski slikar, najčešće portretira brodove i mala mjesta uz more. Ostao je trajno zabilježen kao slikar Dalmacije, iako to i nije baš posve točna slika njegovog dosta raznolikog opusa ...

ANTE KAŠTELANČIĆ

Priča puna boja jednog hedonista i slikara iz sjene

Piše: Patricia Kiš / Jutarnji List
Izvor: Jutarnji List

Na samom početku djelovanja slika svog oca, i to je jedan od najupečatljivijih portreta ovog umjetnika. Slika se zove “Moj otac Luka” i datira u 1939. Tad Kaštelančić ima 28 godina, završio je školovanje na nekoliko adresa: u Münchenu, Zagrebu i Parizu. Usvojio je puno na ovim akademijama. No, povratkom doma vraća se i tradiciji.

Slika zadruge

Nije spadao među one slikare koje sredina ne razumije. Hvale ga i publika i svi važniji onodobni kritičari. Njegov je raskošan talent bio dopadljiv i vidljiv svima i od samih ga početaka prati priznanje sredine. Javnu karijeru započeo je na izložbi Pola stoljeća hrvatske umjetnosti 1938. godine, što je bila izuzetno prestižna izložba i velika čast za mladog i zapravo nepoznatog umjetnika.

Ante Kaštelančić školovao se i kod Emanuela Vidovića u Splitu, no puno je jači utjecaj na njega ostavio Ljubo Babić. Nisu ga toliko privlačila sfumata, kako je rekao u intervjuu Dušku Kečkemetu, već ga zanima “oštri crtež uz snažnu čvrstu boju”.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata najveći broj njegovih slika tematizira Zagreb, a ovaj ga grad očito nije previše inspirirao. Poslije rata obilazi sela i slika prizore obnove, dalmatinske brigade na omladinskoj pruzi, gradilišta... Jedna od najjačih njegovih slika prizor je Seljačke radne zadruge, gdje seljaci ubiru kupus, koji je te godine očito dobro rodio.

Job kao uzor

Kasnije odlazi živjeti u Split, no ne zanima ga portretiranje ovog grada, već putuje okolo, slika prizore iz Trpnja i Orebića, te Supetra, gdje u jednom trenutku slika i kuću svog uzora Ignjata Joba. Iako je Job izvršio velik utjecaj na njega, dvojica su se umjetnika tek usputno sreli. Nakon prizora zadruga, s njegovih su pejsaža skoro pa iščeznuli ljudi.

Živio je sa suprugom, kasnije i djetetom, u Splitu, a osim po otocima, u Podstranu je odlazio često jer je tamo imao atelje. U Podstrani, kako nam kaže Iris Slade, kustosica izložbe Ante Kaštelančića, danas živi umjetnikov nećak Ivo Kaštelančić kod kojega je dio naslijeđa. U Zagrebu, pak, živi jedina kći slikara, Sabina, koja radi kao profesorica. Obitelj želi da se u mjestu gdje je nedavno i stavljeno spomen obilježje na umjetnikovu rodnu kuću otvori Galerija Kaštelančić za koju bi obitelj darovala umjetnine. Ideja je za sada još u razradi.

Čini se da je njegov umjetnički put išao posve pravolinijski. No, nije tako. U istom je intervjuu Kečkemetu pričao kako “živi u samotnim intervalima gluhog ateljea, stvara bez izložaba, bez stvarne kritike, kuđenja ili pohvale, bez oduševljenja drugih sam proživljava svoje nemire i radosti, krize i razočaranja”. Navodno je 1953. godine uništio svoju cijelu izložbu. Svađao se i s naručiteljima nekih od portreta.

Južnjački karakter

Teško je u ovim opisima prepoznati umjetnika kojeg je njegova sredina vidjela kao otvorenog i dinamičnog hedonista koji je uživao u životu i u dobroj hrani. Puno je i pušio. No, ako pogledamo njegov “Autoportret sa šeširom”, jedan od rijetkih koji umjetnika ne pokazuju s leđa, na njemu je sebe prikazao čvrsto stisnutih usana i pomalo turobno zagledana u daljinu.

Najveći mu je uzor bio Van Gogh i u njegovu je djelu prepoznao svoje buduće zanimanje: “Van Gogha sam gledao sasvim drugim očima: ne kao tonskog slikara, nego luministu: južnjački karakter i temperament, makar je bio sjevernjak...”.

Aktovi kao tema

Supruga Ante Kaštelančića Elizabeta bila je nećakinja Ruže Klein, prve i po svemu sudeći najfatalnije žene Ivana Meštrovića. No, dok je Ruža bila i sama umjetnica, Elizabeta nije imala umjetničkih sklonosti. Rodila mu je jedinu kćer Sabinu. Njih dvije zajedno su ovjekovječene na slici “Materinstvo” iz 1954. koja je prikaz mlade i pomalo umorne žene koja doji dijete.

Sabina je motiv i nekoliko njegovih kasnijih slika, a najpoznatija je slika koja je i naslovljena “Sabina” i prikazuje djevojčicu u trenutku igre s medvjedićem na triciklu, u crvenoj haljini sa žutom mašnom u kosi i crvenim balerinkama. “Sabina” je u vlasništvu umjetnikove kćeri. Slika i djevojčice svojeg liječnika, doktora Jukića, Ivanu i Jelenu.

Aktovi su također jedna od tema, a iako je prema nekim svjedočenjima i u magazinu Svijet nalazio inspiraciju, žene su mu često i same pozirale. Među upečatljivijim je njegovim radovima i “Poluakt” iz 1986. godine, za koji mu je pozirala Katja Ujdurović. Ona je kasnije kustosici izložbe Iris Slade prepričala kako je pozirala umjetniku jedne večeri nakon otvorenja njegove izložbe.

Izložba povodom stote obljetnice rođenja Ante Kaštelančića, koja je prvo bila postavljena u Galeriji umjetnina Split, otvorila se u četvrtak u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.

Slikao je svoga oca, kćer, sebe...

Svog oca Luku portretirao je 1939. Naslikao ga je u odijelu tog kraja, s brkovima i sijedom kosom te pomirenim izrazom lica čovjeka koji je vidio mnogo toga. Čak se čini da se osjeća pomalo neugodno dok pozira.

Iako bi bilo previše ambiciozno svrstati ga na liniji Job-Murtić, kako to neki čine, Kaštelančića bi bilo nepravedno opisati samo kao umjetnika koji je slikao brodove.

Jedna od njegovih najjačih slika, “Autoportet”, ujedno je i posljednji njegov rad. Umjetnik je i preminuo upravo uz platno, u trenutku kad je nastajao ovaj portret.